Moj prvi godišnji
Ako smo kao školarci žijeli za taj trenutak da završi škola onda me taj isti osjećaj prati sada kada sam zaposlen. Iako radim ono što volim ipak nije baš svakome po volji biti na raspoloženju nekom šefu i buditi se ujutro sa uvijek istim načinom ponašanja kako bi mogao ispoštovati zadatke na poslu. E sad je sve to iza mene barem na mjesec dana, nema šanse da se osvrćem sa bilo čim ima veze sa poslom. Iako znam da se varam jer kad dočujem da je negdje u blizini arheološko iskopvanje, lokalitet ili muzej onda se moram strmopizditi do tamo pošto to ozbiljno zalazi u profesionalnu defromaciju.
Uostalom u struci moram konstantno učiti i skupljati osobnu arhivu.
No, sad je sve to od jučer iza mene, kad sam odradio i zadnji dan. Ovo putovanje planiram sa prijateljem već od drugog mjeseca. Iz Brežica za Zagreb pa od tamo za Split gdje se ukrcavam na katamaran za Vis pošto sam se prijavio na Zelenu Akademiju. Idem slušati ljude za koje nisam nikada čuo i za koje će se podrazumjevati da ih znam. Najače mi je kada netko puca imena iz rukava a ja nemam pojma ko su ti pak ti.
-Pa kako ne znaš? Ovaj ti je vodeći u ovom polju, ovaj ti predaje na Filozofskom u Zagrebu..
dođe mi da odgoorim: - Brale a jel ti znaš tko je Marina Rubinich iz odsjeka za arheologiju filozofskog faksa u Udinama? A jel znaš da je moj profesor Enrico Benelli najpoznatiji etruskolog? Kako to ne znaš tiboga?
No neda mi se, nema smisla. Prevruće je za takve šeme.
Iz Visaponovo u Split da uzmemo auto pa pravac Dubrovnik-Tivat-Tirana se do Struge gdje ćemo prespavati hvala Geomiru (meceno jedna pozdravljam te) a od tamo do Bitole, Velesa i Skopja. Radujem se tome ko djete zvečki i hata me adrenalin na samu pomisao da mi duša ponovo završi u Makedoniji. Mnogi si ne mogu dokučiti zašto je tamo lijepo. To valjda svatko mora otrkti za sebe, nema smisla nekome crtati jer su svi sumnjičavi kad kažeš da su ljudi predobri (o cijenama da ne govorim, to se zna).
Iako planiram kupiti auto jer mi je već puna kapa što ovisim o drugima, moram priznati da obožavam putovati vlakom. Tamo naiđem uvijek na neke zanimljive osobe u proputovanju na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana-Minhen.
Ta pruga je najbliže onim svijetskim putovanjima o kojima sanjam i hvala kojom sam u doticaju sa ljudima koji ne skreću u Brežice, niti znaju da one postoje. Zanimljivo je kako je lako zapodjenuti razgovor sa suputnikom u kupeu. Uglavnom su to norvežanke ili općenito skandinavke. Imaju tu neku foru da putuju dve cure, jedna zgodnija druga manje. Nagledao sam se takvih parova ko da su iz istog kalupa tako da to ne možebiti slučajnost. Uostalom što norvežanima ili šveđanima znači onaj ola, oola,ula koji stalno ponavljaju? Volim proučavati njihove geste i riječi dok se foliram da iza cvika čitam neku knjigu.
Jednom je bila jedna meksikanka Danica (navodno je nuena iz Hratske) koju sljedi 5 prezimena u Zagorovom Čiku. Onda sam joj naravno objasnio da ja ne gledam telenovelas porke no me gusta la semplicidad de la sinopsis. A prije nego sam izletio iz vlaka u Dbovi uspio sam sročiti da esto non es ne il tiempo ne el posto pero in otras circumstacas chierio haber el tujo numero de celular muchacha. Nasmijala se a ja sam ispario ponosan na sebe što sam to išao reći nekome koga vidim prvi put. Šetnja pod zvijezdanim nebom u tim okolnostima ne pada teško.
Osjećam se kao na školskom odmoru a obzorje je jedina granica koju, na svu sreću neću moć nikada dostići.
Jer što onda poslje ako je cilj putovanja u samom putovanju zar ne?