| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
OD VATROGASNE ZABAVE I RIBA, DO MEDVEGRADA I KAJFEŠOVIH STEPENICA
Jučerašnji dan obilovao je nizom zanimljivosti. Pođimo redom.
Najprije me oduševio starinski način reklamiranja zabava oliti pučkih veselica. U doba moje mladosti glavni organizatori takvih zabava bili su vatrogasci i, naravno, mi školarci. Zato sam se ugodno iznenadio kad sam na jednom stupu pročitao da DVD Šestine organizira pučku veselicu. Na prvi takav plakat-letak naišao sam u Gračecu iznad Gračana, a posljednji gore na samom vrhu ulice Sveti duh u Črnomercu. Budući da znam da je na takvim zabavama veselo, preporučam nedjeljni izlazak u Šestine. Od kamo god krenete, od Svetog duha, Pantovčakom, Nazorovom ili Mlinova, doći ćete u Šestine. Bit će to ugodna šetnja koja će završiti, vjerujem, u dobrom raspoloženju.
Ispod Sljemena možete naći svega. Od zdravog voća i povrća, a mogu vam reći da sam se zasitio raznim šljivama, jabukama i kruškama, do još zdravije – ribe. Da, da. Točno ispod Sljemena je ribogojilište. Tamo možete kupiti prvorazrednu ribu – pastrve, šarane, amure, somove... – koju će vam Željko izvaditi iz čiste podsljemenske vode. To su valjda jedine ribe u ovom dijelu Europe koje se uzgajaju u pravoj izvorskoj vodi. Nigdje mulja, nigdje industrije. Ovdje se godišnje proizvede 100 tona takve ribe, pa – izvolite, čekaju vas zdrave i vesele ribe i još zdraviji i veseliji Željko.
Tamo kod Šestinskog Kraljevca, na nekom od brojnih zavoja, zaustavila su se lijepa luksuzna kola. A u kolima dama. O, zašto se to samo tebi događa?, već čujem glas nenadmašnog Uda.
Udo moj, ni ja nisam vjerovao da je to moguće. Štoviše, bio sam zbunjen kad je iz kola izašla vrlo mlada i vrlo lijepa dama. Već sam o sebi počeo misliti kao o tipu koji zrači muškost tako snažno da prave ljepotice ne mogu izdržati, pa me masovno presreću na pustim raskršćima, e ne bi li me tamo ženski iskoristile.
Nažalost, nije tako. Dama koja se zaustavila nije to učinila iz navedenih razloga, nego samo zato što se poznajemo i što je tako dobro odgojena da svoga dobrog znanca pozdravlja prva i kad je u automobilu. Budući da je u autu nisam prepoznao, izašla je van i, jasno, prepoznao sam – Vesnu Pisarović. A tko ne bi?!
Vesna je poznata pjevačica, ali i moja ljubimica, budući da je odavno diplomirala, a nedavno i magistrirala na Filozofskom faksu u Zagrebu. Zato mi je draga. Mojoj kćeri Uni, koja obožava vragoljastu pjevačicu Vesnu, isticao sam damu kao pozitivan primjer, jer za mene je Vesna dama, kako pametna žena spaja ugodno s korisnim. Kad završi pjevačku karijeru, uvjeren sam, doktorirat će na nekoj književnoj temi.
Kad sam Vesnu upitao odakle ovdje, pohvalila se da ide u studio u kojem upravo završava svoj novi album. Predložio sam joj da taj album promoviramo na Blogu, što je ona radosno prihvatila. Javit će se za tri tjedna, kad album bude gotov, pa ćemo dogovoriti gdje ćemo obaviti predstavljanje budućih Vesninih hitova.
- Tamo gdje se dogovorimo, rekla je, pjevat ću.
- Nije potrebno. Bit ćemo u nekoj školi, jer počinje školska godina, vjerojatno u Virovitičkoj županiji, pa ćemo samo predstaviti novi CD.
- A ja bih baš voljela pjevati.
- Dobro, kako ti kažeš, rekao sam pomirljivo. Dogovorit ću se s tvojim menadžerom Hamom, kad i gdje.
- I nemoj misliti da sam zaboravila tvoju Unu, rekla je, sjedajući u kola. Znam da sam joj dužna dolazak u Donju Zelinu.
I što sad reći, osim – dama u svakoj zgodi ostaje dama!
Kad smo bili mlađi znali smo često dolaziti u Šestine. Zato što su prekrasne i zato što su mlade Šestinčanke naprosto zračile izgledom, ljubaznošću i šarmom. Znalo nam se zalomiti da smo tamo odlazili na vatrogasne zabave. Netko pamti Šestinčanke kao pralje, neko ih doživljava ispod sjajnih kišobrana, a netko, kao ja, pamti ih po vatrenim poljupcima i mirisnim tijelima.
Poslije, kad nas je prošla mladenačka euforija, odlazili smo u Šestine zbog Ante Starčevića. Bio nam je ljubimac kao književnik i političar, pa smo odlazili na njegov grob. Znalo se događati da smo kod spomenika glasno citirali neke njegove rečenice. Ovdje sam posljednji put bio s Nikolom Pulićem, Branimirom Bošnjakom, Alojzom Majetićem, Josipom Severom, Vladimir F. Reinhoferom i Pajom Kanižajem. Pulić nam je, kao najstariji, ispričao nekoliko anegdota iz šivota Starog, kako su zvali Starčevića.
I, evo me, baš na Veliku Gospu, kod spomenika Ocu domovine. Iz obližnjeg vrta ubrao sam crvenu ružu i stavio je na podnožje spomenika.
Na putu prema Medvedgradu, ili Medwedu, ili Medvedauru, ili Medveu, svratio sam, naravno, u Šestinski lagvić. Lagvić dolazi od lagve, a lagve nije ništa drugo do – bačvica. Dakle: Šestinska bačvica.
A i tu smo znali dolaziti nedjeljom na podnevno piće. Sjeli bismo na terasu, naručili kavu (rijetko) i pivo ili votku (češće), razgovarali o svemu i svačemu i uživali u pogledu na Zagreb. Koji nam je ležao, činilo se, točno ispod nogu, barem za vedrih dana.
Dan je bio kišovit, ali se Zagreb doista lijepo vidio. Sjeo sam, kao nekad/ kao nekad, popio kavu i mineralnu, odmarao oči uživajući u izvrsnim vidicima, a onda krenuo put Medweda.
Ne znam čemu sve polimike oko toga je li Medvedgrad pogodno mjesto za spomenično područje.
U enciklopedijama piše da je grad izgrađen sredinom 13. stoljeća kao utvrda koja će štititi naselja na Kaptolu i okolnih biskupskih posjeda. Poslije je grad mijenjao vlasnike, od prvotnoga biskupa Filipa, grad je došao u vlasništvo Bele IV., a zatim su tu uživali Babonići, ban Mikac Mihaljević, obitelj Alben, grofovi Celjski, vojvoda Jan Vitovec, Ivaniš Korvin, Juraj Braniborski, Ivan Karlovič, Zrinski, Erdoedi i drugi. Medvedgrad stradava u potresu 1590., a već pedesetak godina kasnije biva razrušen. Posljednji ostaci branič-kule srušili su se 1957. godine. Tu kulu još pamtim. Mislim da smo se, kao pučkoškolci, jednom slikali ispod nje, ali fotografiju nisam mogao pronaći.
Međutim, sve enciklopedijske natuknice uglavnom je oborila meni osobito draga povjesničarka Nada Klaić, pa vas upućujem na njenu knjigu, koju sam radosno iščitao barem desetak puta, Medvedgrad i njegovi gospodari. Nadu sam poznavao i mnogo sam toga od nje i naučio, pa ću ovdje koristiti ono što je i ona koristila u svojoj knjizi, a to je dio iz Kukuljivećeva opisa Medvedgrada::
Iz šumske tmine zelenieh gorah, koje glavni grad Hrvatske od silnieh vjetrovah brane, podiže se biela razvalina, kao ogromna stiena, te gleda dolje prema iztoku, kao duh prošastnieh vremenah u tamnu budućnost.
Kad već govorim o Medvedgradu, onda svakako valja spomenuti i Crnu kraljicu. Zloglasnu, izmišljenu kraljicu. Jer se ni danas ne zna tko bi bila ta dama. Riječ je o narodnoj priči kojoj se izvor ne zna. Pa se samo nagađalo da je Crna kraljica bila Marija, žena Bele IV., ili Marija, prva žena Žigmundova, ili pak Barbara Celjska, druga Žigmundova žena.
Naravno, Crna kraljica samo je proizvod narodne mašte itd.
Držim da je dobro što je Medvedgrad obnovljen, pa makar i površno. Sad bi riječ trebala imati struka koja bi dovršila posao i potpuno obnovila Medvedgrad, koliko je to moguće. Zato držim da su polemike nepotrebne, jer bi obnovljeni burg doista mogao biti spomeničko područje. S kojega se zaista najbolje vidi sva ljepota Zagreba i okolice. Sve tamo do iza Zaprešića i još dalje.
Do Črnomerca sam došao cestom različitih imena. A posljednje je ime Sveti duh. Uglavnom je to vrlo ugodna šetnja. Snimio sam mnoštvo fotografija, a posebno bih ovdje spomenuo Kajfešov brijeg. Brijeg je već u blizini Ilice. Tamo sam i snimio naselje koje mi liči na stepenice. Pa kad biste tamošnjeg stanovnika upitali gdje stanuje, vjerojatno bi vam odgovorio: Na Kajfešovom stepeništu. Peta stepenica, lijevo.
|
- 18:09 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
