|
|
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
About nothing and everything all at once...
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
greendayauthority
mp3.com
Nije bitno kako se zovem. Imam malkice čudno ime....
Živim..... u malom gradiću zvanom Petrinja (nikad čuli, ha?).
Imam 15 godina.
Idem u prvi razred opće gimnazije.
VOLIM: čitati (ak imate nešto protiv- žao mi je),
crtati (stalno nešto črčkam po papirima koji mi se nađu na putu)
šetati, izlaziti,slušati muziku,družiti se...
NE VOLIM:narodnjake (ne znam kako netko može uopće slušati tako nešto),
umišljene ljude, cajke, teške šminkere....
Do you have the time
To listen to me whine
About nothing and everything all at once
I am one of those
Melodramatic fools
Neurotic to the bone no doubt about it
Sometimes I give myself the creeps
Sometimes my mind plays tricks on me
It all keeps adding up
I think I'm cracking up
Am I just paranoid
Or am I just stoned
Danas sam, baš kao i svakog radnog dana, krenula u školu. Tamo me dočekala vijest da profe iz engleskog nema jer ide s petašima na izlet. To je značilo da mi nemamo prvog sata. Nije nam se dalo čekati da nam netko dođe na zamjenu (nismo ludi!!) pa je cijeli razred otišao van, na školsko dvorište. To samo po sebi i nije neki grijeh budući da engleskog nije bilo. No 8.a ne bi bio 8.a kada već nekome ne bi pala na um (sjajna) ideja tipa „ajmo markirat“. Naime, treći sat je bio tehnički i pisao se test. No kako je nama bilo teško vratit se u školu nakon ovog slobodnog na drugi sat (matematiku), odlučili smo markirati i nju. Dakle matematika i tehnički!! Ja sam inače bila protiv toga, ali još je samo par dana škole i par dana trajanja 8.a pa bi već bio red da markamo zajedno ili napravimo nešto tako (inače nama nedostaje zajedništva). Pa smo se ipak složili, doduše ne svi. Bila je tu i ona uporna nekolicina koji su ipak odlučili vratiti se na sat, no više od pola razreda je, ipak, zbrisalo
(među njima i ja).
Tomo i Dušan su ubrzo skrenuli u jednu trgovinu, a mi, onako, nastavili. Mislili smo da će nas stići i doći za nama. Krenuli smo na nasip. Kupili smo si sendviče, jeli, sjedili, pričali itd.
Bilo je, priznajem, lijepo. Zajedno, daleko od škole i svega. To su bili rijetki trenutci u kojima smo se ponašali kao razred, kao... prijatelji (već sam rekla da je nama uvijek nedostajalo zajedništva). No sve što je lijepo, kratko traje. Naš plan je bio da se vratimo dok traje veliki odmor , odemo na ostale satove i pretrpimo ono što nas je u školi čekalo u imeniku i dnevniku. Tomi i Dušanu nije bilo ni traga ni glasa, nisu dolazili niti su se javljali na mob.
Krenuli smo polako prema dragoj školici. Vjerojatno smo slutili da ono što nas tamo čeka nije baš dobro. Znam da smo svi bili u strahu, ma koliko god se neki pravili cool. Imali smo zašto i biti.
A tamo...
Tamo je upravo trajao veliki odmor i ljudi su išli u pekaru. Na putu smo sreli Benija. On puno markira, uglavnom sam (ili šta ja znam već kako i s kim), no eto, danas mu se baš nije išlo. Kako taj ima sreće !! On nije morao trpjeti ono što smo otrpjeli mi. Rekao nam je da smo nadrljali. Svi su znali za našu pustolovinu i ravnateljica se spremala nazvati roditelje. Dušana i Tomu su ulovili i oni su bili na tehničkom. U tom smo se trenutku svi usrali. Došli smo u razred kao dobra, skrušena dječica. Molili smo najdražu nam ravnateljicu da ne zove starce i da nam ne napravi pakao od života. Naravno da nam nije uslišala molitve!! Naravno da smo najebali!! Raska nas nije htjela ni pogledat i rekla je po 5oo-ti put da smo je razočarali i da se neće više borit za nas.
AL' VI RECITE JEL TO SAD FER: NEKOME TKO MARKIRA SKORO SVAKI DAN OVI IZ ŠKOLE NE MRDNU NI MALIM PRSTOM DA TO RIJEŠE I DA GA KAZNE, NAMA KOJI SMO (NEKI I PRVI PUT) DANAS MARKIRALI, ODMAH ZOVU RODITELJE!!!!!
No život je takav, čupav i dlakav. Ivana je još prije rekla da smo mi jedni teški luzeri i pehisti. Šta ćete...
No sve ovo ima i jednu lijepu stranu. Nekako smo se više zbližili. Bili smo tu, svi za jednoga, jedan za sve, u ovim govnima u koja smo se uvalili. Čuvali smo jedni drugima leđa pred raskom i ravnateljicom, kad smo došli doma, poruke su samo pljuštale. Kako smo prošli doma, jel nas već ....... zvala. Čula sam da su gotovo svi prošli dobro, no nekima su roditelji podivljali.
Njima držim fige da to prebrode!!!
