Porat na Biševu. Imao sam osjećaj kao da nisam u Hrvatskoj.
Vis i njegovo otočje je naprosto prefantastično i nije mi nimalo čudno što su sirakužani došli osnovati državu-grad upravo ovdje. Naravno odluka je geostrateška i da se Ateni oduzme fetu ekonomskog kolača ali prvi susret kolona sa otokom mora da im je oduzeo dah. Stanovnici Visa izgledaju ko Grci dok su Komižani drugačiji.
Modra špilja.
Otok obiluje lijepotom. Kada bi barem stanovništvo (svaka čast izuzecima, 7 dragih osoba u uzorku od jedno 50-ak ljudi) bilo manje zlovoljno...
Sv. Nikola, zaštitnik Komiže.
I baš zato želim napisati post o Visu trijezne glave a ne ovako u afektu jer mi dođe da im popljujem u afektu cijelu turističku organizaciju. Pošto izgledam kao čeh ili njemac imao sam prilike slušati kako se ponašaju i što misle o turistima i nije mi bilo ugodno folirati da ne razumijem ništa.
I zato o Visu i višanima kad se vratim iz Makedonije, da post bude manje drčan.
Ako smo kao školarci žijeli za taj trenutak da završi škola onda me taj isti osjećaj prati sada kada sam zaposlen. Iako radim ono što volim ipak nije baš svakome po volji biti na raspoloženju nekom šefu i buditi se ujutro sa uvijek istim načinom ponašanja kako bi mogao ispoštovati zadatke na poslu. E sad je sve to iza mene barem na mjesec dana, nema šanse da se osvrćem sa bilo čim ima veze sa poslom. Iako znam da se varam jer kad dočujem da je negdje u blizini arheološko iskopvanje, lokalitet ili muzej onda se moram strmopizditi do tamo pošto to ozbiljno zalazi u profesionalnu defromaciju.
Uostalom u struci moram konstantno učiti i skupljati osobnu arhivu.
No, sad je sve to od jučer iza mene, kad sam odradio i zadnji dan. Ovo putovanje planiram sa prijateljem već od drugog mjeseca. Iz Brežica za Zagreb pa od tamo za Split gdje se ukrcavam na katamaran za Vis pošto sam se prijavio na Zelenu Akademiju. Idem slušati ljude za koje nisam nikada čuo i za koje će se podrazumjevati da ih znam. Najače mi je kada netko puca imena iz rukava a ja nemam pojma ko su ti pak ti.
-Pa kako ne znaš? Ovaj ti je vodeći u ovom polju, ovaj ti predaje na Filozofskom u Zagrebu..
dođe mi da odgoorim: - Brale a jel ti znaš tko je Marina Rubinich iz odsjeka za arheologiju filozofskog faksa u Udinama? A jel znaš da je moj profesor Enrico Benelli najpoznatiji etruskolog? Kako to ne znaš tiboga?
No neda mi se, nema smisla. Prevruće je za takve šeme.
Iz Visaponovo u Split da uzmemo auto pa pravac Dubrovnik-Tivat-Tirana se do Struge gdje ćemo prespavati hvala Geomiru (meceno jedna pozdravljam te) a od tamo do Bitole, Velesa i Skopja. Radujem se tome ko djete zvečki i hata me adrenalin na samu pomisao da mi duša ponovo završi u Makedoniji. Mnogi si ne mogu dokučiti zašto je tamo lijepo. To valjda svatko mora otrkti za sebe, nema smisla nekome crtati jer su svi sumnjičavi kad kažeš da su ljudi predobri (o cijenama da ne govorim, to se zna).
Iako planiram kupiti auto jer mi je već puna kapa što ovisim o drugima, moram priznati da obožavam putovati vlakom. Tamo naiđem uvijek na neke zanimljive osobe u proputovanju na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana-Minhen.
Ta pruga je najbliže onim svijetskim putovanjima o kojima sanjam i hvala kojom sam u doticaju sa ljudima koji ne skreću u Brežice, niti znaju da one postoje. Zanimljivo je kako je lako zapodjenuti razgovor sa suputnikom u kupeu. Uglavnom su to norvežanke ili općenito skandinavke. Imaju tu neku foru da putuju dve cure, jedna zgodnija druga manje. Nagledao sam se takvih parova ko da su iz istog kalupa tako da to ne možebiti slučajnost. Uostalom što norvežanima ili šveđanima znači onaj ola, oola,ula koji stalno ponavljaju? Volim proučavati njihove geste i riječi dok se foliram da iza cvika čitam neku knjigu.
Jednom je bila jedna meksikanka Danica (navodno je nuena iz Hratske) koju sljedi 5 prezimena u Zagorovom Čiku. Onda sam joj naravno objasnio da ja ne gledam telenovelas porke no me gusta la semplicidad de la sinopsis. A prije nego sam izletio iz vlaka u Dbovi uspio sam sročiti da esto non es ne il tiempo ne el posto pero in otras circumstacas chierio haber el tujo numero de celular muchacha. Nasmijala se a ja sam ispario ponosan na sebe što sam to išao reći nekome koga vidim prvi put. Šetnja pod zvijezdanim nebom u tim okolnostima ne pada teško.
Osjećam se kao na školskom odmoru a obzorje je jedina granica koju, na svu sreću neću moć nikada dostići.
Jer što onda poslje ako je cilj putovanja u samom putovanju zar ne?
Kada razmišljam o susjedima imam u glavi prizor malo mjesto na Primorju gdje se u ulici ili kali svi poznaju međusobno i ljudi su jedan drugome nekakva vrsta utješne konstante.
Mogu se stvari u svijetu dramatično mijenjati ali ostaju dobra tematika za cjelodnevne razgovore u oštariji, kod brice ili, još jednostavnije, na klupici ispred portuna gdje sa susjedom možeš ogovarati furešte koji ionako domaći jezik ne razumiju pa je kakva triska koja ti može doletiti, svedena na minimum.
I dok se događaji izmjenjuju u tvom mikrokozmosu od zgrade ili ulice znaš da će suseda Mare izvaditi svoj stari mažinin za kafe i odašiljati opojni miris nakon toga, Mirko će nedjeljom točno u dva sata navidati televiziju da čuje što ima za reći dežurni gost kod Stankovića, ona slatka Ane sa kata iznad će u petak, nakon posla, staviti sušiti veš na štriku a jedan od ruzinavih kotačića će ju odavati u tome. Ako se nijedno od tih događaja ne ponavlja onako kako se dešavalo odvajkada, skoro od trenutka kada „i bi svijetlo“, osjećat ćemo se čudno. Pomislit ćemo da se netko od njih razbolio ili je uzeo koji dan ferija. Tako je lako naviknuti se na navike, kao i poprimiti nove.
U tom mom zamišljenom mjestu, koji si ne mogu ne predočiti kao Brseć, susjede razgovaraju svaka nalakčena sa svog prostora. Sve miriše po bilju, poneštrice su friško popiturane u plavo i jako dobro pristaju uz sveukupnu bijelu žbuku na fasadi. Ako tamo dolje u ulici prođe kakav nepoznati dečkom sa ogromnom čupom, ortački će podignuti obrve u očekivanju da jedna krene sa komentiranjem. Taj gradić je isto i mjesto gdje susjed susjedu pomaže kod kakvog kvara, kada treba pogurat auto, raditi u vinogradu i rezati trsove.
Zajednički rad čini neizbježno da se ljudi zbliže i to je cement te male zajednice. Loša strana je u tome što tek pristiglom čovjeku nije lako na početku ali to je priča za neku drugu priliku. Prilike u kojima sam odrastao su me natjerale da sa nostalgijom gledam u ona vremena kada su me roditelji bez imalo ustručavanja puštali kod Stijepanovića gore da me njihova kćerka čuva. Slike su mutne ali ostalo je urezano ono čuđenjem za vinilkama i longplejkama koje su se tada još uvijek skupljale. Zvuk tog šuma me i dalje prati iako susjeda više nije susjeda i samo se hladno pozdravimo ako dođe u posjet majci i bratu. A nekada me čuvala… .
Znak povjerenja u ljude je bio indikativan i kod nepostojanja bilo kakvog zaključavanja portuna iako bi nam ljudi sa ceste, pošto živimo u istoj zgradi autobusnog kolodvora, dolazili obavljati svoje fiziološke potrebe kada bi javni wc prestao po noći sa djelovanjem. Dekretom predsjednika kućnog savjeta, ulogu koju moj stari vrši već 43 godina, dobili smo kračune, parlafon i ključeve da se obranimo od nehigijenske najezde izvana.
Taj trenutak pamtim kao prekretnicu u među ljudskim odnosima naše zgrade u samom centru Rijeke. Sve je krenulo sa ubojstvom gore spomenutog Stijepanovića koji se pijan vračao doma gdje je zatekao nekog tipa kojem je dugovao lovu. A zapravo se nisu ni poznavali, ubojica je tipa zamijenio za nekog drugog. Koliko se sjećam i taj tip je bio u elementu tako da je došlo do katastrofe. Policija toga dana nije dala onima u kući da izlaze ni onima koji su iz nekog razloga bili vani da uđu. Zamišljao sam si kakva nas to svinjarija čeka u hodniku a kad sam izašao drugi dan i kad su kriminalisti napustili mjesto zločina, moram priznati da sam ostao blago razočaran.
Nikakvi tragovi od kojih bi itko mogao pomisliti da se prethodne večeri desilo ubojstvo. Stijepanovićka, sada udovica, se nekako uvukla u sebe i osim uobičajenog pozdrava sa stuba i nije bilo neke priče. Za Vukiće sam bio uvjeren da su stari koliko i sama zgrada iz konca pretprošlog stoljeća. Nešto se govorkalo da ni u Rijeci srbima nije lako ali vjerujem da Vukićima nije pala ni vlas sa glave. Sa Darijom od Jadreškića sam se igrao jer je imala Amigu, za ono vrijeme neopisivo čudo tehnologije. Još se sjećam koliko smo bili neodvojivi. Čekao bi da svane dan samo da mogu otrčati ta dva kata što nas je odvajalo i krenuti sa Indianom Jones u potrazi za Graalom.
Na moju žalost (ili radost), negdje sa šest godina sam otkrio da imam pišu i da dodirivanje tog zanimljivog predmeta pruža zanimljivu vrstu ugode. Dali mi je ideja došla sama ili sam ju vidio sa televizije ne znam, ali onako bez primisli da radim išta loše, predložio sam i Dariji da vidi što to ona ima dole. Nije nam bilo jasno zašto nam odrasli nisu htjeli objašnjavati stvari vezane uz to pa smo krenuli sami istraživati. Sve do onoga dana kada je ušla u sobu njena nona i okrivila mene da tjeram sebe i unuku joj na grijeh i da nam je zato druženje zabranjeno. Vratio sam se doma slomljena srca bez da i dalje znam što sam to strašnoga učinio.
Danas mi je jasno da nisam poštivao javni moral i ćudoređe u glavi jedne none odgojene na starinski način. Nekoliko mjeseci poslije se Darija odselila sa roditeljima i sestrom u kući na riječkoj periferiji i tako sam ja izgubio prvu ljubav svoga života. Nisam htio roditeljima otkriti zašto suze ali mislim da su ionako sami znali. Baš su smiješne te mladenačke emocije, sada se pitam u čemu je bila kvaka. Vjerojatno ću se kao sjedi starac isto tako pitat u čemu je bila kvaka sa ovih 27 godina koliko sam ih do sada skupio. Nakon Darije je došao na tapetu mlađi susjed od mene, Oleg, sa kojim sam razvio bratski odnos. Nema te igre koju nismo igrali i nema te spačke koje nismo priredili njegovim nonićima, našim roditeljima ili samo kolateralnim žrtvama koje su bile u prolazu.
Naše obitelji su se znale oduvijek.
Sve je krenulo sa mojom i njegovom nonom koje se isto tako znaju od malena. Ako nešto nekome treba, najbolje javiti se Perićima preko puta. Ako bi otišli na odmor u Beli, na Cresu, onda sam ja bio zadužen da im zalijevam palme u pitaru i hranim papagaje. Kada sam se vratio jednog dana iz škole a nona imala napadaj meningitisa i halucinirala nisam se sjetio ništa pametnijeg nego pozvoniti susjedima. Oni su pozvali kola hitne i sve ostalo da se stvari završe u najboljem smjeru. Pošto je njegov tata škampar onda ni ne treba spominjati blagodati činjenice da takvoga imaš za susjeda. Kile škampa za povoljnu cijenu. Ako nečega nije falilo onda je to bio rižot sa škampima. Još i danas mogu dozvati zvuk cucanja ljuske moga tata. Nakon toga bi uslijedio mamin „nemoj srkati“ i sav bi se svemir vratio u normalu. Akcija i reakcija služe za balans a priroda se zgraža vakuma.
Kao i ja.
Kako su se vlasnici stanova iznad počeli mijenjati i neke su kupile odvjetničke i projektantske firme, tako smo sve manje posla imali sa ostalim susjedima koji bi se mijenjali iz godine u godinu što je znalo podosta dezorijentirati naše stanarske umove. Nije da nas se nešto ticalo što drugi i rade i kako žive ali ti je opet nekako draže znati tko je ta osoba koju vidiš često u hodniku i koja se penje po skalinama. U ovom trenutku ne bi više mogao znati tko su stanari iznad mene. Izgubio sam nit kako me često nema doma ali kako povratiti susjedsku intimu i osjećaj da smo u istoj barci? Kikerom cukara? „Dobar dan sused, evo baš delam jednu od onih mojih famoznih torti pa bi mi rabilo samo da mi posudite bocić cukra pa vam ja to vrnem domah sutra čim otvore trgovine. Kada finim tortu jušto vam dam dve fete“. Pa padne kava, pa cigareta i na kraju prisnost pa prijateljstvo. Ako je zgodna susjeda još i bolje. Ono što bi palo bi bilo bolje od svih cigareta, kafea i torti zajedno.
Zvuči mi malo neuvjerljivo ili je ovaj svijet učinio to da mi ta fraza izgleda neuvjerljivo. Sada, kako je Oleg odrastao i ima svoj život i naši putevi su se odvojili, naše se obitelji i dalje drže jedna druge. U moru novih nepoznatih lica najbolje da se držimo zajedno, barem znamo kome se treba obratiti ako se nešto okrene naopačke. No, toga osjećaja da smo svi na istom brodu i da ima da se poštujemo i pomažemo, više nema.
Onaj osjećaj kada dolaziš na svoje mjesto među svoje, toga više nema, bar ne u velikim gradovima gdje se podstanari mijenjaju munjevitom brzinom. Zamišljam si s toga kućicu u zamišljenom primorskom gradiću koji miriši na biljno ulje sa plavim škurama na bijelim fasadama gdje mogu u trenutku neinventivnosti potaknuti susjeda, koji eto nema pametnijeg posla, na čašicu gemišta uz razgovor u kojem ćemo poput starih frajla raspredati od kvantne mehanike do boja gaćica one šinjorine ća se tako šesno spustila do plaže i smijat se izrazima lica naših ljubomornih suseda.
Nekad bio boranija, nem'o prebijenu banku
naprasno odlucio da osnujem stranku
preko politike do love, to je prica stara
najbolji nacin da se ovde uzme para
Uclanio zenu, decu i par ortaka
svastiku, tastu, zeta, frizerku, suraka
ime, povelju i statut registrov'o potom
napravio i bedzeve sa stranackim motom
Ne ide mi lose, ne mora da se rinta
ali samo kad si vlast - tu je prava kinta
Raspisani izbori i trka se sprema
bez pet posto glasova nista od skupstine nema
a zna se da glasovi ne padaju s neba
zato bez blama ljubim dupe tamo gde treba
Sa svakakvim strankama us'o u koaliciju
sa zeljom da u stvarnost pretvorim fikciju
s punim ustima Srbije ja tu pricu guram
a tamo gde treba - na manjine se furam
Na 'zandar palace' furam, na radnike pomalo
a i do seljaka meni je bas stalo
Posle pobede ja dobio resor u Vladi
sada ja naredjujem ko ce sta da radi
i nema vise hladnih klima, uredjaj me hladi
pored stare kuce, nova se gradi
Imam sluzbeni auto i licnog sofera
imam jace obezbedjenje i od Tonija Blera
sada tompuse pusim, pijem samo viskozu
svakog dana kokainom pucam se po nosu
Ministarska fotelja ima znacenje jako
zato preko veze rodbinu zaposljavam lako
jakim poslovnim ljudima usluge vrsim
i puca mi bas sto zakone ja krsim
Jedni me vole, drugi nazivaju skotom
treci finansiraju pozamasnom svotom
ako odem, ispunicu mnogima zelju
ali ne mogu, dupe mi je sraslo za fotelju
Da se razumijemo, ako je Hdz očiti neprijatelj ovog naroda, to im uspijeva i radi malih stranka čija je egzistencija postala sama sebi svrha. HSS čiji predsjednik Friščić radije uništava ugled koji stranka ima od davnina nego da izađe iz neiventivne koalicije i turističkog portfelja (koji se pokazao kao potpuni promašaj jer ipak računamo samo na sunce i more), nedavno u koaliciji hsls koji je vodila Đurđa Adlešič koja je ostala u sjećanju po tome što u 20 godina nije učinila ništa za pamćenje (i koju su stavili na prevažnu ulogu vladinog pregovarača sa nogometnim navijačima) vjerovatno čini da se Vlado Gotovac roštilja u grobu, manjine koje donekle mogu shvatiti jer se bore za svoje pojedinačne interese ali zato stoje na žulj hrvatskim građanima (bilo koje nacionalnosti).
I sam se osobno sramim talijanskog zastupnika Furia Radina (ironija je što je htio nastupati na riječkom karnevalu ali ove su godine bili Pinokio pa mu se to očito nije svidjelo, zamisli političara sa dugim nosom, iznenađenja li) sa kojim djelim isti jezik.
Ako se ne varam i on je pokazao koliko mu je stalo do zajedničke kasice prasice kad je na naš račun kupovao mp3 plejere koji siguran sam, jednom hrvatskom političaru, trebaju da obavlja tako tešku i odgovornu zadaću (noooot!).
Dobro je rekao Kerum, političari su jeftina roba a satelitske stranke još jeftinija.
A sad odoh u Labin da ne razmišljam koliko su gluplji ljudi od mene na odgovornim funkcijama ove nazovi neovisne države. Uživat u predivnoj prirodi jer je društvo zajebano (da parafraziram Elemental).
Za početak preporučam svakom iole slobodoljubljivom pojedincu koji se smatra slobodnomislećim bićem da si pročita kratki pamflet (hvala ti mama što potičeš buntovika u meni :) Sthephana Hessela naslovljenu Pobunite se! (na francuskom Indignez vous! što bi ja preveo na talijanskom Indignatevi! što bi značilo više da trebao reagirati na osjećaj mučnine izazvan od muljaža naših lokalnih i svijetskih vladajućih: Zgrozite se!).
Osjetiti zgražanje ovim postupcima bez logičkog pokriča znači biti prut na vjetru i kao takav zaslužiti sudbinu koju su nam odredili.
Da budemo automati bez vlastitog mišljenja.
Ako baš moraš imati neko mišljenje evo ti ovo od trenutačne hegemonske religije koja baca vodu trenutno vladajućim mlinovima. Več će sutra promjeniti stranu jer su plitki materijalisti. Objašnjenja radi promjene strane, siguran sam, neće manjkati.
Samo što su njihove laži uvijek tako neinovativne da to vrijeđa um.
Onaj koji ne zna razlučiti "stvarnost" od stvarnosti ima pravo na to da mu se objasni kao što se roba u pjesmi Khalida Jibrana treba probuditi i pričati mu o istinskoj slobodi, ali bez ikakvog nametanja, da ne preraste u dogmu na kakvu smo navikli od svih ovih brojnik sekti.
Onaj koji se smatra ugroženim objašnjenju neka ostane rob u ovakvom sistemu.
U novom svijetu bez poretka kojem se nadam robovima ionako nema mjesta. Svijet bez poretka i piramidalne konstrukcije za hijarearhiju uopće nema veze sa komunizmom koji se provodio do prije dvadeset godina.
Neka neistomišljenici ne brkaju ove teorije sa crvenom bojom. Nek si radije pročitaju Opću deklaraciju o ljudskim pravima koju bi tako rado, zajedno sa Ustavom, dao na proučavanje djeci u školama. da znaju od malena na vlastite obaveze i prava, da ih koriste i upražnjavaju, a ne da ovise o tome na koju se danas nogu ustao anonimni birokrat sa šaltera.
A sad nakon ove preambule...
Gospođo Jadranka Kosor (odsada Vam se obračam sa "ti") zaslužuješ mnogo pogrdnih epiteta ali ovdje nema mjesta za njih jer si samo kotačić koji se trenutno raduje moći koja mu je dodjeljena.
Već sutra ćeš biti nitko i ništa i neki drugi veleizdajni knacionalnih interesa će biti na tvom mjestu.
Ti si samo potrošna roba kao traje toliko dugo koliko bude poslušna. Potrošna roba kao što misliš da smo to mi. o tome misli tvoj gospodar koji god da jest: novac ili političar iz inozemstva.
Upravo sam zato da tvoje ime ne uđe čak ni u udžbenike i čitanke (skoro se rimuje sa "bitange" kako je to lijepo otpjevao Balašević). Ti nisi premijerka ove države kao što to nije bio Ivo Sanader kojem osporavampobjedu na izborima jer su bili lažirani. Nije dovoljan blagoslov Jasne Omejec na čelu ustavnog suda jer je njen položaj politički kupljen da bi opradala legitimnost tvoje loše vladavine koju ja iz petnih žila osporavam.
Nije mi bitno što je sve izvana po zakonu čisto. Bitan je razultat svega a to je da si ti i tebi slični došli na poziciju da vedre i oblače samo radi od straha od rata koju ste vi izazvali zajedno sa srpskom stranom. Ovjde pljujem na sve lažne domoljube koji se zgražaju nad paljenjem zastave a ostaju ravnodušni nad kolapsom gospodarstva Lijepe ali ne i Naše.
Ne želim ti nikakvu smrt Jadranka, niti da budeš kažnjena sa šmajserom u leđima kako su to činili naši preci kad bi pretrpjeli strašnu nepravdu kao paljenje sela i umiranje svojih bližnjih.
Nikakav Bleiburški marš, nikakvi Goli otoci ni Sv. Grguri za tebe draga Jaco.
Za tebe postoji samo jedna efikasna kazna. Da te se pusti na slobodu (nakon pravednog suđenja), sa 1200 kuna socijale, slobodnim uživanjem pučke kuhinje i besplatnog zdravstva (koji ti želiš zakinuti potrebitima) da mi poživiš na prosijačkom štapu do duboke starosti, draga.
Istu sudbinu vidim za tvoje pajdaše u zločinu: moralnog Bajsa koji diže ruke za novi zakon o potpomognutoj oplodnji a do jučer je koristio blagodati starog zakona; odvratnog Hebranga koji tuži one koji mu kažu ono šta ga zapravo ide, otac-imenjak ti se okreče u grobu radi onoga što si postao; Šeks, radi viječno pune flaše i pladnja janjetine si prodao ono za što si se navodno borio za rijeme Hrvatskog proljeća, žali bože života i zraka koji si radije mogao prepustiti nekome savjesnom; Bebiću, primjetih da si se prikrio i puštaš Milinovića da laprda nonsense pizdarije umjesto tebe, ma kakve mandarine u dolini Neretve, ima da do kraja života kopaš po kantama smeća čiju si sudbinu namjenio svojim sugrađanima; Milinoviću iako si ličanin ne mogu te strpati u isti koš sa Kruletom ni da želim, i ti ćeš se oboliti kad tad i onda ćeš shvatiti blagodati zdravstvenog sistema koji si nam stvorio (ako se neravno ne sjetiš otići u Švicu kao Hebrang); Jarnjak, tvoja je jedina zasluga što si odbio poslušati onog psihopata od Tuđmana i poslati tenkove na vlastiti narod, to je jedini razlog zašto bi ti imao pravo na besplatni sladoled do kraja života. Sve ostalo ti se zbraja kao grijeh.
Previše je zloćina koji ste učinili dok su su bili Tuđman i Sanader kako bi ovdje imali mjesta za enumeraciju. No shvatite da vam sve pamtim i nijedan ne opraštam. Možda će vam Bog kojeg posjećujete oprostiti za pozamašnu cifru ali ne onaj kojem se nadam i poštujem. previše vas je uostalom. Sitnim ribama amnestija jer nema dovoljno zatvora da se četvrt Hrvatske stavi u pržun.
Samo radi monstruma deformiranih od moći i novca želim da je kršćanski pakao jako vruč i realan.
Što se mene tiče, ja sam spavajući agent. Ja čekam da se skupi kritična masa kojem je dosta ovog ponižavanja vlastitih neurona. Da se skupi hrabrost i kod onih koji šute trpe, upravo paradoksalno, da bi zaštitili vlastittu djecu kojoj duguju kročenje u najboljem od mogučih svijetova.
Nisam ja nikakav terorist kojibi se smijao da trg Svetog Marka izgori. Takvo pribjegavanje nasilje samo bi dalo bianco check tvojoj policijskoj državi koju si nam htijela uvaliti povećanjem ovlasti službenih lica tijekom navijačkih nereda u Zagrebu. Nisam za to da se ono malo što je ostalo od društvenog (ko fol nacionalnog) vlasništva pretvori u pepeo.
Od toga još nitko nije imao koristi
Na nama, koji čekamo i snivamo o slobodi, jest da se probudimo i pobunimo se nakon zgražavanja. da ne ostane samo na zgražavanju, onom malograđanskom, uz kavicu i pivicu. Lupiti šakom u stol i uzviknuti da ovako više ne može. Ne treba davativiše ni pedalj onoga što je ostalo za rasprodati za siću i uništiti. Ne možemo kriviti strance što koriste priliku, priznajmo si da bi na njihovom mjestu učinili isto da nam se pruža prilika. Evo to radimo u Bosni npr.
Moja vjera u čovjećanstvo i u to da će se otrgnut od svilenih lanaca nije nikada bila upitna. I u najgoroj noćnoj mori od sistema uvijek će se naći barem jedan od nas koji će isprati postupke većine. kao što je njemački narod dopustio ludilo tako su brojni pravednici stali kontra struje i u zamjenu za život svoj ili bližnjih spasili čitave narode od neisperive optužbe. U Hratskoj pa i balkanu postoje ljudi koji msile drugačije iako su na margini. nedavno me oduševio intervju u Novom Listu pjevačice Elementala Mirele priselac - Remi.
Vrlo lucidni odgovori.
Osoba čije trezveno razmišljanje niisam čuo od govora jednog Vlade Gotovca (sa youtubea naravno, jer sam tada bio premlad sa shvatim). I shvakako si pogledajte njen intervju kod Stankovića.
Na blogu me raduje činjenica što vidim ljude koji zaključuju sami. Ne moram ih imenovati, oni znaju i sami da su to upravo oni. Bez ikakvog problema polažem ruku u vatru za vas. Znam da će uijek postojati pojedinac koji će se unjeti sistemu u lice i reći mu što ga ide. Poput onog sirotog ali hrabrog kineskog studenta ispred tenka. To je dužnost svih nas,lansirati odjeb svakom pokušaju da nas se namagarči sa jefinim trikovima.
Bez uvrede za one koji su se borili iz ideala ili da spase život najmilijih. Oni su svoje napravili iako su izigrani. Češka i Slovačka su se razišle sa stilom uz kuckanje šampanjca a nas su gurnuli u klaonicu. Krivnja ide na one koji se nisu suprostavili općem ludilu. Nemislim samo na "inteligenciju" štogod to značilo. Mislim na vas obične ljude jer ste ostali raskrštenih ruku. Razumljivo je da je to bilo radi straha ali to nije dovoljno da makne odgovornost za buduće naraštaje.
Netko pametan je rekao da su djeca sutrašnje sudije.
Nemojte se osjećati napadnutima, učinili ste u tom trenutku ono što ste mislili da će spasiti vas i najbliže. Ali krivnja je na vama.
Dolazi sljedeća generacija: moja.
Imam 27 godina, 28 ako ćemo brojiti onako kako mama broji. Sad je sve na ljudima moje dobi prije nego nas iscjede ko limune ili ostarimo previše da ne možemo podnjeti više od jednog udarca. Jasno je da u ustanku moraju sudjelovati najmlađi do najstarijih (poput neke igre podobne za sve dobi) i tako bi bilo idealno. Ali iz logičnih motiva: zato jer nam besparica još ne može ništa kao i vremenske nepogode. Možemos tajati na otvorenom i spavati na svakakvi mjestima dok ne dođe onaj dan kada će biti prekasno i kada će nam suditi naša djeca jer nismo učinili ništa da se ova dekadencija etike (ne morala, fučkaš moral koliko mi se zgadio) ne obustavi.
Pogledaj se u ogledalo slobodnoumni čovjeće i probudi se. Igraju se sa tvojom budučnosti i to nekažnjeno. Bez ikakvog nasilja jer bi izgubili dostojanstvo poput parasita kojih se želimo rješiti.
Ustani iz sna Čovjeće! Nisi ovdje da bi plaćao račune HEP-u iako oni žele da misliš da drugačije ne postoji. Zato nas žele uvjeriti da su nam potrebni. Svatko tko je čitao Wellsa uvjerit će se da Hratska i Svijet sve više nalikuju njegovim romanima. Toga se treba pribojaviti i nikada prihatiti zdravo za gotovo. Svakako treba barem jednom u životu pročitati ovaj nadahnuti tekst, bar je mnogo kraći od Biblije
Opća deklaracija o ljudskim pravima
(10.12. 1948.)
Preambula
BUDUĆI da su priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu,
BUDUĆI da su nepoštivanje i preziranje prava čovjeka imali za posljedicu akte, koji su grubo vrijeđali savjest čovječanstva, i budući da je stvaranje svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i vjerovanja i slobodu od straha i nestašice bilo proglašeno kao najviša težnja običnih ljudi,
BUDUĆI da je bitno da prava čovjeka budu zaštićena vladavinom prava, da čovjek ne bude primoran da kao posljednjem sredstvu pribjegne pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja,
BUDUĆI da je bitno da se unapređuje razvoj prijateljskih odnosa između naroda,
BUDUĆI da su narodi Ujedinjenih Naroda ponovo potvrdili u Povelji svoju vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove osobe i u ravnopravnost muškaraca i žena i pošto su odlučili da unapređuju društveni napredak i bolji životni standard u široj slobodi,
BUDUĆI da su se države članice obavezale da, u suradnji s Ujedinjenim Narodima, postignu unapređenje općeg poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda i njihovo održavanje,
BUDUĆI da je zajedničko razumijevanje tih prava i sloboda od najveće važnosti za puno ostvarenje te obveze,...
Ja sam idealist i drago mi je zbog toga. Nada i ideali se hrane međusobno i shvaćam da je to prvi korak da se stvari pomaknu iz ustajalog korita. Paradoksalno je da vam poručujem isto ono što vam poručuju crkvenjaci: vjerujte!
Ali sa time da se predmet vjerovanja pomakne sa Boga na sebe. Vjerujte u sebe. Vjerujte da jedan može stajati proti mnogih i nikada se ne zadovoljavajte sa odgovorom "zato".
Nažalost još nas nisu dovoljno stisli u kut da nam preostaje samo obrana kao solucija za preživiti. Doći će i dan jer sustav sve više pokazuje svoje ružno lice i nemilosrđe.
Polažem nadu u sebe i u vas moje sestre i braćo u slobodi. Ne trebam vas imenovati niti poznavati. Znam da se prepoznajete u ovim riječima.
