Čitajući tri eseja objedinjena u knjigu "Kako izlječiti fanatika"
Amosa Oza nisam niti sumnjao da ću od početne stranice pa sve do kraja nalaziti vlastite misli (a u mojoj glavi su misli u neurednom stanju, nijedna polica nije uspješno zatvorena sve viri odasvuda a proljetno čišćenje koje svako malo obavim posluži tek toliko da se u tom neredu može nastaviti sa životom) uredno naštampane na papiru zajedno sa dozom humora koju čovjek mora imati pošto se radi o teškim stvarima o čijem razmišljanju mozak želi abortirat. Kako je rekao Zlatko Dizdarević "moram biti malo lud kako nebi sasvim poludio". Jasno mi je da je post ispao podugačak ali nisam zaista mogao više od ovoga do ogolim pošto sam na svakoj stranici naišao na ideje i pojmove meni srodne i vrijedne zapisivanja. Preporučujem vam toplo da si uzmete tu knjigu, ima 85 stranica i čita se u jednom dahu.
Tajni užici
Oz o roditeljima..
Bili su veliki lingvisti. Moj je otac čitao šesnaest ili sedamnaest jezika. Govorio ih je jedanest, sve sa teškim ruskim naglaskom. Čak je i arapski govorio sa teškim ruskim naglaskom. Moja je majka govorila šest ili sedam jezika. U svakodnevnom životu običavali su između sebe razgovarati na ruskom i poljskom. Čitali su njemački, francuski, engleski zbog kulture. No vjerujem da su snove sanjali na jidišu. A mene su učili samo jedan jezik - hebrejski. Možda su strahovali da bi me mogle zavesti fatalne čari Europe, pa ću otići tamo po svoju smrt.
U pozadini je tužna i bolna priča. Njezina je ironija ta da, kad je moj otac bio mladić u Litvi, odakle je došao iz Rusije, kad je njegova obitelj izbjegla u Litvu, koja je tada bila dio Poljske, imao je sreću da su ga odatle izbacili, pa je ćudljivom igrom sudbine stigao do britanske Palestine ranih tridesetih godina. Tih dana čitava je Europa bila prekrivena natpisima: "Židovi, otiđite u Palestinu". Kad je nakon mnogih, mnogih desetljeća opet otputovao u posjet Europi, našao ju je prekrivenu natpisima: "Židovi, napustite Palestinu"
..a susjedstvo u Jeruzalemu podsjeća na onu da naša rapresentacija ima 4 miliona izbornika:
A susjedstvo je bilo puno potencijalnih preinačavatelja svijeta, idelista, ideologa, svatko sa svojom osobnom formulom za trenutni spas. Svi su bili odlični govornici, nitko nikad nije slušao. Susjedstvo je bilo puno tolstojevaca - ljudi koji su vjerovali u Tolstojevu filozofiju - neki od njih čak su izgledali i odijevali se poput Tolstoja. Puštali su bijelu bradu i nosili konopac oko neke vrste ruskog haljetka i izgledali više tostojevski nego sam Tolstoj. Kad sam prvi put Tolstojevu fotografiju na poleđini jednog romana, bio sam uvjeren da živi u susjedstvu. Zar ga nisam već mnogo puta vidio? I ne samo njega, već i njegovu obitelj i braću? On je jedan od nas.
O samim ljudima u gradu..
U svakoj četvrti drukčije su se molili, govorili raznim jezicima i različito se odijevali. I razgovarali su jedni s drugima. U svakodnevnom životu četrdesetih godina bilo je napetosti, ali ne i nasilja. Svi su uvijek nekako vjerovali da su oni drugi u pozadini. Ono što je svima bilo zajedničko jest tajni mesijanski žar. Svi su smatrali da predstavljaju pravo nasljeđe Jeruzalema, pravu vjeru, pravo vjerovanje. Svi su smatrali da pripadaju Jeruzalemu, dok su oni drugi samo podnošljiva prisutnost u pozadini. Štoviše, svatko je vjerovao da mu Jeruzalem zaista pripada. A u Jeruzalemu su, naravno, vjersko ludilo i međuvjerske napetosti takve da možeš ili poludjeti ili razviti dobar smisao za humor. Morao si razviti osjećaj za relativnost. Spoznaju da, uistinu, svatko ima priču, no ničija priča nije vrijednija ili uvjerljivija od priče drugog.
Odmah nakon toga i sljedi primjer humora kroz kojeg se očituje "istina"..
Prisjećam se jedne stare priče, u kojoj je jedan od likova, gdje drugdje nego u Jeruzalemu, sjedi u maloj uličnoj kavani , jedan starac sjedi preko puta, i oni počinju razgovarati. I ispostavi se da je to Bog glavom i bradom. Tip mu ne vjeruje istog trena, no nakon određenih znakova i znamenja uvjeri se da sjedi za stolom nasuprot Bogu. I ima za njega jedno pitanje, naravno, vrlo žurno. Kaže: "Dragi Bože, reci mi, molim te, sad i zauvijek, čija je vjera prava? Rimokatolička, protestanstka, možda židovska ili čak muslimanska? - Tko ima pravu vjeru?" A Bog u toj priči kaže: "Sinko moj, da ti pravo kažem, ja nisam religiozan , nikad i nisam bio, dapače, religija me uopće ne zanima".
.. o izraelsko-palestinskom sukobu:
.. moje je shvaćanje, moje prijašnje iskustvo, da sukob izraelskih Židova i palestinskih Arapa nije priča "dobrih" i "zlih". To je tragedija: sukob između ispravnoga i ispravnoga. I toliko sam puta to i rekao, da sam zaslužio naslov "izdajice s potvrdom" u očima mnogih svojih izraelskih zemljaka. Istodobno, nikada, nisam uspio u potpunosti "zadovoljiti" svoje arapske prijatelje, djelomično zbog toga što moj stav nije dovoljno radikalan i u vojničkom smislu nije propalestinski ili proarapski.
O nagodbi sa palestincima. Nije to ona nagodba kakvom ju shvaćamo mi, kao izdaju. Kada je opatijski favorit za gradonačelnika u prošlom mandatu Amiru Muzuru uspjelo zauzeti fotelju, ostao je gorak okus jer je dobio glasove samo da HDZ ne dođe na vlast i što se onda desilo? Muzur koalirao upravo sa njima. U ovom slučaju nagodba jest nešto ljigavo u našim očima ali postoji i druga vrsta nagodbe:
Svjestan da u europskim idealističkim krugovima nagodba ima grozan ugled, naročito u mladih. Nagodba se shvaća kao nedostatak čestitosti, nedostatak elementarnog ćudoređa, nedostatak dosljednosti, nedostatak iskrenosti. Nagodba zuadara, nagodba je neiskrena.
Ali ne u mojem rječniku. U mom svijetu riječ nagodba istoznačna je s rječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost nagodbi nije čestitost, suprotnos nagodbi nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili predanost. Suprotnost nagodbi jest smrt.
Oženjen sam istom ženom četrdeset i dvije godine, pa znam nekoliko stvari o nagodbama. I dopustite mi da odmah dodam da, kad kažem nagodba, ne mislim na predaju, ne mislim na to da se ponudi drugo obraz suparniku, neprijatelju ili supružniku, mislim na pokušaj da se druga strana susretne negdje na pola puta. I nema sretnih nagodbi: sretna nagodba je suprotnost. Oksimoron.
Kako izlječiti fanatika
Fanatizam je stariji od islama, stariji od kršćanstva, stariji od židovstva, stariji od bilo koje države ili vlade ili političkog ustrojstva , stariji od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu.
Ljudi koji u Americi postavljaju bombe u klinike za pobačaje, ljudi koji spaljuju džamije i sinagoge po Europi, razlikuju se od Bin Ladena samo u stupnju, ali ne i u prirodi svojih zlodjela.
Moje djetinjstvo u Jeruzalemu stvorilo je od mene stručnjaka za komparativni fanatizam. Jeruzalem moga djetinjstva, onih četrdesetih godina, bio je pun samoproglašenih proroka, izbavitelja i mesija. ..... . Svi kažu da su došli u Jeruzalem, i, citirat ću sada poznati stih iz jedne star pjesme, došli su u Jeruzalem da ga izgrade i da on izgradi njih. Zapravo neki od njih, židovi, kršćani , i muslimani, socijalisti, anarhisti, svijetski preinačavatelji, zapravo su došli u Jeruzalem ne toliko da ga izgrade ili da on izgradi njih, nego više da ih on razapne na križ , ili one druge, ili oboje. Postoji jedan uvriježeni duševni poremećaj, priznata duševna boljka poznata pod imenom "jeruzalemski sindrom": ljudi dođu u Jeruzalem, udahnu predivan čist planinski zrak, i onda se najednom dosjete i potpale džamiju ili crkvu ili sinagogu.
Jel prepoznajete neke sebi bližnje osobe u ovim rečenicama?
Izdaja se ne protivi ljubavi, ona je jedna od njenih mnogih mogućnosti. Izdajica je, mislim, onaj koji se mijenja pred očima onih koji se ne mogu promijeniti i ne žele promijeniti i mrze promijenu i ne mogu smisliti promijenu, i jedino što oni uvijek žele jest promijeniti tebe. Drugim riječima, izdajica je, u očima fanatika svatko tko se promijeni. I težak je to izbor, između toga da postaneš fanatik ili da postaneš izdajica.
Vrlo često fanatik može izbrojiti samo do jedan; dva je za njega ili nju prevelika brojka. Istodobo ćete otkriti da su fanatici beznadno sentimentalni: često im je milje osjećati nego misliti i posebno ih opčinjava njihova vlastita smrt. Preziru ovaj svijet i spremni su ga zamijeniti "rajem". No njihov je raj obično zamišljen kao sreća dovijeka na kraju loših filmova.
Moj dragi prijatelj i kolega, izvrsni izraelski romanopisac Sammy Michael, jednom je doživio ono što neki od nas pisaca prolazimo s vremena na vrijeme, naime prisustvovao je vrlo dugoj međugradskoj vožnji s vozačem koji mu je držao prodiku kako je više no žurno da svi mi Židovi pobijemo sve Arape. I Sammy ga je slušao, i umjesto da vikne "Kakav ste vi grozan čovjek! Jeste li vi nacist, jeste li fašist?", odlučio je postupiti na drukcčiji način. Upitao je vozač: "A tko bi to po vašemu mišljenju trebao ubiti sve Arape?" Vozač je rekao: "Kako to misliš? Mi! Izraelski Židovi! Moramo! Nemamo izbora, pogledaj što nam svakodnevno rade!"
"Ali po tvome mišljenju, tko bi točno trebao obaviti tu zadaću?"
Vozač se počešao po glavi i rekao: "Mislim da bi to trebalo biti pravedno podjeljeno među svima nama, svaki od nas trebao bi ubiti nekoliko njih"
Sammy Michael, još uvijek igrajući igru, rekao je: "O.K, recimo recimo da je tebi dodjeljena određena stambena četvrtu tvom rodnom gradu Haifi i ti kucaš na svaka vrata, ili zvoniš na zvonce pitajući: "Oprostite gospodine, ili oprostite gospođo, jeste li vi možda arapskog podirjetla?" I ako je odgovor da, upucaš ih. Onda završiš sa svojom četvrti i kreneš kući, no tek što si zakoračio" rekao je Sammy vozaču, " čuje da na četvrtom katu u tvojoj četvrti beba plače. Bi li se vratio i pucao u bebu? Da ili ne?"
Trenutak je trajala tišina i onda je vozač rekao Sammy Michaelu, "Znaš što, ti si jedan vrlo okrutan čovjek".
Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik je najnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik mnogo više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjera, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izlječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje.
Gospodin Bin Laden i njegova klika nisu samo mrzitelji Zapada. Nije to tako jednostavno. Umjesto toga, ja mislim da oni žele spasiti vaše duše, osloboditi vas, nas, od naših prezrenih vrijednosti, od materijalizma, od pluralizma, od demokracije, od slobode govora, od emancipacije žena...
Svaki od gore navedenih pojmova, smatraju islamski fundamentalisti - vrlo je , vrlo loš za vaše zdravlje. Ne posredna meta Bin Ladena može biti New York ili Madrid , no njegov cilj je bio pretvoriti umjerene, pragmatične muslimane u "prave" vjernike. S Bin Ladenove točke gledišta, islam je oslabljen zbog "američkih vrijednosti", a da obraniš islam, ne samo da moraš pogoditi Zapad, i to jako ga pogoditi, već moraš eventualno i preobratiti Zapad. Mir će zavladati svijetom samo u slućaju da se svijet preobrati, ne na Islam, već u najljući fundamentalistički žestoki i kruti oblik Islama. Jer to će biti dobro za tebe. Bin Laden te u biti voli: u njegovom načinu razmišljanja 11. rujan je bio čin ljubavi.
Oz analizira izraelsko-palestinski sukob te zaključuje kako je to samo pitanje "čija je zemlja" a ne i vjersko i civilizacijsko kako ga neki (čak i na ovom blogu) žele prikazati.
A onda mi je sljedećim izazvao osmijeh na licu ...
I ako mi obećate da ćete ovo što govorim uzeti s velikim znom soli, mogu vam reći da sam, barem načelno izmislio lijek za fanatizam. Smisao za humor odličan je lijek. Ni jednom u životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom za humor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki od njih imaju vrlo ciljan smisoa za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da se smijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvim kakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko si krepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalo smiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedni Izraelac ili pravedni Palestinac ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće je da si djelomice otporan na fanatizam.
Kad bi barem mogao zbiti osjećaj za humor u kapsule i uvjeriti cijelo čovječanstvo da proguta moje humor-pilule, i na taj način svakoga cijepiti protiv fanatizma; možda bih se čak jednoga dana mogao prijaviti za Nobelovu nagradu iz medicine, ne iz književnosti.
No barem me poslušajte! Sama zamisao da zbijem smisao za humor u kapsule, sama ideja da navedem druge ljude da progutaju moje humor-pilule za svoje dobro, jer će ih izliječiti od njihovih nedaća, već je pomalo zagađena fanatizmom.
Između dobroga i dobroga
"Tko su dobri momci?" pita nas Oz. U slučaju vijetnamskog rata žrtva je bio vijetnamski narod a tlačitelj američka vojska. No što se dešava kada oba dva naroda, Palestinski i Židovski imaju isto pravo na istu zemlju? Situacija postaje mutnija. Oba naroda su imali nedaće sa prijašnjim tlačiteljima, pogotovo sa Europom koja ih je dobrano istlačila u prošlom stoljeću. I sad su te dve nacije kao braća koja su zajedno dobila iste batine od istih roditelja ali se međusobno ne podnose zato jer su oživili traljavi odnos otac-sin na odnos brat-brat i tako je žrtva postala tlačiteljem.
Prema mome shvaćanju , suprotno od rata nije ljubav i suprotno od rata nije suosjećanje, i suprotno od rata nije širokogrudnost ili bratstvo, ili opraštanje. Ne, suprotno od rata jest mir. Narodi trebaju živjeti u miru. Ako za svoga života ugledam državu Izrael i državu Palestinu kako žive rame uz rame kao dostojanstveni susjedi, bez prisile, iskorištavanja, krvoprolića, bez straha, bez nasilja, bit ću spokojan čak i ako ne prevlada ljubav. I kao što nas je podsjetio pjesnik Robert Frost: "Dobre ograde čine dobre susjede"
Post scriptum Ženevskom sporazumu
Njegovo je središnje načelo sljedeće: mi prekinemo okupaciju, a Palestinci prekinu svoj rat prema Izraelu. Mi odustanemo od svog sna o Velikom Izraelu a oni odustanu od svog sna o Velikoj Palestini. Mi se odreknemo uprave u određenim djelovima zemlje izraelske koji su toliko mili našim srcima, a Palestinci učine to isto. Problem izbjeglica iz 1948., koji je u samom srcu neugodna stanja naše nacionalne sigurnosti, rješit će se jednom i zauvijek, strogo izvan granica izraelske države, i uz međunarodnu pomoć. Ako se taj sporazum aktivira, nijedan palestinski izbjeglički logor natovaren teretom očaja, nemara, mržnje i fanatizma neće preostati na Bliskom Istoku.
Pa što to nedostaje Ženevskom sporazumu? Ženevski sporazum je krezub. Ženevski sporazum nije ništa više doli pedeset stranica papira. A opet, ako ih obje strane prihvate, sutra ili prekosutra , otrkit će da su temelji za mir već položeni. I to do posljednje pojedinosti.
Ovo mi je najbolji dio...
Ako Sharon ili Arafat žele upotrijebiti taj dokument kao osnovicu za dogovor, njegov i autori neće tražiti autorska prava. A ako Sharon smisli bolji plan, drugačiji, detaljniji, više nacionalistički, koji će prihvatiti druga strana, što ćemo onda mi? Pustit ćemo ga da to učini. Čak ćemo mu čestitati. I premda je Sharon, kao što je općepoznato, prilično masovna ljudska figura, nosit ćemo ga na rukama , moji prijatelji i ja.