Ono što volim kod Rijeke jest da je smještena po brdima i gudurama. Ako živiš na povišenom mjestu i ako ti je želja ići u centar moraš se samo spustiti. Zato sam ja u Slavoniji sav dezorijentiran, nema brda i mora kao referentne točke.
Ovo je dom zdravlja i zgrada bivšeg rodilišta. Kad prolazim pored uvijek se sjetim jednog pokojnog kolege i prijatelja moga oca, Boro Mušolin. Odvaljen od stijene, najači čovjek koji si možete zamisliti, sav suh i mišićav. Ruke bi mu se napnule pod naporom kao da ima kablove pod kožom.
A onda mi je tata ispričao da je Boro imao djete i da je to djete bilo tamo kad je tadašnje rodilište izgorilo. Tako da uvijek imam knedlu i osjećaj prolaznosti kad idem ulicom Ive Marinkovića.
Ovdje sam išao na testiranje za vojnu obuku. Da nisam izabrao civilni rok u vrtiću za slijepu djecu završio bi u topništvu. Već se vidim kako nosim zrne od 40 kila... not. Isto tako bio sam kod psihjatra kad sam se zabrinuo za sebe jer nisam mogao podnjeti jedan prekid pa mi je psihjatar nakon razgovora od 15 minuta rekao da meni ovo ne treba, da sam jak ko lav, da je ovo što prolazim normalno i da ako se osjećam u depri da si popijem kamilicu. Čak je to napisao na papirić pa sam mislio ajme sad će me šopat ljekovima a kad ono čaj :)
Jednostavna poruka nakon nesreće..
Između Pomerija (za kojeg vjerujem da je sastavljen od riječi post morerium = iza zidina) i ulice Ive Marinkvića se nalazi pokoja obradiva površina što je uvijek drago vidjeti.
U visoko urbaniziranoj zoni prizor kao da si na selu, još da nema one zgrade u pozadini...
Na križanju Laginjine i Tizianove ima zaista lijepih fasada. Ipak je to Belveder.
Da je kod nas sve samo u fasadama treba samo otići iza kulisa..
Sav je zastrašujuć a nitko ga ne obadaje. Svi se samo nekamo žure.
Čuvar kuće se uvijek negdje uvali di mu paše.
Ovo je već u sporednoj ulićici kod Vinogradske. Ko da smo u nekakvom Beverly Hillsu.
S jedne strane samo po sebi je stvar u neukusu ali dovoljno bi bilo nekoliko godina da ovaj prikaz postane vrijedan jer će tada govoriti o stanju duha, predlažem da ju povijesničari umjetnosti nazovu seljačija. To je kada priprost puk ode u bijeli svijet zaraditi neku paru pa se vraća nazad pun keša i misli da mora pokazati nekakvu kulturu i blagostanje susjedima. Međutim radi pomanjkanja kulturno povijesnih i estetskih alata pribjegava se majstorijama od gipsa, lavovi, sfinge, orlovi pa čak i karijatide koje nose zabat koji ima ulogu ulaza u garažu.
Seneka se takvih skorojevića grozio i opisivao kako ne umiju ni čitati a police su im pune pergamena kako bi dali dojam da su učeni. Neka mi nitko ne zamjeri ovaj pokušaj kulturne psihologije jer ispadam ko neki snob a zapravo to nisam već samo pokušavam razjasniti zašto si to ljudi čine.
I evo pravog razloga ove šetnje. Ne Ane već trešnje...
Sočne i nešpricane ali zasitiš ih se u jednom danu. Dok sam brao i jeo već su mi izlazile kroz uši.
Divlje jagode, tako male a ukus sav koncentiran. Ove iz staklenike bi se mogle pokriti petaljkama.
Nera čeka u zasjedi.
Dok joj majka Drimi pase travu.
Kako smo shvatili da se blizu trešanja nalazi groblje ljubimaca i kako nisam nikad bio...
Ovaj je dao mnogima muke za života...
Osobno ja nikad ne bi svojim dlakavcima prijuštio nešto takvo ali ovo je iz osobnog uvjerenja i jako je dirljivo vidjeti koliko ti ljudi vole životinje. Mada su neke spomen ploče i bile smiješne pogotovo kad se mačka zove Miško.
Pa je došao red za kolač.
E sad je jedini problem dočekati tih 45 minuta koliko treba kolaču.
Naravno da smo odmah napali rubove i kantune koji su bili najhrskaviji.
Reforme u ovom eseju idu ruku pod ruku sa idejom korištenja panopticona u saboru.
Zapadna civilizacija se diči svojim prvim koracima u kolijevci demokracije grčkoga polisa. U to doba kada su Aristotel i Platon pretakali svoja razmišljanja u Politici odnosno Državi, postojala su tri vrste vladavine: monarhija, oligarhija i demokracija. Svaka država-grad je imala zasebnu političku evoluciju te bi negdje tiranin (u Grčkoj to nije bio pejorativ) izvršio državni udar na demokratske institucije, dok bi drugdje narod izbacio tirana sa prijestolja i oformio oblike institucija kroz koje će obnašati vlast.
ovom tekstu nije namjera napraviti sažetak povijesti vladavine naroda od antičke Grčke sve do eklatantne kulminacije Rimske republike u kojoj se politički život odvijao u trenju između aristokracije i plebsa, nego samo naznačiti da demokratske tekovine, u dugom razdoblju od grčkog polisa, helenističkih kraljevstva preko Rimske Republike i Rimskog Carstva, srednjevjekovnih Komuna, nacionalnih država, nisu prestale evoluirati u ritmu plime i oseke. Niti će se ikad iskristalizirati savršeni oblik demokracije koji će spriječiti manipulacije sistema.
Ponekad narod skida vladaru kraljevsku krunu zbog nepodnošljive ekonomske situacije (Francuska Revolucija), a katkad pojedinac koristi demokratske mehanizme kako bi došao autokracije (Weimarska Republika).
Prihvatiti nauku iz povijesti i shvatiti da ništa nije nepromjenjivo je prvi korak ka zrelosti subjekata uključenih u politiku. Držanje stava kao pijan plota u novim i promijenjenim situacijama može samo štetiti i dovesti do sukoba.
Raspodjela vlasti u izvršnu, zakonodavnu i sudbenu je jedna od presudnih tekovina naše civilizacije.
Taj je sistem osmišljen kako više nikada moć ne bi mogla biti koncentrirana u rukama pojedinca. Demokratsko društvo i vladavina prava ne mogu i ne smiju ovisiti o psihofizičkom stanju jednog čovjeka. Zato se uvijek moramo oduprijeti priželjkivanju jednostavnog rješenja dijela ljudi koji vide jedini smisao u autoritetu čvrste ruke kada se čini da su državne institucije zakazale.
Kome ne bi bilo slabo kada vidi kako je dijalog, koji bi trebao voditi do najbolje solu cije, izvitoperen u salonsku raspravu, i to u najboljoj verziji, dok je u najgoroj to prava birtijaška kavga u najvišem zakonodavnom tijelu Republike. Takvo ponašanje sve nas košta povjerenja glasača, međutim treba isto tako priznati da nije dovoljno što u Ustavu piše da je Hrvatska demokratska država (Članak 1.) da bi ona to uistinu bila. Osobnog sam mišljenja da demokratski ustroj u kojem bi trebali vladati najbolji iz društva nije ostvaren, što je vidljivo iz niza pravno-kriminalnih radnji vladajuće elite o kojima ipak ovdje nije riječ.
Što se tiče političke participacije u grčkom polisu, pravo glasa je bilo zajamčeno muškim građanima koji bi stekli punoljetnost i koji su vojevali u gradskoj vojsci. Upravo je borba za polis i novi način hoplitskog ratovanja izbacio sa važnosti aristokratski i elitistički način borbe na konju. Onaj tko se bori za nešto, počinje biti svjestan da vrijedi i da ima pravo sudjelovati u donošenju odluka koje se tiču zajednice. Uostalom to je bio i jedan od razloga zašto je došlo do Secesije plebejaca u Rimu (494.pr.n.e.) koja je napokon dovela do uspostave funkcije narodnih tribuna i kodifikacije Zakona dvanaest tablica. Raspodjela vlasti je neminovna što je društvo kompleksnije i što su slojevi svjesniji vlastite uloge u doprinosu državi.
Demokracija u polisu, uza sve negativne konotacije onih koji gledaju suvremenim očima, primjerice, zabranu glasa ženama, strancima i robovima, je isto tako funkcionirala kao neposredna jer su se svi muški građani mogli okupiti na vijećanju. Neki nisu mogli uvijek doći do grada pogotovo ako su dolazili iz ruralnih područja i imali su neodgodive obaveze na svojim poljima. U antičko su doba društva bila agrarna i posjed zemlje je omogućavao participaciju u zajedničkim odlukama. Ionako malen broj građana koji su imali pravo glasa omogućio je napredak demokracije.
To znači da su osim socijalnih normi, koje smo kao moderno društvo prerasli jer nam je zabranjena diskriminacija na bilo kojoj bazi, jedine granice vrijeme i prostor. Oni su razlog zašto je posredna demokracija neophodne za naše društvo. Informacija i participacija su nužno bile vezane za određeno mjesto (Sabor). No, pojavom interneta, ne samo da informacija ne treba posrednike te je zato trasparentnija, već nisu potrebne ogromne logističke pripreme kako bi svaki glas došao na svoje mjesto.
Internet je suvremena agora koja ne podliježe klimatskim uvjetima, nije fizički ograničena, nije nedostupna onima koji su iz udaljenih mjesta. Ne traži specijalizaciju u smislu da se onaj tko se bavi politikom ne može baviti poslom kojim se prehranjuje. Zastupnička naknada je tekovina iz Pariške Komune kada si nitko osim aristokrata, koji su živjeli od tuđeg rada, nije mogao dopustiti bavljenjem politike pro bono. No, u moderno doba, ono što je izmišljeno da omogući sudjelovanje što većeg sloja građana u vlasti, dovelo je do bahatog sakupljanja privilegija i sinekura nezrele političke kaste čije ponašanje pobuđuje sumnju u građanima.
U Republici Hrvatskoj parlamentarni izbori održavaju se svake četiri godine. U svijetu u kojem vlada ubrzani tempo života, u kojem je današnja vijest sutrašnje smeće i u kojem sve ovisi o pravodobnosti informacije, održavanje izbora i smjenjivanje postojeće garniture kao neadekvatne svake četiri godina je predugo razdoblje za sankcioniranje predstavnika naroda u slučaju da zaglibe u vlastitim interesima umjesto da služe javnim interesima.
U antičkom Rimu su konzuli ( i ostale javne magistrature) tijekom Republike bili na položaju godinu dana upravo iz razloga da se ne ustale na vlasti. Kako je država rasla, tako je tih godinu dana počelo predstavljati problem radi prevelikog raspona komunikacijskih veza. Takav raspon u naše vrijeme je sveden na minimum i stoga bi se „tradicionalno“ trajanje dužnosti moglo svesti na kraće razdoblje pogotovo ako se pokaže da obnašatelj nije dostojan položaja.
S obzirom da se svi punoljetni građani mogu nalaziti istodobno na jednom mjestu, zahvaljujući mogućnostima koje pruža Internet, mogla bi se redefinirati uloga zastupnika izabranih od strane naroda. Istina je da su oni potrebni jer uživaoca prava glasa ima previše i desilo bi se nadglasavanje, kao što bi i prošlo previše vremena dok bi svatko iznio svoje viđenje, prijedlog ili argument u vođenju republike. No, uloga koju sadašnji najviši zakonodavni organ ima bi se mogla preoblikovati u predlaganje zakona, dok bi njegovo usvajanje ili ne usvajanje moglo biti prepušteno samom narodu preko za to predviđene aplikacije.
Na taj bi se način direktna odgovornost oko glasanja za određeni zakon prepustila narodu koji bi ispaštao ili uživao radi njegovog usvajanja. Moje je mišljenje da je to pravednije od samog ispaštanja radi usvajanja pojedinog zakona, ako se on pokaže neprimjerenim, bez da se išta pita građane. To bi bio primjer najviše direktne demokracije koja je moguća i primjenjiva.
Država bi i dalje trebala organizirati tradicionalna glasačka mjesta za starije osobe nevične računalima, kao i početno informatičko opismenjavanje za one kojima je potrebno, kako bi se stvorili uvjeti da građani uživaju svoje pravo glasa i odlučuju kako o pojedinim zakonima tako i o odabiru državnih službenika, od lokalne samouprave do nacionalne razine. U tu svrhu bi mogao koristiti već postojeći jedinstveni broj OIB koji bi omogućio identifikaciju preko računala i dopustio princip „jedan građanin, jedan glas“.
Pozitivni sporedni efekti bi bili ušteda državne administracije koja je potrebna za tradicionalne izbore, koji pak zahtijevaju ogromnu logističku mašineriju, kao i nadgledanje ispravnosti glasačkog postupka.
Doduše, makinacije su moguće i zato bi država trebala predvidjeti i spriječiti sve načine na koji se mogu vršiti manipulacije. No, nedavni nacionalan slučaj nepostojećih ili preminulih birača nas pokazuje da se manipulacije događaju i na tradicionalnim izborima. Uz uvođenje novog sistema država bi mogla napokon dovesti u red popis birača, što bi dovelo do veće transparentnosti i smanjilo sumnje oko valjanosti zbora.
Da nije nemoguće sprovesti ova razmišljanja u praksu pokazuje nedavni primjer Estonije koja je pokrenula glasanje na parlamentarnim izborima preko Interneta. Bilo bi izuzetno osvježavajuće kad bi i naša zemlja u nečemu prednjačila, umjesto da samo slijedi trendove nametnute izvana.
Dakle, skraćivanje mandata državnih i lokalnih službenika, njihov izbor putem Interneta kao i glasanje o zakonima, referendumima i općim pitanjima za nacionalnu zajednicu mogao bi podariti novi elan staroj dami zvanoj demokracija.
M.Z.
BIBLIOGRAFIJA
- G. GERACI, A. MARCONE, Storia romana, Firenze 2004.
- Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 85/10 – pročišćeni tekst).
Ima dana toliko lijepih kad je naprosto grijeh ostati doma.
Onda se dogovorimo da idemo na izlet, aktivni odmor. Potezanje manice, vinča, konopoa, dizanje i slaganje jedra na kraju, što je pravi odmor za mozak, poput partije šaha. Treba biti strpljiv.
Malo slikanja Porto Baroša dok čekamo Spirit of Jeronimo.
I evo ga.
I s toga idemo prema Cresu dok Novalja zasluženo odmara.
Jadna Mirta, u penziji je toliko godina i ne znaju što bi sa njom.
I nije bio neki vjetar ali smo jednako pokušali okrenut na ekologiju.
Punta Grota.
Vinč ovako blizu pari ko neka bitva.
Ima nečeg misterijoznog na toj zapuštenoj sjevernoj strani Cresa što me privlači, jedva čekam da vidim te labirinte usred šume.
Šteta što smeta sunce. Eto nešto se bijeli u zelenilu: Beli.
Pristanište Beloga, plaža i spremišta za barke za koje mi se čini da su pretvorene u male vikendice.
Još malo da vam vadim mast. Obiteljski ručak u povodu tatinog rođendana.
Moj tekst za Lapis Histriae 2012, kad već nije prošo u finalu onda će biti objavljen ovdje
Ovo je Srbija!
Budalo,ovo je pošta!! (grafit u Sarajevu na pošti 1992)
Zavaditi ljude nije nikakvo umijeće. Ne treba biti posebno talentiran, a osim upornosti koja sa sobom povlači samouvjerenost ne treba ti niti elokventnost. Onaj koji želi zavaditi susjede i čitave narode, ne treba biti naročito maštovit da bi „upeškao“ da je dovoljno naglašavati razlike i zametnuti sličnosti.
Onog Drugog, razlilčitog, ljudi ionako lako nađu jer je najteža stvar, ma koliko to paradoksalno zapravo bilo jer sami od sebe ne možemo pobjeći, pogledati u ogledalo i vidjeti dežurnog krivca za nešto što nam ne paše. Smutljivci su samo ljudi pod svijetlom reflektora koji nama pokazuju prstom tamo gdje želimo pogledati.
U krivca, koji naravno nismo mi.
Smutljivac nam, zapravo, dođe poput laksativa, preuzima tešku zadaću prozivanja na herojska pleća i daje nam toliko željenu ideološku podlogu da sa oduševljenjem izvadimo kosture iz ormara. Da njemački narod nije bio zreo poput kruške da ga se ubere, Hitler bi ostao samo jedan čudak nalik na one samoproglašene pravednike u Hyde Parku kod Speakers' Cornera u Londonu.
U nekom normalnom svijetu Adolf bi bio samo nezapaženi tip sa ludim sjajem u očima, zadojen mržnjom, ali bezopasan u tom obliku za ostale. Kako se obraniti od tih smutljivaca koji žele uvjeriti sebe i ostale da su blagoslovljeni poslanjem? Hajdemo analizirati pokoji slučaj iz povijesti koji je i dalje aktualan iako su nakon njega prošla desetljeća i čitav jedan ljudski vijek.
Nakon Velikog Rata dvije su ključne europske zemlje bile nezadovoljne. Jedna je pretrpjela strašan poraz i postala metom Francuske koja žudila za revanšizmom kroz ratne reparacije. U Weimarskoj republici je vladala neopsiva inflacija, ratni veterani su bili na ulicama i shvatili da njihovo prethodno žrtvovanje ničemu ne vodi. Tko od nas ne bi bio ogorčen na vlasti kad bi vidio da se njegova žrtva ne cijeni? Ljudi su kupovali namirnice sa karijolom maraka radi rastuće inflacije.
Takva je atmosfera rasadnik za negativne osjećaje poput mržnje. Strah za egzistenciju u naciji koja je izrodila jednog Goethea i Schillera je doveo do eskalacije nasilja između raznih političkih frakcija i tako potaknuo dodatnu nesigurnost. U takvim trenucima svi žude za jednom čvrstom rukom koja će lupiti odlučno u stol i reći dosta kaosu i neredu. I eto tako su na velika vrata povijesti ušli uskoro najpoznatiji brčići u Njemačkoj. Italija je krenula sa pozicije pobjednika, ali ju je zadesilo ono što sad učimo u školskim klupama kao „vittoria mutilata“.
Tko je bolje od D'Annuzia uspio tako poetski izraziti nezadovoljstvo djela talijanskog stanovništva nakon kolosalnog pokolja na Alpama? I zar nije paradoksalno da se stotine tisuća beskorisno izgubljenih života da su se iskoristili kako bi uskoro proizveli još milione uzaludno bačenih života. Banalnost zla otvara prostor za mučninu. Kako bi tek tužn i smiješno izgledao Mussolini da na balkonu u Piazza Venezia „Italiani, č giunta l'ora..!“ da su prolaznici samo nastavili nezainteresirano prolazit i baviti se svojim poslovima (Što biste radije činili? Uživali u caffč e cornetto ili slušali ćelavog tipa kako pljuje dok se dere sa balkona?). Bilo bi nam ga gotovo žao.
Kao arheolog i netko tko proučava povijest ne mogu ne primijetiti da se ona ciklično ponavlja nakon što se ispune uvijek jedni te isti faktori. Velike katastrofe koje su pogodile stanovništvo poput ratova ili elementarnih nepogoda stvaraju nelagodu koja generira strah što se na kraju uskovitla sve do mržnje. Previše puta su se ponovila doba opće histerije i traženja krivca za vlastite probleme da bi bili pošteđeni s isprikom neznanja. Previše je prethodnih grešaka zapisano u povijesti da bi se izvukli lišo. Pogotovo nakon zadnje zgode kada je čovječanstvo hitalo u bezdan.
Obični ljudi koji ne traže dalje od vlastitog nosa su po mom mišljenju čak i oslobođeni krivnje sa otegotnim okolnostima. Na kraju životnog puta vjerujem da im je dovoljna kazna što se vraćaju u nižem obliku svijesti, ta bili su marionete moćnika, izvršavali su uvjereno zapovjedi i bili su topovsko meso.
One kojima se ne skida odgovornost, već im se nadodaje, su intelektualci koji su pružili ideološku podlogu nesnošljivosti koja je dovela do zločina. Mali ljudi imaju strahopoštovanje prema priznatim znalcima, time je umjetnicima, filozofima i piscima zadaća da ne koketiraju ni sa čime što bi moglo ugroziti bilo čiji život. Jedno od podataka koji me je šokirao, jer nisam očekivao od takvih intelektualaca, jest da su se Giuseppe Ungaretti i Luigi Pirandello, priklonili nečemu tako negativnom potpisivanjem Manifesto degli intelettuali fascisti. Iako su mi razlozi priključenja radi razočaranja kao čovjeku po mogućnosti shvatljivi. Pirandello je prezirao demokraciju mada ono što je on kušao nije bila demokracija već vlast birokrata koja se nije izmijenila do dana današnjeg: Ma la causa vera di tutti i nostri mali, di questa tristezza nostra, sai qual č? La democrazia, mio caro, la democrazia, cioč il governo della maggioranza. Perché, quando il potere č in mano d'uno solo, quest'uno sa d'esser uno e di dover contentare molti; ma quando i molti governano, pensano soltanto a contentar se stessi, e si ha allora la tirannia piů balorda e piů odiosa; la tirannia mascherata da libertŕ.
Ali koji je pravi uzrok svih naših zala, ove tuge, znaš li koja je? Demokracija, moj dragi, demokracija, tojest vladavina većine. Jer, kad je vlast u rukama jednoga, taj jedan zna da je sam i da mora zadovoljiti mnoge; ali kada mnogi vladaju, misle samo kako da zadovolje sami sebe, i tako imamo najgluplju i nepodnošljivu tiraniju; tiranija maskirana u slobodu.
Naprosto mi je bilo teško shvatiti zašto je genij koji je napisao takve velebna kazališna djela kao Uno, nessuno e centomila, Sei personaggi in cerca d'autore, Il fu mattia Pascal, genijalni esej L'umorismo, dalekovidnu novelu La carriola, koji je naprosto secirao društvo i uvidio koliko je ova stvarnost koja nas okružuje sa društvenim odnosima zapravo fikcija, pao na nešto tako banalno poput fašizma, obični blještavi celofan koji prekiva trule emocije za veličinom uzrokovane kompleksima niže vrijednosti.
Ako je jedan Pirandello u stanuju usvojiti takav koncept onda se ne trebamo čuditi ljudima bez sposobnosti kritičnog razmišljanja. Vjerojatno, nakon mladenačkog žara, svi mi ulazimo u jedno doba kada nam je dosta da gledamo sveopću korupciju institucija i onda nam se čini najlakše prepustiti svu moć jednoj odlučnoj i energičnoj osobi koja će se brinuti za sve nas poput brižnog oca. Od tuda potreba za Ocem domovine, svi smo mi zapravo ponekad samo dječaci i djevojčice koji bi voljeli da se netko brine za nas. Lijepo je sanjariti ali stvarnost je drugačija. Za vrijeme studentskih dana u Udinama sam imao prilike pročitati na koloni pročelja jedne banke (kako znakovito) u samoj gradskoj jezgri sljedeće riječi koje sam morao zapisati:
Chi scambia la propria libertá per la sicurezza perde la prima e non ottiene la seconda.
Tko zamjeni vlastitu slobodu za sigurnost, gubi prvo i ne postiže drugo.
Ungaretti je u prvom redu prisutstvovao u Velikom ratu, javio se dobrovoljno na frontu, njegova poetika otkriva sav užas besmislenog sukoba (Veglia, Soldati). Neshvatljivo je djelovanje i nemogućnost prepoznavanja opasnosti koja se rađala za to vrijeme u Italiji. Potpisivanje manifesta kao u slučaju Pirandella mnogo otkriva pogotovo jer je tada postalo bjelodano što je to fašizam, godinu dana nakon zločina Matteoti (1924). Dokaz da je režim na argumente znao odgovarati samo nasiljem.
Iz nekog instinktivnog i idealističkog razloga intelekt kao takav smatram samo ako je u potrazi za dobrobiti čovječanstva. Bilo koja radnja koja bi dovela do bilo kakvog nasilja nad ljudima ne može biti opravdana od strane intelekta jer je znanje samo ako je u službi višeg dobra. Ako nije tako, onda to nije intelekt već lukavost da drugi čine ono što želiš.
Talijanski obraz je spasio Bendetto Croce u Manifestu intelektualnih antifašista koji nažalost nije postigao željeni cilj pošto je fašizam prodro u sve segmente društva. No nije važno jeli uspio u svome naumu koliko je bitno da je reakcije ipak bilo.
Prozivati krivo ponašanje, reagirati na zločin, na jeftino trgovanje političkim poenima sa nacionalističkom retorikom, u ime religije, naroda i zemlje, treba biti zaustavljeno u samom pokušaju, od svakoga tko se smatra slobodoumnim. Pokazati prstom u to sramotno ponašanje i nadati se tako da se u retoričaru koji žudi zapaliti mase posjeduje ipak neki elementarni osjećaj za stid. Makar da ga se osramoti pred publikom kako mu više nikada ne bi palo na pamet poticati na netrpeljivost. Tu nastupa uloga intelektualca ili ako hoćemo filozofa stricto sensu. Dignuti glas i polemizirati svaki put kada osjeti opasnost od sakupljača niskih strasti u medijima ili na javnim tribinama, makar dobili čekić u glavu poput Vlade Gotovca u Puli. U slučaju nadglasavanja uvijek sačuvati miran ton, ne koristiti psovke kako se ne bi našli na istoj razini onoga koga smatramo umno inferiornijim (jer koristi intelekt radi krivih ciljeva) .
Nacionalisti su osjećajni ljudi, što li je pripadnost jednoj grupi ili zemlji ako ne stvar osjećaja? A osjećaji su varljivi i ljudi se lako povode za njima. Zanimljivo je međutim kako u obilju osjećaja vezanih uz pripadnost nema mjesta za empatiju jer, kad bismo se zamislili u tuđoj koži, ne bi nam palo na pamet u ime nekakvog kolektiva govoriti protiv neke zemlje i naroda. Još veća šteta se događa u područjima gdje prozor do prozora obitava više kultura. Istra s Kvarnerom je neupitno jedan takav multikulturalan prostor a u prošlosti još i više.
Početkom prošlog stoljeća u Rijeci je obitavalo čak pet kultura: slovenska, hrvatska, talijanska, mađarska i njemačka sa brojnim strancima koje je privlačio kapital omogućen privilegiranim statusom Rijeke kao corpus separatum unutar Monarhije. Osobnog sam mišljenja da je propuštena šansa da se od Rijeke napravi kozmopolitski grad slobodnih mislioca. Dokaz mojoj tvrdnji je prijedlog američkog predsjednika Woodrowa Wilsona da upravo u Rijeci smjesti sjedište Lige Naroda. Ima li boljeg mjesta od grada koji prima sve i nije isključivo nečiji?
Prisutnost više kultura dovodi do bogatijeg kulturnog, intelektualnog a time i ekonomskog života. Tamo gdje su različitosti općeprihvaćene nema mjesta za nacionalizam i sjeme mu se zatire u samom početku. Dvije glave uostalom razmišljaju bolje od jedne. Takva sredina odbija smutljivce jedinstveno zastupajući vlastitu raznolikost.
Etnički homogeni prostor je jedan jako siromašan prostor, teoretski neostvariv jer je povijest vidjela bezbrojne migracije i miješanje pripadnika jednog naroda sa drugima. Ako krenemo od sebe sigurno ćemo pronaći u vlastitoj obitelji roditelje ili njihove roditelje koji izvorno ne potječu sa područja gdje su im rođena djeca.
Ja sam rođenjem Riječanin, odnosno volim reći Fiuman, pogotovo kad me pitaju osjećam li se više talijanom ili hrvatom. Za mene to pitanje samo po sebi nema smisla. Kako se mogu osjećati kvantitativno više u nečemu kad su mi te dvije komponente podjednako zastupljene i komplementarne u biću? Druga sam generacija Fiumana jer je moja nona iz Brseča a nono iz Muggie a našli su se u ovom gradu. Sa majčine strane imamo još Talijana preko bake (majku od majke zovemo baka a od oca nona) ali i Slovenaca te preko djeda imamo i crnogorskog podrijetla. I kako se sad opredijeliti isključivo samo za jednu stranu?
Povijest je uostalom pokazala kako su pokušaji da se ljudi svedu na samo jedan zajednički nazivnik zapravo nemoguća. Dovesti toliko ljudi pod isključivo jednu karakteristiku je nemoguće koliko i opasno. Na taj način su religija i nacionalizam komplementarni, oboje zahtijevaju Jedno i zato su kult božanstva i kult države po ikonografiji toliko identični da su se stopili vrlo lako. Preko religije država lakše kontrolira podanike jer o podanicima se i radi ako je cilj kontrola nad njima. Osviještene zajednice imaju državnike i građane dok anahrone i autoritarne političke tvorevine imaju političare i podanike.
Država i religija odavno koketiraju i potpomažu jedna drugu. Religija u zamjenu za legitimaciju koju nudi državi zahtjeva uzdržavanje svog osoblja i sinekure dok država propagira svoju bogobojaznost i poštivanje tradicije. Jedno je neodjeljivo od drugog. To je zgodno ortaštvo krenulo od samog početka kompleksnih ljudskih zajednica jer je religija bila zamjena za zakone i norme. U sistemu u kojem još ne postoji izričito zapisana norma i regulativa, zabrana nečega shodnog prijetnji moguće srdžbe božanstva odnosno obavljanju određenih rituala radi njihovog udovoljenja je bila zamjena za zakono.
Nakon nastanka pisma iz nimalo romantičnih razloga potrebe za računovodstvom palača Bliskog Istoka počelo je sa redakcijom zakonika i normi koje su i dalje ostale vezane uz milost ili nemilost bogova. Sjetimo se samo Hamurabijevog zakona koji je pod direktnom zaštitom boga sunca Šamaša što je logično jer tadašnje postojanje države (a vlast je zapravo nasilje) crpi legitimaciju tako da izgleda ustanovljena po volji božanstva. Kraljevi sumerskih država-gradova su bili božji namjesnici. Sjetimo se samo ne tako davnih kraljeva koji su vladali „po milosti Božjoj“. Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo de facto parlamentarna monarhija i uloga vladara je svedena na samo predstavljanje državotvornosti, kraljica Elizabeta II je isto okrunjena od Boga.
Legitimacija i potreba za istom je zafrknuta stvar. Država u potrazi za odobrenjem religije stavlja samu sebe pod Damaklov mač. Radi želje za vlasti i kontrolom, homogenom vjerskom populacijom (ili barem većinski homogenom) država pruža duhovnim vlastima da se petljaju sa svojom vizijom ćudoređa u zemaljske stvari. Država na taj način troši svoju energiju i potiče korupciju umjesto da ispuni temeljni postulat vlastitog postojanja a to je da bude pravna osoba (persona giuridica) kojoj je jedini cilj blagostanje naroda.
Mnogi će u ovom trenutku (provjereno i doživljeno) napasti one koji zahtijevaju iz gore spomenutih razloga odvajanje države od religije (Charles Forbes René je to sretno izrazio u formuli „Libera Chiesa in Libero Stato“) i optuživati, iz želje za obmanom i ciljem da se rodi strah ili iz same elementarne neukosti, da se time želi iskorijeniti određeno aktualno vrhovno božanstvo na način kako su to napravili boljševici u Rusiji. Što je naravno bio pogrešan potez jer prirodna ljudska potreba jest da ga se pusti na miru da vjeruje i prakticira kult koji želi, ukoliko nije štetan za druge.
No, kao što se priroda užasava vakuma (po Aristotelu), tako se religiozne institucije užasavaju kultualnih rituala koje nisu propisale one same. Gdje bi duhovnim institucijama bila materijalna moć kada bi ljudi vjerovali slobodno, bez nametanja, u ono što žele? In primis dopuštajući da bilo tko, na tradicionalni način, traži odgovore unutar kodificirane religije ima pravo na taj način utažiti svoju želju za nadnaravnim bićem. Na isti način bi trebali imati pravo na to i oni koji vjeru dijele od institucije. Što dovodi do pitanja financiranja od strane države čiji proračun pune porezni obveznici. Trenutno u RH, većinsku vjeroispovijest financiraju i oni građani koji su druge religije ili su ateisti što ostale religije, kao i sam ateizam, dovodi u nepravedni položaj sa većinskom. Italija je to lijepo riješila tako da dopušta obvezniku da odluči kojoj će asocijaciji ići njegov postotak iz plaće.
Zašto je to važno? Ta i sam Dante Alighieri je rekao u djelu De Monarchia poznatu Teoriju dva Sunca u kojima je zemaljska vlast odvojena od duševne. Način na koji se to može dogoditi jest da se religiji ukinu dotacije iz proračuna te da ona živi samo od privatnih donacija pravih vjernika. Na taj način bi nacionalizam izgubio dio potpore koji dobiva od vjerskih institucija i lišio se ljudi koji zainteresirani samo na materijalne koristi. To bi samu vjeru ojačalo i približilo ju spontanošću prema korijenima. Promjene naprosto treba gledati kao novu šansu a ne kao smak svijeta.
Na taj način je lakše dezinstalirati mitove nacionalizma jednom kad se izbaci Boga iz kombinacije. Što nam preostaje? Krvna zrnca? U multikulturalnom svijetu sa globalizacijom nemoguće je održavati rodbinsko-klanske veze u koje ubrajam i pripadanje istom narodu. Zaista je lako srušiti nacionalističku retoriku pripadnosti u koju smo djelomično još uvijek upleteni mada je nacionalizam bio odgovor na događaje iz kraja 19.stoljeća. Kao i u industrijskoj revoluciji, koja je kod nas krenula tek 1945, kaskamo i za takvim anahronim fenomenima kao što je nacionalizam. Zato se i dešava da opću stvar (res publica) vode grupacije koje su interesno udružene kroz rodbinsku pripadnost ili prijateljstvo što je praksa koja treba prestati mislimo li bi dio suvremenog svijeta.
Kao osoba koja je cijepljena od nacionalizma, a i trebam biti jer bih se raspao na talijansku i hrvatsku stranu sa primjesama slovenske i crnogorske, državu smatram samo administrativno-političkom jedinicom u kojoj prava i dužnosti upražnjavaju građani, što je stvar pragmatičnosti, jer ja sam neću moći nikad skupiti kapital da izgradim i održavam infrastrukturu, organiziram komunalije i zdravstvo.
Htjeli mi to ili ne, činom rođenja potpisujemo vrstu društvenog ugovora koji nas čini građanima određene države. Na nama je briga da se država ne pretvori u Levijatana kako ju je svojevremeno definirao Thomas Hobbes. Stoga ne bi trebalo dramatizirati oko pravne osobe koja se s pogrešno poistovjećuje sa narodom i zemljom. Država u ime naroda upravlja (ali ne posjeduje!) društvenim vlasništvom za koje je neophodno da ne padne nikad u privatne ruke pošto svi imamo koristi od njega, to vrijedi pogotovo za javni prostor i imovinu.. Zato nema smisla gledati u stranca kao na nekakvog neprijatelja a za domaćeg lopova na vlasti izjavljivati da je „lopov ali je barem naš“.
Nacionalizam osim ksenofobije iskazuje i omalovažavanje prema nježnijeg spola što znači da je taj fenomen kompleksa koji se ispoljavaju kao agresivnost. To ne znači da žene ne sudjeluju u nacionalizmu ali to je očigledno čisto muška komponenta iz plemenskih vremena kada je bilo važno držati ljude na okupu. Ponekad se posramljeno sjetim debakla vlastitog spola koji radi kompleksa manje vrijednosti žrtvuje tuđe mlade živote u ratovima. Ponekad se nadam modernoj Aristofanovoj Lizistrati koja će skupiti ostale žene i stupiti u opći štrajk. Ako su bile i stanju primiriti vječne rivale Atenu i Spartu sigurno bi upalilo i sa nama.
Nacionalizam je prirodno antidemokratičan jer po ključu podobnosti preko pripadnosti isključuje meritokraciju za koju se zalaže demokracija kojoj je cilj dovesti na vlast najbolje od naroda kako bi ostvarili Leibnizovo „življenje u najboljem od mogućih svjetova“. Znači, aktivna demokracija suzbija nacionalizam kao takav jer su međusobno antitetski postavljeni, u pluralističkom načinu razmišljanja nema mjesta za misaoni pravac koji isključuje na bazi nacionalnosti, vjeroispovijesti, spola i društvenog statusa. Što naravno, ne znači da je dovoljno da u ustavu piše da smo demokratska država kako bi ona zaista bila demokratska. Ako itko krene čitati pročišćeni tekst ustava bez da ima uvid u stvarno stanje bio bi naveden pomisliti kako živimo u vladavini prava gdje je svaka individua zaštićena i prava su joj zagarantirana. Međutim situacija nije takva, u državi vlada ogroman stupanj nepotizma i klijentelizma radi čega su vrijedne i prave osobe uskraćene budući da im mjesta okupiraju ljudi kojima je samo do sinekure.
Upravo je zato paradoksalna nedavna reakcija na performans demonstrativnog sjeckanja hrvatske zastave umjetnika pod pseudonimom Janeza Janše (pravo ime Emil Hrvatin). Digle su se grupacije koje možemo povezati sa nacionalizmom jer su smatrale da je nacionalni simbol ponižen. I to još od nekoga Slovenca, a zapravo Riječanina, jer su na prvu loptu emotivno reagirali na ime i prezime umjetnika (što potvrđuje moju teoriju da su nacionalisti osjećajni). Emotivno reagiranje u javnim stvarima nikako ne može završiti dobro jer se osobe vođene osjećajima zalijepe za jednu stvar koja im se sviđa ili ne sviđa, te je se drže kao pijan plota, vadeći iz konteksta detalj kojeg onda isprevrću po potrebi. Neshvaćanje šireg konteksta dovodi do pogrešne interpretacije a kada se radi o državi onda se treba imati uvijek na umu da se radi o nečijim životima. Zato u državničkim poslovima ne smije biti emocionalnih ispada kao što ih često vidimo kod nacionalista bilo kojeg strane.
Paradoks je u tome da su reakcije bile usmjerene prema uništavanju simbola ove zemlje dok nema nikakvih reakcija kada se ova zemlja sustavno ponižava tvornicama u stečaju, prodajom društvenog obiteljskog srebra, rastom nezaposlenih, zagađivanjem i divljom gradnjom diljem ove zemlje koja se toliko deklarativno obožava. Ja, međutim vjerujem da nije potrebno javno izjavljivati ljubav prema domovini već da je dovoljno ne činiti zločine, raditi, plaćati porez i ne koristiti opću stvar kao privatnu imovinu. Dijeliti privatnog od javnog kao dvije odvojene sfere.
Visoki stupanj zrelosti je pokazao norveški premjer Jens Stoltenberg nakon tragičnog napada u Oslu: „norveški odgovor na nasilje će biti još više demokracije, još više otvorenosti i veće političko sudjelovanje“.
Nacionalizam je stvaranje magle. Neargumentirano urlanje. Sumrak uma. I nema nikakve veze sa domoljubljem. Onima na vlasti koristi kao opijum za mase, kao skretanje pozornosti sa gorućih problema, najčešće radi neznanja kako riješiti gospodarsku situaciju. Nacionalizam je dio poznate sintagme „kruha i igara“ i porazno je vidjeti ljude kako se spremno hvataju za mrvice sa stola koje im dobacuju pojedini političari.
Iskorjenjivanje nacionalizma neće pretvoriti svijet u savršeno mjesto ali će ga sigurno promijeniti na bolje jer će moćnici izgubiti jedan od alata sa kojim tjeraju vodu na svoj mlin. Vjerovanju da je jedno ljudsko biće bolje od drugog na nacionalnoj osnovi je mjesto u prošlosti. Čovječanstvo zaslužuje i zahtjeva politiku koja za cilj nema vladanje preko dijeljenja. Lakše je manipulirati građanima koji su međusobno zavađeni ili ako slijedom ratne histerije imaju zajedničkog neprijatelja. Smatram da je 21 godine suvremene hrvatske povijesti to pokazala. Dakle, treba se čuvati smutljivaca maskiranih u svetačke prnje.
Čovjekova sposobnost za pravdu čini demokraciju mogućom, a čovjekova sklonost nepravdi čini demokraciju nužnom.
Ovo je samo predostrožnost da se neki profesori ne sjete koristiti tuđi seminarski rad kao svoj. Već mi je odavno jasno kakav modus operandi je posrijedi jer nije prvi put da sam čuo od kolega kako su naišli na radove svojih bivših profesora koji se nisu udostojili ni promjeniti riječi već su doslovce predali rad sa svojim potpisom štoje sramotno.
PODRUČJE HRVATSKE U DOBA RIMSKOGA CARSTVA
UVOD
U ovom radu nastojat ću objasniti povijesne mehanizme koji su se zbili od gubitka neovisnosti ilirskih i panonskih plemena na današnjem tlu Hrvatske, preko spore ali nezaustavljive romanizacije stanovništva za vrijeme Rimske Republike, Principata i Dominata, sve do kasne antike i sustavnog kolapsa političkog, društvenog i ekonomskog integriteta kojeg je uspjela održati rimska država.
Na tako ogromnom prostranstvu koji je sezao od Britanije i limesa na Rajni i Dunavu, do čitave sjeverne Afrike i Egipta na jugu te od Hispanije na zapadu sve do Mezopotamije na istoku, pokušat ću opisati procese i događaje na tlu nekadašnjih rimskih provincija, Dalmacije i Panonije (povremeno i Liburnije) koje su, u manjoj ili većoj ruci dijelom, na području suvremene Republike Hrvatske. Cilj je popraćen osobnom željom da pišem o razdoblju koji me kao arheologa najviše zanima s posebnim naglaskom na kasnu antiku.
Seminarski rad se sastoji od uvoda, središnjeg dijela i zaključka. U prvom je kratki osvrt stanja koje su zatekli Rimljani (1) i konzekventnim osvajanjem (1.1). U drugom je riječ o romanizaciji nakon konačnog osvajanja i satiranja Batonovog ustanka 6.-9. n.e (2.), sazrijevanja u kasnoj antici (2.1) sve do samog kraja antike nakon Justinijana (2.2) i posljedičnom umiranju antičkog svijeta na ovim prostorima dolaskom Hrvata. Na samom kraju nalazimo mjesta za zaključna razmatranja (3.).
Metode istraživanja ovog seminarskog rada su uključile analizu historiografske građe i sintezu najvažnijih napisanih djela o antičkom razdoblju na našim prostorima. U povijesno istraživanje jednog razdoblja, moraju se uključiti povijesni izvori, djela iz moderne historiografije i arheološki ostaci kako bi se dobila što zornija slika davnih događaja koja i dan-danas imaju odjek.
1. PRIJE DOLASKA RIMA
Rimljani na ovim prostorima nisu naišli na nenaseljenu zemlju. Tisućljećima su se ovdje izmjenjivale kulture koje možemo imenovati samo po pronađenim materijalnim ostacima . Od Karnije do Dalmacije (XIV.-III. st.p.ne.) je prisutna kultura gradina (castellieri). Možda su kulturu gradina započeli preindoeruopski narodi (megalitske gradine u Istri podsjećaju na mikenske) dok se etnos Ilira formira tek u X. stoljeću. Treba napomenuti da su Iliri (proprie dicti) sa tim etnonimom na prostoru Albanije i Crne Gore dok se misli da su narodi sve do Veneta govorili ilirski idiom . U prvom dijelu Željeznog doba (polovica VIII. st – polovica IV. st) nailazimo na već formirane etničke skupine pod jakim utjecajem Egejskog mora sa istoka, Italije (Bologna, Este) sa zapada i halštatske kulture sa sjevero-zapada .
Kad je Rimska Republika postala neosporni gospodar tadašnjega svijeta, rimska civilizacija je prvo zadrla u pore grčkih gradova na Jadranu, kao njihov zaštitnik protiv Ilira, koji su usto bili kulturno spremni za takvu vrstu vladavine. To potvrđuju razni arheološki nalazi među kojima novac i epigrafska građa. Rim je potom zagospodario obalom kroz osnivanje konventa na obali i tek onda unutrašnjosti .
1.1. OSVAJANJE
Zajedno sa Ilirima i Liburnima, Histri su spomenuti kod Tita Livija kao poznati gusari, godine 221. pr.n.e. su optuženi da napadaju rimske brodove s namirnicima i da su u ortaštvu sa Demetrijem iz Farosa, tada na vrhu moći u Iliriku. Tada je organizirana prva ekspedicija protiv njih iako nisu poznati rezultati iste. Čin osnivanja Akvileje (181. pr. n.e.) na teritoriju Karna je bio početak osvajanja Histrije. Prvi napad je krenuo odmah nakon osnivanja od konzula Klaudija Marcela. Godine 178. Manlije Vulson prelazi Soču ali gubi čitavu legiju. Samo godinu dana kasnije Nesactium je osvojen i kralj Epulon poražen no Histri zajedno sa Karnima napadaju Akvileju 171. godine. Konzul Gaj Kasije Longin (169.pr.n.e.) napada Japode i Liburne koji su pokoreni tek 40 godina kasnije sa pohodom koji vodi konzul Gaj Sempronije Tuditan (129. pr.n.e.) do Krke. Liburni su bili u kontrastu sa Japodima (u dolini Une, oko Bihaća i u Lici) i Delmatima te su zato bili pomirljivi prema Rimljanima koje su zvali upomoć. Na području centralne Dalmacije i unutrašnjosti su živjeli Delmati (po Delminiumu, glavnom gradu, Duvno) ratoborno nastrojeni (oružje u grobnicama). Delmati su najviše odoljevali Rimljanima: 118. godine Cecilije Metel vodi pohod radi kojeg dobiva apelativ „dalmatski“; prokonzul Koskonije nakon dvije godine rata (78.-76.) osvaja Salonu; od 58. do 50. Delmati ostaju pod kontrolom Julija Cezara sve dok ne pristaju na stranu Pompea Magna i koji su definitivno pobijeđeni 45.-44. no i dalje stvaraju Rimljanima probleme. Oktavijan se 35. pr.n.e. posvećuje Japodima (Metulum, glavni grad je sravnjen sa zemljom) i Panonima te 34.-33. Delmatima koje pobjeđuje. Panoni su ilirskog podrijetla i zajedno s Keltima su nastanjivali današnju Slavoniju između Save i Drave. Oktavijan napada i osvaja Segestu (kasnije Siscia). Panonija je osvojena u pohodu iz 14.-8. pr.n.e no ipak je najgore Rim doživo za vrijeme Batonovog ustanka (6.-9. n.e.). Od tada Dalmacija i Panonija koje su utemeljene u provincije nisu više pružale otpor te su otvorena vrata mirnoj romanizaciji . Istra je za vrijeme Oktavijana priključena Italiji (X regio Italiae) a granica postavljena na Raši.
2. PAX ROMANA
Nakon 9. n.e. izvori ne spominju više nikakav otpor naspram Rima što ne govori o trenutačnoj želji stanovnika Ilirika da preuzmu tuđu dominaciju već o teškom porazu kojeg su pretrpjele ove zemlje. Do raspada sjevernih granica, sljedećih četiri stoljeća, Ilirik će ostati u okrilju Carstva. Način na koji su Rimljani organizirali Ilirik pokazuje kako su smatrali prioritetnim, pod strateškim profilom, kontrolirati komunikacijske linije između Italije i Istoka; prvo via Egnatia (140.-130.pr.n.e.) i kasnije velika cesta kroz Balkan uzduž savske doline , izgrađena od strane legionara ili lokalnog stanovništva pretvorenog u roblje. Nakon poraza iz 9.n.e. napravljene su brojne ceste kroz Dinaride što su do danas ostale odlični inženjerski poduhvati. Ilirik je podjeljen u Dalmaciju i Panoniju (ovu potonju je dodatno podjelio Trajan 103.n.e. u Gornju i Donju sa sjedištem u Carnuntumu, odnosno Aquincumu, razgraničenu dolinom
Slika 1. Najvažniji rimski gradovi i naselja na području današnje Hrvatske (CAMBI 2002.).
Save). Dalmacija je dobila Salonu kao sjedište (slika 1) guvernera provincije dok su pojedine zajednice Liburna dobile status italskog prava . To se neće promjeniti idućih 300 godina. Rimljani su bili spremni dodijeliti što veću autonomiju bivšim neprijateljima nakon poraza i tijekom uspostava provincije, ukinuli bi bilo kakvu prijašnju federaciju ili ligu koja bi postojala iznad temeljne jedinice, grada. U slučaju gradova, Rimljani bi ostavili lokalne institucije, uz dodatne mehanizme da se ne uspostavi narodna vlast, jer je to bio najlakši način za ubiranje poreza. Ako izuzmemo Liburniju, nije bilo gradova na koje bi se mogla oslanjati rimska vlast te su razna ilirska plemena upučena na tri pravne skupštine smještene na obalnim gradovima, konvente (conventus), Scardoni, Naroni i Saloni. Nemamo iste podatke za Panoniju .
Nijedna ilirska zajednica nije dobila rimsko državljanstvo prije Flavijevaca (69.-96. n.e.) osim Liburna koji su imali prezimena po prvim carevima, Julije ili Klaudije. U južnoj Liburniji predrimska naselja postaju urbana središta (municipium), i kolonije koje su ubrzale romanizaciju, sa rimskim karakteristikama poput Asserije pored Benkovca i Andautonije (Ščitarjevo). Iliri su služili kao ausiliari (pomoćni) u vojsci te bi nakon odskuženja dobili rimsko državljanstvo. Sama regija je bila pogodna za novačenje u legijama te su sa rastom političke uloge vojske počeli dobivati na važnosti zapovjednici iz Ilirika od kojih su neki dogurali do carske dužnosti.
2.1. KASNA ANTIKA
Vrijeme blagostanja koje je donio nedostatak ratova je trajao sve do 168. n.e. kada počinju Markomansko-kvadski ratovi probojem limesa kod Dunava i invazijom na Italiju (Akvileja pod opsadom a Opitergium uništen) za vrijeme duplog principata Marka Aurelija i Lucija Vera. Opasnost će prestati tek 180. n.e. kada će barbari biti istjerani natrag preko Dunava no uskoro će za Carstvo početi najcrnije razdoblje poznato kao „Vojna Anarhija“, s ubojstvom Aleksandra Severa (235 n.e.) i nizom od 24 careva i još dvostruko toliko uzurpatora sve do Dioklecijana (284.) . Za vrijeme cara Galijena (253.-268. n.e.) počinje se graditi obrambeni sustav smješten između Hrvatske i Slovenije, Claustra Alpium Iuliarum, od Tarsatike (Rijeka) preko Nauportusa (Vrhnika) do Cividale del Friuli (Čedad). Dokaz je to da nastupaju sve nesigurnija vremena za Ilirik koji stoji na putu barbarima za upad u Italiju. Claustra će biti u uporabi stoljeće i pol sve do bitke kod Frigidusa (394.) između Teodozija Velikog i Flavija Eugena, što su suvremenici shvatili kao bitku između kršćanstva i poganstva. Početkom V. stoljeća spomenuti limes više nije u uporabi jer Alarikovi Goti dvaput upadaju neometano u Italiju . Bilo je to novo kulturno i misaono razdoblje koje je nastalao od zasićenja grčkom kulturom, barbarskim invazijama koje su poticale osjećaj nesigurnosti koja je na kraju sve više ljudi navelo na prelaz s poganih religija na kršćanstvo koje je obećavalo spas u životu nakon smrti .
Slika 2. Biskupije i važniji starokršćanski lokaliteti u Hrvatskoj (CAMBI 2002.).
Kršćanstvo se u hrvatskim krajevima počelo širiti još u prvim stoljećima poslije Krista. Pavao spominje (u Poslanici Rimljanima 15,19) da je kršćanstvo proširio do Ilirika te u Drugoj poslanici Timoteju (4,19) da je Tita poslao u Dalmaciju. Materijalnih tragova kršćanstva nema prije sredine III. stoljeća jer se kršćani nisu bitno razlikovali od ostalih po vanjskim obilježima. Poznate su smrti raznih mučenika (biskup Venancije u doba Valerijana ili Aurelijana) koje padaju kao žrtve žestokih Dioklecijanovih progona 304. godine. Za Istru je tu confessor Maurus, slavljen kao mučenik na mozaiku Eufrazijeve bazilike u Poreču. Poslije Milanskog edikta (312./313.) kršćanstvo se mirno širi po Carstvu te će na kraju stoljeća biti većinsko. Crkveno središte Dalmacije bijaše Salona. Kao što se može vidjeti u slici 2. dijecezenska (Dioklecijan je Carstvo podijelio u dijeceze što je slijedila Crkva u uspostavljanju svojih sjedišta) središta od sjevera prema jugu bijahu Curicum (Krk), Apsorus (Osor), Arba (Rab), Senia (Senj), Jader (Zadar), Scardona (Skradin) Muccur (Makarska), Narona, (Vid kod Mtkovića), Epidaurum (Cavtat) .
Administrativnom podjelom iz 293. Dioklecijan je iz negdašnjih dviju Panonija (Inferior i Superior) stvorio četiri provincije. Od te četiri Savia je praktički u cjelosti na području Hrvatske a Secunda djelomično. U Savii su biskupije Siscia (Sisak), Iovia (Ludbreg), dok su Cibalae (Vinkovci) i Mursa (Osijek) najvažniji gradovi i biskupije u Secundi. Panonska crkva dala je dosta mučenika (biskup Kvirin u Sisciji a u Cibalae Polion i Eusebije) .
2.2. KRAJ ANTIKE
Nakon raspada Zapada (476.) i Justinijanove „rekonkviste“, razvitka rane kršćanske civilizacije, kad je izgledalo da bi moglo doći do ponovog uspona sjedinjenoga carstva, već krajem VI. i u ranom VII. stoljeću dolazi do nagloga pada. Tome je razlog propadanje antičkih gradova na obali i već ranije u unutrašnjosti (Panonija je bila na meti barbarskih invazija, pad Sirmija godine 582 i Siscije). Mnogi gradovi u Dalmaciji i Istri su opljačkani i porušeni (Salona, Narona, Epidaur,...) dok su ostale izolirane antičke enklave u hrvatskom okruženju (Zadar, Trogir). Starosjedilačko je stanovništvo prenijelo mnoge antičke tečevine i kršćanstvo novo pristiglim Hrvatima, što je u ranom srednjem vijeku urodilo mnogim kulturnim plodovima.
3. ZAKLJUČAK
Gotovo je nemoguće pokušati sažeti gotovo 6 stoljeća rimske (i proto-bizantske) povijesti na ovim prostorima. Činjenica je da je toliko dug period na tlu Hrvatske ostavio neizbrisive tragove zajedničke kulture (koine) koja nas sa pravom svrstava u zajedničku europsku obitelji s kojom dijelimo kulturne i misaone tekovine, koje su svojim dolaskom Hrvati usvojili i preradili.
M.Z.
POPIS LITERATURE
Knjige
BANDINELLI 2002 R.B. BANDINELLI Roma. La fine dell'arte
Antica, BUR, 2002.
CAMBI 2002 N. CAMBI, Antika, Ljevak, Zagreb, 2002.
DIMITRIJEVIĆ 1998 S.DIMITRIJEVIĆ, T.TEŽAK-HREGL,
N. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, Prapovijest, Zagreb,
1998.
GABLER 2002 D. GABLER, Tracce delle distruzioni dei Marcomanni in Pannonia. Testimonianze archeologiche delle guerre
marcomanniche degli anni 166-180 d.C., u BUORA, JOBST 2002, ss. 69-97
.
LUTTWAK 2007 E.N. LUTTWAK, La grande strategia dell’impero romano, Milano 2007.
STARAC 1999 A. STARAC, Rimsko vladanje u Histriji i i Liburniji I i II: društveno i pravno uređenje . prema literarnoj, natpisnoj i arheološkog građi, . AMI, Pula, 1999.
SUIĆ 2003 M. SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu,
Golden Marketing, Zagreb, 2003.
ŠAŠEL 1971 J. ŠAŠEL, Claustra Alpium Iuliarum, I Fontes,
Ljubljana, 1971
WILKES 1998 J. WILKES, Gli Illiri, tra identitŕ e integrazione,
ECIG, Genova 1998.
Jeste li ikad čuli za Jeremy Benthama? Znam da Pero u šaci jest. Poznati utilitarist, borac za prava životinja, za slobodu izražavanja, zalagatelj odvajanja crkve i države, državnik (mi smo puni političara a nemamo nijednog državnika), i dalje da ne nabrajam.
Ono radi čega me zanima čovjek jest što je osmislio pretpostavke za Panopticon koji je trebao biti projektiran kao zatvor ali nikad nije došlo do realizacije.
Princip je vrlo jednostavan.
U zatvoru okruglog trlocrta, smjestiti na rubovima celije za zatvorenike a u centru toranj sa zatamnjenim staklima tako da zatvorenici ne mogu vidjeti dali ih tko na vrhu tornja promatra već je bitna činjenica da mogu biti promatrani. Na taj način bi autokorigirali mislivši da su svakog trenutka pod prismotrom. Na taj način se može mnogo ušparati na osiguranju i kamerama na svakom uglu.
Ono radi čega ovog govorim jest da ideja nije za zatvore. Zloćinci bi po meni trebali skupljat smeće i graditi pruge a ne đabalebariti na suhom sa sigurnim obrocima.
Ideja mi se mota otkada sam prije mnogo godina prolazio mostom svete Ane iznad Krimeje gdje je godinama stajao natpis od spreja "lopove u zatvor a ne u sabor". Taj natpis je nakon toliko godina izbrsan ali ga se uvijek sjetim kada stojim na stopu i moram odlučiti dali ću za Grad ili Gornju Vežicu.
Zamislite koliko bi se samo novca poreznih obveznika uštedjelo kada bi zgrada sabora i vlade bila osmišljena po principu Panotpcona. Političari i zastupnici bi (za pristojan novac) radili u svojim uredima pod parkom kamere smještene u centralnom tornju a snimljeno uživo dostupno na predviđenom kanalu u vlasništvu nacionalne televizije. Svaki hrvatski građanin bi mogao u bilo kojem trenutku pogledati čime se naši vrli zastupnici bave u svojim uredima i provjeriti ima li kakvih lobiranja, buštica pod stolom ecc.
U biti ljudi ne bi ni trebali gledati već bi bila dovoljna sama po sebi mogućnost da političari mogu biti špijunirani i tako se autokorigirati. Uz sve kamere koje imamo po gradskim jezgrama i raskrižjima ove kojih nema su daleko najkorisnije.
Kršenje ljudskih prava vrlih nam zastupnika? Za natprosječnu plaću idučih 4 godina i ljubav prema domovini to im ne bi trebalo predstavljati problem. Pitajte ih svi, svi su oni patrioti.. . Na taj način na fotelje ne bi pikirali poduzetnici sumnjihov pedigrea. ratni zloćinci, sakupljači političkih poena, da skratimo, svaki koji bi koristio javno dobro za osobno bogaćenje.
21 dugu godinu su političari ove zemlje dokazali da ne znaju, ne mogu ili jednostavno ne žele. A pošto nismo Danska ili Norveška da ministri idu komercijalnim letovima ili dobiju nogu jer su kupovali pelene (???) službenom karticom.
Ova ideja ide naravno uz drugu ideju da bi se izbori održavali preko interneta kao u Estoniji. Tako bismo brže konzumirali odgovornost i otvorili vrata neposrednoj demokraciji (ali to je tema za drugu priliku).
Na taj način bi se desila inverzija bigbrotherizacije, ne društva nego političke kaste. Iako slutim da je termin nesretan, došlo bi so svojevrsne diktature naroda. Svojevrsne poliarhije što nije drugo doli vladavine mnogih koja nam je prvi put u povijesti omogućena tehnologijom.
Pa ti kradi i štemaj poslove rodbini i prijateljima.
Našli teren daleko od civilizacije u šikari. Parcela ima oblik bokserica (i zato ju zovemo iz milja Gaćice) jer je na dve etaže sa terasama i moraš napraviti zaokret u obliku slova V da dođe sa jedne na drugu. Svida mi se isto tako toponim Stara Trešnja koja tamo raste.
Ima masu suhog granja tako da nije teško odmah napraviti vatru a porazbacani kameni nisu problem. Ionako je sve puno suhozida..
Netko je ostavil nonića od brandya...
Tomo rješava zadnje administrativne poslove :)
Tamo grane i stabla imamu zanimljive oblike radi bure. Kata kiti zanimljivu granu sa divljom kaduljom.
Ja vam to ne mogu ni predočiti koliko me zanima ruralna arhitektura.
Posao i hedonizarm, zar nije to to :)
Voljeni Klančec u pozadini...
Evo da malo i reklamiram simpatičnu domaću konobu Batelan čijeg sam vlasnika upoznao i koji je oduševljen našim planovima:)
Sjećaju se moje none, Maria Belina (moja pranona) i njena kćer koje su svi znali kao Nevia. Ispričali su mi da su kao mlađi kad bi išli nešto poslom u Rijeku prespavali u našem stanu. Čudili su se što je još živa (1924) i htjeli su da joj prensem njihove pozdrave. Kad sam joj to malo prije rekao zasjale su joj tamno plave oči od ganuća. I meni isto..
