neverinov blogneverinov blog

O fanatizmu


Image and video hosting by TinyPic



Čitajući tri eseja objedinjena u knjigu "Kako izlječiti fanatika" Amosa Oza nisam niti sumnjao da ću od početne stranice pa sve do kraja nalaziti vlastite misli (a u mojoj glavi su misli u neurednom stanju, nijedna polica nije uspješno zatvorena sve viri odasvuda a proljetno čišćenje koje svako malo obavim posluži tek toliko da se u tom neredu može nastaviti sa životom) uredno naštampane na papiru zajedno sa dozom humora koju čovjek mora imati pošto se radi o teškim stvarima o čijem razmišljanju mozak želi abortirat. Kako je rekao Zlatko Dizdarević "moram biti malo lud kako nebi sasvim poludio". Jasno mi je da je post ispao podugačak ali nisam zaista mogao više od ovoga do ogolim pošto sam na svakoj stranici naišao na ideje i pojmove meni srodne i vrijedne zapisivanja. Preporučujem vam toplo da si uzmete tu knjigu, ima 85 stranica i čita se u jednom dahu.


Tajni užici

Oz o roditeljima..


Bili su veliki lingvisti. Moj je otac čitao šesnaest ili sedamnaest jezika. Govorio ih je jedanest, sve sa teškim ruskim naglaskom. Čak je i arapski govorio sa teškim ruskim naglaskom. Moja je majka govorila šest ili sedam jezika. U svakodnevnom životu običavali su između sebe razgovarati na ruskom i poljskom. Čitali su njemački, francuski, engleski zbog kulture. No vjerujem da su snove sanjali na jidišu. A mene su učili samo jedan jezik - hebrejski. Možda su strahovali da bi me mogle zavesti fatalne čari Europe, pa ću otići tamo po svoju smrt.


U pozadini je tužna i bolna priča. Njezina je ironija ta da, kad je moj otac bio mladić u Litvi, odakle je došao iz Rusije, kad je njegova obitelj izbjegla u Litvu, koja je tada bila dio Poljske, imao je sreću da su ga odatle izbacili, pa je ćudljivom igrom sudbine stigao do britanske Palestine ranih tridesetih godina. Tih dana čitava je Europa bila prekrivena natpisima: "Židovi, otiđite u Palestinu". Kad je nakon mnogih, mnogih desetljeća opet otputovao u posjet Europi, našao ju je prekrivenu natpisima: "Židovi, napustite Palestinu"



..a susjedstvo u Jeruzalemu podsjeća na onu da naša rapresentacija ima 4 miliona izbornika:


A susjedstvo je bilo puno potencijalnih preinačavatelja svijeta, idelista, ideologa, svatko sa svojom osobnom formulom za trenutni spas. Svi su bili odlični govornici, nitko nikad nije slušao. Susjedstvo je bilo puno tolstojevaca - ljudi koji su vjerovali u Tolstojevu filozofiju - neki od njih čak su izgledali i odijevali se poput Tolstoja. Puštali su bijelu bradu i nosili konopac oko neke vrste ruskog haljetka i izgledali više tostojevski nego sam Tolstoj. Kad sam prvi put Tolstojevu fotografiju na poleđini jednog romana, bio sam uvjeren da živi u susjedstvu. Zar ga nisam već mnogo puta vidio? I ne samo njega, već i njegovu obitelj i braću? On je jedan od nas.



O samim ljudima u gradu..

U svakoj četvrti drukčije su se molili, govorili raznim jezicima i različito se odijevali. I razgovarali su jedni s drugima. U svakodnevnom životu četrdesetih godina bilo je napetosti, ali ne i nasilja. Svi su uvijek nekako vjerovali da su oni drugi u pozadini. Ono što je svima bilo zajedničko jest tajni mesijanski žar. Svi su smatrali da predstavljaju pravo nasljeđe Jeruzalema, pravu vjeru, pravo vjerovanje. Svi su smatrali da pripadaju Jeruzalemu, dok su oni drugi samo podnošljiva prisutnost u pozadini. Štoviše, svatko je vjerovao da mu Jeruzalem zaista pripada. A u Jeruzalemu su, naravno, vjersko ludilo i međuvjerske napetosti takve da možeš ili poludjeti ili razviti dobar smisao za humor. Morao si razviti osjećaj za relativnost. Spoznaju da, uistinu, svatko ima priču, no ničija priča nije vrijednija ili uvjerljivija od priče drugog.


Odmah nakon toga i sljedi primjer humora kroz kojeg se očituje "istina"..


Prisjećam se jedne stare priče, u kojoj je jedan od likova, gdje drugdje nego u Jeruzalemu, sjedi u maloj uličnoj kavani , jedan starac sjedi preko puta, i oni počinju razgovarati. I ispostavi se da je to Bog glavom i bradom. Tip mu ne vjeruje istog trena, no nakon određenih znakova i znamenja uvjeri se da sjedi za stolom nasuprot Bogu. I ima za njega jedno pitanje, naravno, vrlo žurno. Kaže: "Dragi Bože, reci mi, molim te, sad i zauvijek, čija je vjera prava? Rimokatolička, protestanstka, možda židovska ili čak muslimanska? - Tko ima pravu vjeru?" A Bog u toj priči kaže: "Sinko moj, da ti pravo kažem, ja nisam religiozan , nikad i nisam bio, dapače, religija me uopće ne zanima".



.. o izraelsko-palestinskom sukobu:

.. moje je shvaćanje, moje prijašnje iskustvo, da sukob izraelskih Židova i palestinskih Arapa nije priča "dobrih" i "zlih". To je tragedija: sukob između ispravnoga i ispravnoga. I toliko sam puta to i rekao, da sam zaslužio naslov "izdajice s potvrdom" u očima mnogih svojih izraelskih zemljaka. Istodobno, nikada, nisam uspio u potpunosti "zadovoljiti" svoje arapske prijatelje, djelomično zbog toga što moj stav nije dovoljno radikalan i u vojničkom smislu nije propalestinski ili proarapski.




O nagodbi sa palestincima. Nije to ona nagodba kakvom ju shvaćamo mi, kao izdaju. Kada je opatijski favorit za gradonačelnika u prošlom mandatu Amiru Muzuru uspjelo zauzeti fotelju, ostao je gorak okus jer je dobio glasove samo da HDZ ne dođe na vlast i što se onda desilo? Muzur koalirao upravo sa njima. U ovom slučaju nagodba jest nešto ljigavo u našim očima ali postoji i druga vrsta nagodbe:


Svjestan da u europskim idealističkim krugovima nagodba ima grozan ugled, naročito u mladih. Nagodba se shvaća kao nedostatak čestitosti, nedostatak elementarnog ćudoređa, nedostatak dosljednosti, nedostatak iskrenosti. Nagodba zuadara, nagodba je neiskrena.
Ali ne u mojem rječniku. U mom svijetu riječ nagodba istoznačna je s rječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost nagodbi nije čestitost, suprotnos nagodbi nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili predanost. Suprotnost nagodbi jest smrt.
Oženjen sam istom ženom četrdeset i dvije godine, pa znam nekoliko stvari o nagodbama. I dopustite mi da odmah dodam da, kad kažem nagodba, ne mislim na predaju, ne mislim na to da se ponudi drugo obraz suparniku, neprijatelju ili supružniku, mislim na pokušaj da se druga strana susretne negdje na pola puta. I nema sretnih nagodbi: sretna nagodba je suprotnost. Oksimoron.



Kako izlječiti fanatika


Fanatizam je stariji od islama, stariji od kršćanstva, stariji od židovstva, stariji od bilo koje države ili vlade ili političkog ustrojstva , stariji od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu.


Ljudi koji u Americi postavljaju bombe u klinike za pobačaje, ljudi koji spaljuju džamije i sinagoge po Europi, razlikuju se od Bin Ladena samo u stupnju, ali ne i u prirodi svojih zlodjela.


Moje djetinjstvo u Jeruzalemu stvorilo je od mene stručnjaka za komparativni fanatizam. Jeruzalem moga djetinjstva, onih četrdesetih godina, bio je pun samoproglašenih proroka, izbavitelja i mesija. ..... . Svi kažu da su došli u Jeruzalem, i, citirat ću sada poznati stih iz jedne star pjesme, došli su u Jeruzalem da ga izgrade i da on izgradi njih. Zapravo neki od njih, židovi, kršćani , i muslimani, socijalisti, anarhisti, svijetski preinačavatelji, zapravo su došli u Jeruzalem ne toliko da ga izgrade ili da on izgradi njih, nego više da ih on razapne na križ , ili one druge, ili oboje. Postoji jedan uvriježeni duševni poremećaj, priznata duševna boljka poznata pod imenom "jeruzalemski sindrom": ljudi dođu u Jeruzalem, udahnu predivan čist planinski zrak, i onda se najednom dosjete i potpale džamiju ili crkvu ili sinagogu.


Jel prepoznajete neke sebi bližnje osobe u ovim rečenicama?


Izdaja se ne protivi ljubavi, ona je jedna od njenih mnogih mogućnosti. Izdajica je, mislim, onaj koji se mijenja pred očima onih koji se ne mogu promijeniti i ne žele promijeniti i mrze promijenu i ne mogu smisliti promijenu, i jedino što oni uvijek žele jest promijeniti tebe. Drugim riječima, izdajica je, u očima fanatika svatko tko se promijeni. I težak je to izbor, između toga da postaneš fanatik ili da postaneš izdajica.



Vrlo često fanatik može izbrojiti samo do jedan; dva je za njega ili nju prevelika brojka. Istodobo ćete otkriti da su fanatici beznadno sentimentalni: često im je milje osjećati nego misliti i posebno ih opčinjava njihova vlastita smrt. Preziru ovaj svijet i spremni su ga zamijeniti "rajem". No njihov je raj obično zamišljen kao sreća dovijeka na kraju loših filmova.



Moj dragi prijatelj i kolega, izvrsni izraelski romanopisac Sammy Michael, jednom je doživio ono što neki od nas pisaca prolazimo s vremena na vrijeme, naime prisustvovao je vrlo dugoj međugradskoj vožnji s vozačem koji mu je držao prodiku kako je više no žurno da svi mi Židovi pobijemo sve Arape. I Sammy ga je slušao, i umjesto da vikne "Kakav ste vi grozan čovjek! Jeste li vi nacist, jeste li fašist?", odlučio je postupiti na drukcčiji način. Upitao je vozač: "A tko bi to po vašemu mišljenju trebao ubiti sve Arape?" Vozač je rekao: "Kako to misliš? Mi! Izraelski Židovi! Moramo! Nemamo izbora, pogledaj što nam svakodnevno rade!"
"Ali po tvome mišljenju, tko bi točno trebao obaviti tu zadaću?"
Vozač se počešao po glavi i rekao: "Mislim da bi to trebalo biti pravedno podjeljeno među svima nama, svaki od nas trebao bi ubiti nekoliko njih"
Sammy Michael, još uvijek igrajući igru, rekao je: "O.K, recimo recimo da je tebi dodjeljena određena stambena četvrtu tvom rodnom gradu Haifi i ti kucaš na svaka vrata, ili zvoniš na zvonce pitajući: "Oprostite gospodine, ili oprostite gospođo, jeste li vi možda arapskog podirjetla?" I ako je odgovor da, upucaš ih. Onda završiš sa svojom četvrti i kreneš kući, no tek što si zakoračio" rekao je Sammy vozaču, " čuje da na četvrtom katu u tvojoj četvrti beba plače. Bi li se vratio i pucao u bebu? Da ili ne?"
Trenutak je trajala tišina i onda je vozač rekao Sammy Michaelu, "Znaš što, ti si jedan vrlo okrutan čovjek".



Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik je najnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik mnogo više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjera, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izlječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje.


Gospodin Bin Laden i njegova klika nisu samo mrzitelji Zapada. Nije to tako jednostavno. Umjesto toga, ja mislim da oni žele spasiti vaše duše, osloboditi vas, nas, od naših prezrenih vrijednosti, od materijalizma, od pluralizma, od demokracije, od slobode govora, od emancipacije žena...
Svaki od gore navedenih pojmova, smatraju islamski fundamentalisti - vrlo je , vrlo loš za vaše zdravlje. Ne posredna meta Bin Ladena može biti New York ili Madrid , no njegov cilj je bio pretvoriti umjerene, pragmatične muslimane u "prave" vjernike. S Bin Ladenove točke gledišta, islam je oslabljen zbog "američkih vrijednosti", a da obraniš islam, ne samo da moraš pogoditi Zapad, i to jako ga pogoditi, već moraš eventualno i preobratiti Zapad. Mir će zavladati svijetom samo u slućaju da se svijet preobrati, ne na Islam, već u najljući fundamentalistički žestoki i kruti oblik Islama. Jer to će biti dobro za tebe. Bin Laden te u biti voli: u njegovom načinu razmišljanja 11. rujan je bio čin ljubavi.


Oz analizira izraelsko-palestinski sukob te zaključuje kako je to samo pitanje "čija je zemlja" a ne i vjersko i civilizacijsko kako ga neki (čak i na ovom blogu) žele prikazati.

A onda mi je sljedećim izazvao osmijeh na licu ...

I ako mi obećate da ćete ovo što govorim uzeti s velikim znom soli, mogu vam reći da sam, barem načelno izmislio lijek za fanatizam. Smisao za humor odličan je lijek. Ni jednom u životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom za humor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki od njih imaju vrlo ciljan smisoa za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da se smijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvim kakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko si krepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalo smiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedni Izraelac ili pravedni Palestinac ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće je da si djelomice otporan na fanatizam.
Kad bi barem mogao zbiti osjećaj za humor u kapsule i uvjeriti cijelo čovječanstvo da proguta moje humor-pilule, i na taj način svakoga cijepiti protiv fanatizma; možda bih se čak jednoga dana mogao prijaviti za Nobelovu nagradu iz medicine, ne iz književnosti.
No barem me poslušajte! Sama zamisao da zbijem smisao za humor u kapsule, sama ideja da navedem druge ljude da progutaju moje humor-pilule za svoje dobro, jer će ih izliječiti od njihovih nedaća, već je pomalo zagađena fanatizmom.


Između dobroga i dobroga


"Tko su dobri momci?" pita nas Oz. U slučaju vijetnamskog rata žrtva je bio vijetnamski narod a tlačitelj američka vojska. No što se dešava kada oba dva naroda, Palestinski i Židovski imaju isto pravo na istu zemlju? Situacija postaje mutnija. Oba naroda su imali nedaće sa prijašnjim tlačiteljima, pogotovo sa Europom koja ih je dobrano istlačila u prošlom stoljeću. I sad su te dve nacije kao braća koja su zajedno dobila iste batine od istih roditelja ali se međusobno ne podnose zato jer su oživili traljavi odnos otac-sin na odnos brat-brat i tako je žrtva postala tlačiteljem.

Prema mome shvaćanju , suprotno od rata nije ljubav i suprotno od rata nije suosjećanje, i suprotno od rata nije širokogrudnost ili bratstvo, ili opraštanje. Ne, suprotno od rata jest mir. Narodi trebaju živjeti u miru. Ako za svoga života ugledam državu Izrael i državu Palestinu kako žive rame uz rame kao dostojanstveni susjedi, bez prisile, iskorištavanja, krvoprolića, bez straha, bez nasilja, bit ću spokojan čak i ako ne prevlada ljubav. I kao što nas je podsjetio pjesnik Robert Frost: "Dobre ograde čine dobre susjede"


Post scriptum Ženevskom sporazumu

Njegovo je središnje načelo sljedeće: mi prekinemo okupaciju, a Palestinci prekinu svoj rat prema Izraelu. Mi odustanemo od svog sna o Velikom Izraelu a oni odustanu od svog sna o Velikoj Palestini. Mi se odreknemo uprave u određenim djelovima zemlje izraelske koji su toliko mili našim srcima, a Palestinci učine to isto. Problem izbjeglica iz 1948., koji je u samom srcu neugodna stanja naše nacionalne sigurnosti, rješit će se jednom i zauvijek, strogo izvan granica izraelske države, i uz međunarodnu pomoć. Ako se taj sporazum aktivira, nijedan palestinski izbjeglički logor natovaren teretom očaja, nemara, mržnje i fanatizma neće preostati na Bliskom Istoku.
Pa što to nedostaje Ženevskom sporazumu? Ženevski sporazum je krezub. Ženevski sporazum nije ništa više doli pedeset stranica papira. A opet, ako ih obje strane prihvate, sutra ili prekosutra , otrkit će da su temelji za mir već položeni. I to do posljednje pojedinosti.


Ovo mi je najbolji dio...

Ako Sharon ili Arafat žele upotrijebiti taj dokument kao osnovicu za dogovor, njegov i autori neće tražiti autorska prava. A ako Sharon smisli bolji plan, drugačiji, detaljniji, više nacionalistički, koji će prihvatiti druga strana, što ćemo onda mi? Pustit ćemo ga da to učini. Čak ćemo mu čestitati. I premda je Sharon, kao što je općepoznato, prilično masovna ljudska figura, nosit ćemo ga na rukama , moji prijatelji i ja.





Post info
25.01.2010. (19:08)
60 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Prikaz žena na atičkim vazama



Prije svega posjetite Sadistica i pomognite blogerici kako znate i umijete kada ionako naša država postoji samo da bi ubrala porez, ne vidim joj neko dublje značenje kad već ne može pomoći jednoj od nas. Nema nam druge da si pomažemo jer jednog dana se može desiti jednom od nas da zatrebamo dobru volju.


Image and video hosting by TinyPic

Sarcofago degli Sposi (Roma, Museo Nazionale di Villa Giulia)



Shvatio sam kako je najbolji način da napišem esej o ikonografiji atičkih vaza taj da najprije napišem jedan kratki post o toj tematici a kao izbor odlučio sam se za prikaze žena čiji je i život tada bio sve osim dosadan i iznenadili bismo se koliko je njihov život bio ispunjen kako problemima tako i veseljem. Između keramičke i pismene dokumentacije postoji jedan veliki razdor pošto su nam stoljećima autoriteti kontervativni mišljenici u tom pogledu poput Aristotela koji se zgražao i smatrao Etrušćane barbarima (kao prvo jer ne pričaju grčki) zato jer feštaju sa vlastitim ženama tijekom simpozija a i smatrao je žene intelektualno inferiornima [Aristotele, Superioritá del maschio nella riproduzione, in Opere, Riproduzione degli animali, vol V] što bi moglo biti da ga je neka otkantala a možda je volio dečke.

Za razliku od njega o Sokratu se priča da je naučio mnogo toga od Aspazije, Periklove ljubavi, te da je podnosio otrovne strelice vlastite žene Ksantipe u prisustvu djece i govorio da se ona tako ponaša jer ih voli. Na stranu to što kaže Aristofan u svojim Oblacima o njemu.

Malo sam izašao iz tematike.

Stil crnih figura je započeo u Korintu (VII pr.Kr) no brzo je Atena (VI pr.Kr) postala vodeći proizvođać i distributer takve keramike u cijelom sredozemnom bazenu, od obala Crnog Mora do Španije. Hvala etrušćanskim nekropolama čije su elite smatrale tu keramiku status simbolom (to je bilo i komunikacijsko sredstvo) imamo mnogo svjedoćanstva o grčkim običajima čiji su naprednu kulturu osjećali mnogi narodi.


Image and video hosting by TinyPic

Ulisse e Polifemo, dettaglio di un’anfora protoattica, c. 650 a.C., museo di Eleusi



Atička keramika crvenih figura nastaje oko 530 pr.Kr. promjena je u načinu proizvodnje samih vaza jer u samoj peći se puštao ili maknuo zrak po kojem bi vaze bile podvrgnute oksidaciji (znači promjeni boje) i naravno to je sljed mnogi propalih eksperimenta. Da ljudi nisu eksperimentirali nikad nebi shvatili kako proizvesti željezo što ima ogromne reperkusije na naš način života..


Image and video hosting by TinyPic

Eracle a riposo, anfora del Pittore d'Andocide, c. 520 a.C., Staatliche Antikensammlungen di Monaco di Baviera



Iako je istina da su žene bile limitirane u prostoru poput kuće imale su i one vlastite običaje i slobode o kojima muškarci niti ne mogu tako dobro znati jer im ulaz nije bio dopušten poput gineceja a one koje su naručivale vaze sa "ženskom" tematikom od umjetnika u Keramikosu (kvart u Ateni gdje su se stvarali ti proizvodi i po kojem je keramika dobila ime) su bile pripadnice elite.

Image and video hosting by TinyPic

Intelektualna kultura: natjecanje u poeziji i pjevanju u kući jedne bogate atenjanke.



Image and video hosting by TinyPic

Sportska aktivnost: ženski ples u oklopu (pirrica), izum božice Atene. Jasno je da se ova žena poistovjećuje sa božanstvom (iako umjesto koplja ima štap čime je podcrtano da se ne radi o samom božanstvu).


Image and video hosting by TinyPic


Gimnastika i toaleta. U helenističko doba je bilo dopušteno i ženama u nekim danima u tjednu da koriste dvorane kako bi se brinule o vlastitiom fizičkom izgledu. Spartanke su u tom slučaju bile jako slobodne jer su se trenirale i za borbu.., niste htjeli naljutiti spartansku ženu. Apropo lik u ljevom radi isto ono što radi Apoksiomen pronađen u moru kod Lošinja, skida sa sebe uz maslinovo ulje i pjesak znoj sa sebe.


Image and video hosting by TinyPic

Bazen na otvorenom ili kakva uvala gdje žene uživaju u slobodnom vremenu, odjeća i ostale stvari su obješene za stabla.


Image and video hosting by TinyPic


Ritualno sakupljanje voća (umjetnik jako rijetko nacrta detalje te voćke kako bi ju raspoznali) je imalo svoju simboliku i okupiralo je važan dio u djevojačkom a poslje ženinom vremenu.


Image and video hosting by TinyPic


Druženje i parfumiranje, neke stvari se nisu promjenile, ono ća Marijan Ban kaže "Cili dan se samo piturajes/Cili dan se maskarajes/Mene i ne obadajes/Pa mi je za', pa mi je za".


Image and video hosting by TinyPic

Odlazak po vodu je bio i sto društveni događaj kada su se muškarci tamo znali naći "slučajno" i nuditi usluge praćenja. Za ženu je moglo biti opasno otići po vodu sama..


Image and video hosting by TinyPic

Ovaj fragment mi je jednostavno lijep i nije potrebno ga komentirat.


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Vjenčanje je imitiralo procesije božanskih hijerogamija. To bi potvrdilo njihovu svetost i identifikaciju samog tkiva društva u njima.. isto ko i danas.

Pitam se dali je i tada bilo osoba kojima je to bio samo "papir".


Image and video hosting by TinyPic

Odlazak para od kuće njenih roditelja...


Image and video hosting by TinyPic


... do njihove zajedničke.


Image and video hosting by TinyPic

Odlazak njene duše u pratnji Hermesa (boga prolaza i glasnika bogova) vidljiv po tipičnom šeširu i krilima na sandalima. Čeka ih Karont koji je ovdje prikazan kao nekakav obični ribar koji samo radi svoj posao. Had više nije prikazan kao neko kiselo mjesto u kojem duše samo tumaraju kao sjene.


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic




Preuzeto sa http://www.bancaintesaarteecultura.com/permanenti_elenco_new.asp?q_tipo=3&q_stc=5.

Hydria (kalpis)
raffigurazione
Incoronazione di pittori ceramici da parte di Atena e di due Nikai
Pittore di Leningrado
470-460 a.C.

ceramica attica a figure rosse
alt. max 32,2 cm; diam. orlo 13 cm

Atena kao božica tehničke inteligencije i zanimanja [Ergane] uz pomoć dve Pobjede [Nikai] okrunjuje keramičara i šegrte. Značajno je da je sa njima i žena (o grčkom poimanju o poslu nekom drugom zgodom).



Eto moj esej će manje više sljediti tu crtu priče (mada je ovo pojednostavljena) a i nadam se da će se profesorici svidjeti. Naravno ovdje nije prikaz svih ženskih aktivnosti niti svih vaza u totalitetu pošto (previše ih je).



Hoćete vijdeti što su pak radili muškarci? sretan


ps. da nije netko ni slučajno pomislio kako se ovdje želi reći da je jedina stvar nakon vjenčanja odlazak žene u Had. Ove fotke ne sljede kronološki slijed života žene... .


Bibliografija: - C. Berard - La cittá delle immagini. cap VI. La condizione delle donne

Ako prolazite kroz Vicenzu nemojte propustiti izložbu "Le ore della donna". Za sve informacije odi na http://www.palazzomontanari.com/





Post info
20.01.2010. (17:18)
57 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Jedan ljetni dan na Krku



U inat ovoj kiši...



Image and video hosting by TinyPic


Nakon povratka iz Makedonije krenuo sam na zadnji jednodnevni izlet sa prijateljima 12.09 kako bi uživao u zadnjim danima ljeta prije odlaska u Slavoniju. Pokraj Omišlja, arheološki lokalitet Fulfinum -Mirine kolonija veterana rimske dinastije Flavijevaca (kraj 1.st).



Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic

Iza ova dva prekrasna kršna momka ranokršćanska opatija Sv. Nikole (V-VI st.)



Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic


Tko ne voli bifore u pozadini..


Image and video hosting by TinyPic


Ovo nisam ja napravio..


Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic

Opus spicatum



Image and video hosting by TinyPic

3 apside..


Image and video hosting by TinyPic

Posvuda prekrasne masline.


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Saznao sam da su u tijeku iskopavanja iako ih više ne finacira Janaf čija je rafinerija pokraj Fulfinuma.


Image and video hosting by TinyPic

Kad pogled na rafineriju zasmeta dovoljno je pogledat opet u maslinike..



Image and video hosting by TinyPic

Idemo u Njivice..


Image and video hosting by TinyPic


... gdje turisti idu radi sunca i mora.


Image and video hosting by TinyPic



Jedno na papiru...


Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic


...a drugo u stvarnosti.


Image and video hosting by TinyPic

Pošto nas Njivice i nisu nešto impresionirale zapičili smo prema Baški.


Image and video hosting by TinyPic

Crkva Sv.Lucije.



Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Ako su neke stvari preživjele uz novu vjeru to je zato jer je njihov smisao preoblikovan. Replika Plominskog natpisa, onaj pravi je još na izvornom mjestu uglavljen na vanjskoj fasadi crkve Sv. Jurja u starom Plominu


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Spolie..


Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic

Ulazimo unutra. I ova kolonica je spolia..


Image and video hosting by TinyPic


Unutrašnjost Sv. Lucije.


Image and video hosting by TinyPic


Ne treba posebno naglašavati što je ovo i što znaći u nacionalnoj povijesti. Ovo je samo replika a prava je sačuvana u sjedištu HAZU-a u Zagrebu.


Image and video hosting by TinyPic

Ostaci talijanskog groba, priča nam da je otišla još kad je bila mlada..


Image and video hosting by TinyPic

Kod same obale..


Image and video hosting by TinyPic

...kapela Sv.Marka.


Image and video hosting by TinyPic

Ja nebi bio ja da vam ne stavim barem jednu fotku mozaika.


Image and video hosting by TinyPic

Apsida odostraga.


Image and video hosting by TinyPic


Nakon pizze odlučili smo partiti natrag za Rijeku jer ni dan više nije bio tako sunčan kao na početku. Adio Baška, vidimo se sljedećeg ljeta..




Post info
08.01.2010. (20:02)
39 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kazalište lutaka



Image and video hosting by TinyPic


Prije dva dana desila se jedna stvar koja mi je uključila blješteći, zvoneći do bola, alarm u glavi (deng deng deng!). Nekakva intuitivna pomisao rješenja ala Sherlock Holmes, kad se kockice poslože ili planeti zaredaju i sve dobije svoj smisao i jasnu sliku.

Igrali smo tako Rizik (i to sa pravilom zlatnog konja) dok nam je televizija činila društvo samo kao kakofonija u pozadini. Krajičkom uha uspjeli smo čuti obrazloženje naše Male od Vlade kako je Ivino ponašanje nedopušteno i zgražanje raznih debelokožaca poput Šeksa, Hebranga, Jarnjaka (ti ljudi imaju čak i obraz da se zgražaju), Šukera i da ne duljim sa imenovanjem ostalih nebitnih marioneta koje bi rado gledao u nekakvom betonskom zdanju sa rešetkama a ne u saboru.

U tom trenutku se oglasio moj prijatelj koji je do jučer govorio kako nam je ona vještica digla pdv na 23% i "porez solidarnosti" na 4% na plaće i rekao da "ipak Jadranka ima muda".

I to me osvjestilo iz potrage i značenja što bi trebao biti taj glupi potez od povratka jednog Ivota koji jeste lukav gad i baš zato nikad nebi poduzeo takvo što a da ne postoji nekakva podla muljaža iza baršunastih zastora. Njegova uloga me neodoljivo podsjeća na još jednog "vizionara" naime Branimira Glavaš koji je doživio ono što talijani kažu "dalle stelle alle stalle" (od zvijezde do štale) ali nemojmo se zavaravati jer taj čovjek nakon što nas je zabavljao sa svojim štrajkom glađu nije nikako platio za svoja nedjela a možda će dobit i novog cimera u toj kući u Bosni koja gleda na domovinu u osobi doktora Ive Sanadera, već ih vidim kako kafenišu ujutro uz rahat lokum i cerekaju se onim idiotima s druge bande, nama.

Zar ste zaboravili da je nekoliko dana prije odstupanja sa premjerskog mjesta odobrio donacije za "folklor" ljudima koji, gle iznenađenja, su članovi HDZ BiH i bode me u oči najčešća stavka lakonski napisana "nabavka knjiga" i ispod svota novca dok se kod nas ama svake godine ponavlja gungula oko nabavka knjiga i hoće li one biti besplatne ili ne ali djeco to nije sve:

Neke od bizarnijih stavki su izgradnja ugostiteljskog kabineta u Neumu za koje će otići 48 tisuća kuna te 100 tisuća kuna donacije teniskom klubu iz Mostara u kojem je predsjednik HDZ-ovac Martin Raguž.

Sve to lijepo piše u ovom članku.


U kakvoj je to zemlji čudesa tenis vrsta "folklora"?


Napomena
ovog posta jest da nemam ništa protiv hrvata iz Hercegovine ali smatram da naši gadovi peru novce preko vaših gadova i ako već hrvatski državni proračun potiče kulturne programe u susjedstvu dali bi mi građani mogli vidjeti te napretke u kulturnom i intelektualnom životu? Makar koja fotka nekog obnovljenog krova neke župe bi baš dobro došla jer ovako imam osjećaj da se radi o nečemu apstraktnom i da ti novci završavaju u nečije džepove i to u sasvim trivijalne svrhe. Onima koji smatraju da su pogođeni ovim mojim rečenicama samo predlažem jedan lagani eksperiment: stavite se u našu kožu...


Ljudi, priznajmo da smo opetovano silovani u guzicu (to je jedina stvar koja se crveni) i dok ovo pišem nasilje nad našim umovima se nastavlja u vrlo žestokom tonu. Priznanje i osvješćivanje je prvi korak prema ozdravljenju.


Kakva je to kontradikcija da se više ne sjećamo nepotrebne smrti 6 (šestero) naših sugrađana radi njihovog nemara o željeznici a rado pamtimo čiji je otac bio komunjara a čiji ustaša? Ta nesreća se dogodila prije nekoliko mjeseci a već smo ju zaboravili a drugi svijetski rat je završen prije 65 godina i stoga ko tu koga ...?


Ogromna utjeha cijelog ovog prljavog čina jeste da ima pojedinaca koji su shvatili o kakvoj je obmani riječ. Ako imate vremena osvrnite se na postove blogerica Miss Illusion i Annabelle.




Ljudi pamtite sada ovo što nam čine i ljutite se na svaku povredu vašeg zdravog uma. Ne smije se nikad past u apatiju, u ovom slučaju ona "pamti pa vrati" je itekako je korisna izreka.






Post info
06.01.2010. (16:12)
33 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Esej o kapitalizmu




Image and video hosting by TinyPic



Vratio sam se sa odličnog dočeka Nove o kojem ću nekom drugom prilikom, pošto ste svi još uvijek u tom filmu, a koncentrirat ću se na natječaj Born in '89 koji je objavila Europska Banka za Obnovu i Razvoj (EBRD) uz potporu Financial Timesa i UniCredit Grupe, kapitalističkog igrača prisutnog u svim zemljama bivše Juge u kojima sam bio.

Jedan od uvjeta u natječaju je taj da trebate biti rođeni '89 kako biste opisali promjene koje su nastale u posljednjih divnih dvadeset godina kapitalizma od istočne Europe do centralne Azije što smatram svojevrsnom gluposti jer kako opisati bilo kakvu promjenu ako se ne govori o onome što je bilo prije za što niti ja koji sam iz '83 nisam u stanju točno prokljuviti jer sam tijekom početka "tranzicije bez kraja" imao tek navršenih 6 godina, a kako je rekao Giambattista Vico:

"Gli uomini prima sentono senza avvertire; dappoi avvertiscono con animo perturbato e commosso, finalmente riflettono con mente pura"

"Ljudi prvo slušaju bez da čuju; kasnije čute osjetljivom i ganutom dušom, naposljetku razmišljaju čistim umom"

Scienza Nuova, Degnitá IX


No nije mi važno da li bi moj esej upao u natječaj i polučio kakav rezultat već koliko bi htio da barem oči jedne osobe uključene u tim tokovima pročitaju kako me ovaj sistem uopće ne oduševljava, kako je nemilosrdan, nehuman i kako ne postoji dovoljno dobra laž kako bi zavolio ovu bijedu od društvenog uređenja.


Prije i sada - jedna hrvatska priča


"Dok god možete vidjeti nekoga gdje čeka u predsobljima ureda i sudova, državna uprava ne vrijedi ništa."

Luis Antoine de Saint-Just

Građanin sam jedne male zemlje čija se država rodila raspadom Jugoslavije a u njoj sam od rođenja uspio doživjeti samo 7 godina i svjedočio svojom neiskusnom svješću njenom neslavnom kraju. Umjesto da smo đentlmenski prekinuli zajedništvo kao Slovačka i Češka mi smo išli ratovati da svojim susjedima i najsličnijima po govoru i mentalitetu te smo se od jedne prosperitetne zemlje u kojoj je vladao samoupravni socijalizam o kojem mi pričaju roditelji i poznanici (pošto sam arheolog smatram njihova svjedočanstva kao u usmenu narodnu predaju), koja je samu sebe prehranjivala i privređivala u zemlju čije je gospodarstvo sada u rukama stranaca ali njih naravno ne krivim, već učmalost moga naroda koji je dopustio da se dogodi situacija u kojoj su banke u stranom vlasništvu kao i telekomunikacije, energetiku smo prodali a uskoro ćemo vjerojatno isto tako postupiti sa vodama i šumama, našim osnovnim bogatstvom.

Moj otac je podrijetlom talijan i nije mu bilo lako pošto ga je svugdje pratio podeblji dosje u kojem piše da je njegov otac prebjegao '58 u Italiju jer se jednostavno nije snalazio ovdje i ostavio njega i svoju ženu i ništa im se lošeg nije dogodilo. Imali su tu sreću da su većinu životnog vijeka živjeli besplatno zdravstvo a i posao je bio zagarantiran po završetku fakulteta. Ljudi su u tim pričama bili bezbrižniji nego danas i pojedinci nisu stršili svojim bogastvom kao danas kada gledam nepojmljiv i nepravedan kontrast jednog bogataša koji se vozi u novim kolima dok pokraj njega posrnula stariica traži hranu ili kakvu plastičnu bocu radi naknade u kanti za smeće.
Otac je nakon tog velikog razdoblja gledao raspad države koja nas je prehranjivala sve ove godine i hvala kojoj smo preko sindikata stalno bili na nekim putovanjima, radi toga sam imao sretno djetinstvo i moje uspomene su morski žal, sol i sunce u kojima sam uživao na otoku gdje je tatino poduzeće imalo odmaralište za vlastite radnike.

Zamislite sada da poduzetnik isplati odmor za godišnji zato jer vjeruje da zadovoljan radnik dobro obavlja svoj posao. Teško je to sada i dokučiti kada su prizori koje vidim izrabljeni radnici na ulici koji su tek shvatili koliko su nasamareni pa se bune kad je šteta odavno učinjena.
Političari u međuvremenu ne rade posao za koji su dobro plaćeni već odmažu u vođenju opće stvari (republike jelte?) i svojim bahatim ponašanjem i nemoralnim aferama te oduzimaju vjeru prosječnom građaninu da je boljitak moguć. Ono na čemu rade jest da nas plaše pričama o komunizmu na isti način kako djetetu govorimo da će ga uzeti baba roga ako ne zaspi. Žele nas uvjeriti da se sada živi mnogo bolje nego prije kako bi postali zadovoljni aktualnim stanjem i na taj način zadržati privilegije i moć koju su dobili na povjerenje od građana. Radi svih tih pokušaja u svojoj državi primječujem elemente iz popularne knjige „1984“ Georgea Orwella, čak nam se jedno ministarstvo pompozno zove „Ministarstvo branitelja i međugeneracijske solidarnosti“, čisti populizam bez trunka istine.

Država sagrađena na laži ne može sretno opstojati pošto su joj temelji gnjili a ni u susjedstvu nije bolje. Ovog ljeta sam bio u Crnoj Gori i Makedoniji i ljudi otvoreno pričaju da se prije bolje živjelo. Na moj upit kako je prošla privatizacija, ljudi mi ogorčeno kažu da je bolje koristiti termin „lopovizacija“ jer su samo pojedinci profitirali sa novonastalim državama dok je sveukupni napredak naroda izostao.

Kao što u avionskim nesrećama nikad nije samo riječ o jednom kvaru, već o lančanoj reakciji kvarova tako je i ovdje sa mojom zemljom gdje jedan problem otvara drugi. Preglomazan broj birokrata zaposlenih u raznim ministarstvima i državnim uredima čini mehanizam sve skupljim za održavanje zarad velikog postotka nezaposlenosti tako da radno stanovništvo otpada otprilike na milion sposobnoh radnih pojedinaca koji moraju hraniti sebe i još 3,5 miliona sa sobom a kad-tad će radi tog rasta životnih troškova stvar postati neizdrživa i bojim se što bi to moglo značiti. Sudeći po tome ako se povijest ponavlja, čini mi se da su neredi neizbježni.
Ljudi nenaviknuti na kapitalizam su nasjeli na obećanje o lagodnom životu preuzimanjem kredita od banaka te sad slijedi osvješćivanje tako što se ti krediti moraju vraćati uredno i svaki mjesec inače slijedi deložacija. Tako osobe postaju siromašnije a nečija nesreća indirektno djeluje i na moje blagostanje pošto smo svi mi povezani po principu spojenih posuda.

Vlada, potpomognuta Crkvom, koristi isprazne retorike o unutarnjim i vanjskim neprijateljima na upit novinara zašto se događaju nelogične afere štetne za narod i državu te su vjera i nacionalizam glavne poluge dok se ispire ta odgovornot koje uzgred rečeno niti ne postoji jer menađeri državnih firmi koji vode poduzeće u gubitak, post festum nakon stečaja tvrtke, dobivaju visoke otpremnine umjesto da svojom imovinom garantiraju za propast. Izvrnute vrijednosti, nerad se isplati a marljivost i trud se kažnjavaju. Mislim da Lewis Caroll nebi mogao zamisliti ovakvu zemlju čudesa.

Pravo na zdravstvo se gleda kao rupa koja guta novac te bi se i to htjelo ukinuti polako sa raznim nebuloznim reformama dok pozitivni propisi poput zabrane pušenja ne uspjevaju zaživjeti zato jer država sama nema volje da se bavi nadzorom a i zato jer će mnoštvo kafića morati zatvoriti te dodatno pojačati brojeve nezaposlenih na ulicama. Sa druge strane država se dvolično ponaša jer seljacima isplaćuje poticajna sredstva za sađenje duhana.

Obrazovanje se gleda kao kakvu nebitnu stavku zato jer se državi ovakvoj kakva jest ne isplati imati građane koji misle i vjeruju da uvijek može bolje od ovoga što imamo, te školarina za fakultete biva sve skuplja ali na svu sreću studenti se bune i traže dijametralno suprotno od postojećeg stanja a tojest da država plaća upisnine i školarine a ja im dajem za pravo zato jer su toliko novca nepotrebno potrošili i podigli inozemni dug na 40 miljardi eura (zasad).
Inozemni dug Jugoslavije je u svoje vrijeme smatran jednim od motiva raspada u listopadu 1991 (iznosio je 16 milijardi dolara, odnosno 14,6 milijardi eura) podijeljen na šest država i dve autonomne regije sa 20 miliona stanovnika.

Dug je takav da nikad neće biti vraćen te sve više vjerujem da zato i postoji, kako bismo ostali dužni radi čega ne možemo govoriti da smo neovisni.

Takvom stanju treba odgovoriti tako da se zasuču rukavi i počne se ozbiljno misliti i raditi za dobrobit svakog pojedinca kako bi istisnuli nelogični i štetni mentalitet onih koji sjede na visokim pozicijama i sa svojim anahronim ponašanjem daju loš primjer nama mladima kojima svijet ostaje.

Polagati vjeru u bolje sutra je prvi korak za ostvarenje sna o pravednijem svijetu gdje ljudi primaju po potrebi i daju točno koliko im mogućnosti to pružaju.

Ako je za vjerovati osobama koje su doživjele „socijalizam“ u Jugoslaviji taj San je bio mnogo bliži ostvarenju nego što je sada.



Pošto sam pokazao svoj esej blogericama Annabelle i Semiramida te su one osjetile potrebu da napišu svoje mišljenje, meni bi bilo drago raspisat jednu zadaćnicu o vašoj percepciji onoga što je bilo prije i poslje '89-e, dali vam se čini bolje, jednako ili gore? A i da promjenimo malo tu tematiku o dočeku Nove Godine.



Što kažete na to? Zar nebi bilo fora zatrpat njihov mail našim viđenjem o njihovom bajnom kapitalizmu?


ps. zahvaljujem se svima na konstruktivnim komentarima iz prošlog posta, moram vam priznati da ste me oduševili i njima proširili moj tekst






Post info
03.01.2010. (23:35)
53 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>