Kvaliteta demokracije i participacija
Reforme u ovom eseju idu ruku pod ruku sa idejom korištenja panopticona u saboru.Zapadna civilizacija se diči svojim prvim koracima u kolijevci demokracije grčkoga polisa. U to doba kada su Aristotel i Platon pretakali svoja razmišljanja u Politici odnosno Državi, postojala su tri vrste vladavine: monarhija, oligarhija i demokracija. Svaka država-grad je imala zasebnu političku evoluciju te bi negdje tiranin (u Grčkoj to nije bio pejorativ) izvršio državni udar na demokratske institucije, dok bi drugdje narod izbacio tirana sa prijestolja i oformio oblike institucija kroz koje će obnašati vlast.
ovom tekstu nije namjera napraviti sažetak povijesti vladavine naroda od antičke Grčke sve do eklatantne kulminacije Rimske republike u kojoj se politički život odvijao u trenju između aristokracije i plebsa, nego samo naznačiti da demokratske tekovine, u dugom razdoblju od grčkog polisa, helenističkih kraljevstva preko Rimske Republike i Rimskog Carstva, srednjevjekovnih Komuna, nacionalnih država, nisu prestale evoluirati u ritmu plime i oseke. Niti će se ikad iskristalizirati savršeni oblik demokracije koji će spriječiti manipulacije sistema.
Ponekad narod skida vladaru kraljevsku krunu zbog nepodnošljive ekonomske situacije (Francuska Revolucija), a katkad pojedinac koristi demokratske mehanizme kako bi došao autokracije (Weimarska Republika).
Prihvatiti nauku iz povijesti i shvatiti da ništa nije nepromjenjivo je prvi korak ka zrelosti subjekata uključenih u politiku. Držanje stava kao pijan plota u novim i promijenjenim situacijama može samo štetiti i dovesti do sukoba.
Raspodjela vlasti u izvršnu, zakonodavnu i sudbenu je jedna od presudnih tekovina naše civilizacije.
Taj je sistem osmišljen kako više nikada moć ne bi mogla biti koncentrirana u rukama pojedinca. Demokratsko društvo i vladavina prava ne mogu i ne smiju ovisiti o psihofizičkom stanju jednog čovjeka. Zato se uvijek moramo oduprijeti priželjkivanju jednostavnog rješenja dijela ljudi koji vide jedini smisao u autoritetu čvrste ruke kada se čini da su državne institucije zakazale.
Kome ne bi bilo slabo kada vidi kako je dijalog, koji bi trebao voditi do najbolje solu cije, izvitoperen u salonsku raspravu, i to u najboljoj verziji, dok je u najgoroj to prava birtijaška kavga u najvišem zakonodavnom tijelu Republike. Takvo ponašanje sve nas košta povjerenja glasača, međutim treba isto tako priznati da nije dovoljno što u Ustavu piše da je Hrvatska demokratska država (Članak 1.) da bi ona to uistinu bila. Osobnog sam mišljenja da demokratski ustroj u kojem bi trebali vladati najbolji iz društva nije ostvaren, što je vidljivo iz niza pravno-kriminalnih radnji vladajuće elite o kojima ipak ovdje nije riječ.
Što se tiče političke participacije u grčkom polisu, pravo glasa je bilo zajamčeno muškim građanima koji bi stekli punoljetnost i koji su vojevali u gradskoj vojsci. Upravo je borba za polis i novi način hoplitskog ratovanja izbacio sa važnosti aristokratski i elitistički način borbe na konju. Onaj tko se bori za nešto, počinje biti svjestan da vrijedi i da ima pravo sudjelovati u donošenju odluka koje se tiču zajednice. Uostalom to je bio i jedan od razloga zašto je došlo do Secesije plebejaca u Rimu (494.pr.n.e.) koja je napokon dovela do uspostave funkcije narodnih tribuna i kodifikacije Zakona dvanaest tablica. Raspodjela vlasti je neminovna što je društvo kompleksnije i što su slojevi svjesniji vlastite uloge u doprinosu državi.
Demokracija u polisu, uza sve negativne konotacije onih koji gledaju suvremenim očima, primjerice, zabranu glasa ženama, strancima i robovima, je isto tako funkcionirala kao neposredna jer su se svi muški građani mogli okupiti na vijećanju. Neki nisu mogli uvijek doći do grada pogotovo ako su dolazili iz ruralnih područja i imali su neodgodive obaveze na svojim poljima. U antičko su doba društva bila agrarna i posjed zemlje je omogućavao participaciju u zajedničkim odlukama. Ionako malen broj građana koji su imali pravo glasa omogućio je napredak demokracije.
To znači da su osim socijalnih normi, koje smo kao moderno društvo prerasli jer nam je zabranjena diskriminacija na bilo kojoj bazi, jedine granice vrijeme i prostor. Oni su razlog zašto je posredna demokracija neophodne za naše društvo. Informacija i participacija su nužno bile vezane za određeno mjesto (Sabor). No, pojavom interneta, ne samo da informacija ne treba posrednike te je zato trasparentnija, već nisu potrebne ogromne logističke pripreme kako bi svaki glas došao na svoje mjesto.
Internet je suvremena agora koja ne podliježe klimatskim uvjetima, nije fizički ograničena, nije nedostupna onima koji su iz udaljenih mjesta. Ne traži specijalizaciju u smislu da se onaj tko se bavi politikom ne može baviti poslom kojim se prehranjuje. Zastupnička naknada je tekovina iz Pariške Komune kada si nitko osim aristokrata, koji su živjeli od tuđeg rada, nije mogao dopustiti bavljenjem politike pro bono. No, u moderno doba, ono što je izmišljeno da omogući sudjelovanje što većeg sloja građana u vlasti, dovelo je do bahatog sakupljanja privilegija i sinekura nezrele političke kaste čije ponašanje pobuđuje sumnju u građanima.
U Republici Hrvatskoj parlamentarni izbori održavaju se svake četiri godine. U svijetu u kojem vlada ubrzani tempo života, u kojem je današnja vijest sutrašnje smeće i u kojem sve ovisi o pravodobnosti informacije, održavanje izbora i smjenjivanje postojeće garniture kao neadekvatne svake četiri godina je predugo razdoblje za sankcioniranje predstavnika naroda u slučaju da zaglibe u vlastitim interesima umjesto da služe javnim interesima.
U antičkom Rimu su konzuli ( i ostale javne magistrature) tijekom Republike bili na položaju godinu dana upravo iz razloga da se ne ustale na vlasti. Kako je država rasla, tako je tih godinu dana počelo predstavljati problem radi prevelikog raspona komunikacijskih veza. Takav raspon u naše vrijeme je sveden na minimum i stoga bi se „tradicionalno“ trajanje dužnosti moglo svesti na kraće razdoblje pogotovo ako se pokaže da obnašatelj nije dostojan položaja.
S obzirom da se svi punoljetni građani mogu nalaziti istodobno na jednom mjestu, zahvaljujući mogućnostima koje pruža Internet, mogla bi se redefinirati uloga zastupnika izabranih od strane naroda. Istina je da su oni potrebni jer uživaoca prava glasa ima previše i desilo bi se nadglasavanje, kao što bi i prošlo previše vremena dok bi svatko iznio svoje viđenje, prijedlog ili argument u vođenju republike. No, uloga koju sadašnji najviši zakonodavni organ ima bi se mogla preoblikovati u predlaganje zakona, dok bi njegovo usvajanje ili ne usvajanje moglo biti prepušteno samom narodu preko za to predviđene aplikacije.
Na taj bi se način direktna odgovornost oko glasanja za određeni zakon prepustila narodu koji bi ispaštao ili uživao radi njegovog usvajanja. Moje je mišljenje da je to pravednije od samog ispaštanja radi usvajanja pojedinog zakona, ako se on pokaže neprimjerenim, bez da se išta pita građane. To bi bio primjer najviše direktne demokracije koja je moguća i primjenjiva.
Država bi i dalje trebala organizirati tradicionalna glasačka mjesta za starije osobe nevične računalima, kao i početno informatičko opismenjavanje za one kojima je potrebno, kako bi se stvorili uvjeti da građani uživaju svoje pravo glasa i odlučuju kako o pojedinim zakonima tako i o odabiru državnih službenika, od lokalne samouprave do nacionalne razine. U tu svrhu bi mogao koristiti već postojeći jedinstveni broj OIB koji bi omogućio identifikaciju preko računala i dopustio princip „jedan građanin, jedan glas“.
Pozitivni sporedni efekti bi bili ušteda državne administracije koja je potrebna za tradicionalne izbore, koji pak zahtijevaju ogromnu logističku mašineriju, kao i nadgledanje ispravnosti glasačkog postupka.
Doduše, makinacije su moguće i zato bi država trebala predvidjeti i spriječiti sve načine na koji se mogu vršiti manipulacije. No, nedavni nacionalan slučaj nepostojećih ili preminulih birača nas pokazuje da se manipulacije događaju i na tradicionalnim izborima. Uz uvođenje novog sistema država bi mogla napokon dovesti u red popis birača, što bi dovelo do veće transparentnosti i smanjilo sumnje oko valjanosti zbora.
Da nije nemoguće sprovesti ova razmišljanja u praksu pokazuje nedavni primjer Estonije koja je pokrenula glasanje na parlamentarnim izborima preko Interneta. Bilo bi izuzetno osvježavajuće kad bi i naša zemlja u nečemu prednjačila, umjesto da samo slijedi trendove nametnute izvana.
Dakle, skraćivanje mandata državnih i lokalnih službenika, njihov izbor putem Interneta kao i glasanje o zakonima, referendumima i općim pitanjima za nacionalnu zajednicu mogao bi podariti novi elan staroj dami zvanoj demokracija.
M.Z.
BIBLIOGRAFIJA
- G. GERACI, A. MARCONE, Storia romana, Firenze 2004.
- Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 85/10 – pročišćeni tekst).
1. http://www.bug.hr/mreza/tekst/internetski-izbori-estoniji/77981.aspx
ps. dođite na Učku 3.6. i nećete požaliti na Moonfestu