| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
OD VELIKE GORICE DO PLESA
Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti proveo sam laganom šetnjom Velikom Goricom, sve tamo do zračne luke u Plesu, gdje sam se zadržao dva sata loveći Sonyjem Ericssonom zrakoplove po oblačnom nebu.
Ne znam kako vi, ali meni na živce idu vlasnici automobila koji svoje limene ljubimce parkiraju, mislim, čak i ispred spavaće sobe. Ovaj mladić, barem duplo mlađi od mene, parkirao je svoj auto nasred ceste. Zato sam to i fotografirao. Naime, držim da ovakvim budalama treba uzeti vozačku dozvolu zauvijek. Tim više što je parkiralište udaljeno svega tri metra od parkiranog pametnjakovića.
Lijepa i stara drvena kuća (na fotografiji) vlasništvo je obitelji prijatelja Jure Hrvačića. I to ne od jučer, nego od 1792. godine, kad su je braća, plemeniti Hrvačići, kako piše, podigli u dijelu Velike Gorice gdje je bila vaga. Gledam tu staru drvenjaru. Zar je moguće da ovdje stoji punih 213 godine?
Koliko je tu generacija Hrvačića voljelo, rađalo se i umiralo? Deset? Dvanaest? Ili možda više?
Na odlasku, poklonio sam se kući i sjenama svih Hrvačića koji su tu živjeli i žive. Držim da je Jura pravi nasljednik svojih dalekih predaka. Nedaleko od ove kuće, valjda desetak kilometara, na južnom rubu grada Zagreba, podigao je novu Kuću. Radijsku i Televizijsku. Sudeći po tradiciji Hrvačića, čini mi se da će ta druga kuća Hrvačića stajati na tom mjestu barem idućih 213 godina.
Jura, svaka ti čast.
Nisam imao neki poseban plan šetnje. Hodao sam prelijepim velikogoričkim parkovima i trgovima. Nije me smetala ljetna kišica. Kad sam prešao glavnu ulicu i skrenuo u sporednu, iznenadio sam se vidjevši, stisnutu među novogradnjama, lijepu jednokatnicu, s urednim vrtom i voćnjakom. A tamo, naslonjen na ogradu stajao je vlasnik, Štef Klarić. Svidjele su mi se breskve, pa sam ga zamolio jednu. Nažalost, još nisu bile zrele, pa me je gospon Štef pozvao da dođem idući tjedan i da se najedem bresaka do ušiju, kako je rekao. I tako smo se upoznali. Riječ po riječ i kažem mu za staru kuću Hrvačića. I onda je slijedilo još jedno iznenađenje. Naime, Štefova mama je ujna Jurinom tati. Ako sam dobro upamtio.
Potražio sam u Velikoj Gorici prijatelje Đuru Utješanovića i Borisa Ćiru Gašparca. Đuro više ne stanuje u svojoj kući. Susjedi kažu da je odselio, ali da je tu još njegova žena. Sad sam se našao u dilemi. Je li to bivša ili još uvijek zakonita žena veseljaka Đure? Jednom kad mi se bude dalo, ispričat ću nekoliko sjajnih anegdota iz njegova života.
Ni Borisa Ćire Gašparca nije bilo doma. Valjda je s obitelji negdje na moru. On svake godine spoji ugodno s korisnim. Nađe uvijek neki mirni hotel, tamo pjeva, a žena i djeca mu ljetuju.
Ako vam se bude dalo, bacite pogled na snimljen tekst o crkvi Ranjenog Isusa Krista. To je drvena crkva, odmah do auerodroma. Zanimljiva je njena povijest, a i povijest imena Pleso, gdje grme zrakoplovi svih vrsta.
Ideju da snimim zrakoplove dok slijeću nosim u sebi već više od trideset godina. Tada smo ovim krajevima vozili bicikle. Bilo je to dobro društvo. Ostali smo samo Alojz Majetić i ja. Znali smo sjesti ispred žičane ograde zračne luke. Avioni su se spuštali i bili su tako nisko iznad naših glava da smo ih mogli gotovo rukama dotaknuti.
Sad je ograda postavljena znatno dalje. Kad sam htio priči bliže, dakle još uvijek iza ograde, ali malo sa strane glavne piste, odmah su dojurili čuvari i ljubazno me upozorili da se maknem, što sam i učinio.
Ali tamo gdje sam stajao, zrakoplovi nisu bili tako nisko, pa sam poslije dva sata vrebanja dobre fotografije, shvatio da ništa od negdašnjeg doživljaja, pa sam se maknuo.
Krenuo sam prema Velikoj Mlaki, kad me iznenadio poznati glas:
- A ja sam mislio da si u Kninu, na proslavi, rekao je glas. Svratio sam na tvoju stranicu i iznenadio se kad sam vidio fotografije s Plesa. Sretan ti Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, prijatelju.
Bio je to glas moga ratnog druga Zvonka Trusića.
- Pa zar ni ti nisi u Kninu, odgovorio sam. Zar je moguće da negdašnji zapovjednik prvih dragovoljaca nije na središnjoj svečanosti u Kninu?
Trusić je parkirao automobil kod jedne gostionice. Onda mi se pridružio u šetnji. Naravno, prisjećali smo se prvih dana rata. Trusić me podsjetio na mnoge anegdote.
Poslije šetnje sjeli smo na kavu i razgovarali o onim davnim danima. Što smo razgovarali, napisat ću nešto kasnije. Naime, razgovor s Trusićem zaslužuje poseban tekst.
|
- 20:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
