O neistomišljenicima
Lako je slagati se sa onima koji se radi sličnih mentalnih sklopova se slažu sa tobom ili ti po kršćanskom nauku, lako je voljeti onog koji tebe voli. Ali u takvom ponašanju ne vidim nikakvog truda već je sve automatski. Simpatičan nam je onaj kojemu smo simpatični ali ako tako činimo onda ne možemo graditi iskrene spone među onima koji imaju drugačije mišljenje od našeg i tako sve naše priče o tome da svatko ima pravo na svoje mišljenje i slobodno izražavanje pada u vodu sa automatskim neprihvaćanjem tuđe vizije po defaultu krive iliti inferiorne a naše ispravne ili superiorne.
Nije potrebno otkrivati toplu vodu pa ustanoviti da smo svi mi različiti i posebni po nečem svojem te da se mentalno usuglašavanje nikako ne može dogoditi u potpunosti i to je zapravo dobro jer društvo u kojem svi misle jednako je društvo u kojem zapravo nitko ne razmišlja previše te su nam u tom slučaju neki pogledi iz drugo kuta na koje nam drugi ukazuju a mi ih se nismo sjetili zapravo isključeni.
Kao bloger nakon svakog posta (osim ako je putopisni jer šta se nema netko sa mnom ne slagati ako nisam napisao totalne debilane?) dobivam komentare onih koji se slažu sa mojim razmišljanjem i oni koji se ne slažu.
Ja želim svoj stoti post posvetiti neistomišljenicima na koje sam nabasao u godinu dana bloganja sa time da je dovoljno vremena prošlo da tu kategoriju mogu svrstati u tri primjera.
Počnimo od najgoreg primjera kojeg ću oslovit kao bloger X kojoj ne želim napisati nickname kako se nebi za svaki slučaj dogodio blogerski linč od strane mojih istomišljenika ili u najmanju ruku da netko od moji čitatelja ne ode vođen znatiželjom tko bi to mogao biti te da uvjeren mojim riječima pečatira tu osobu kao "budalu" a priori, neka se svatko uvjeri na vlastitoj koži bez mojeg ortaštva.
Osoba X je isključiva osoba koja smatra svoje mišljenje jedinim ispravnim i svaka ostala predodžba o svijetu koja nije kopirana i zaljepljena iz njenog mentalnog sklopa u moj je osuđena na propast sa time da je na taj način onemogućen iskreni dijalog koji je zapravo njezin monolog protiv mog monologa u maniru deranja s brda na brdo bez da se razumijemo. Takva osoba je skučenih vidika, neinteligentna jer nije u stanju prihvatiti tuđe mišljenje te je prostor za manipulaciju od onih koji su joj usadili svjetonazor.
Toj osobi ne možete napisati kritiku jer ju automatski shvaća kao izravan napad u sve ono što vjeruje te je sa takvom osobom jednom kad ju prepoznam najbolje reći "zbogom" te prekinuti svaku komunikaciju pošto se ne osjećam ništa pametnijim nakon svađe dapače imam osjećaj da sam se spustio na isti livel netolerancije.
Osoba Y je bloger sa vlastitim već, rekao bih, izgrađenim stavom te smatra neistomišljenike kao osobe sa stavom u izgradnji kojima on može pomoći u pronalasku Istine. Shvaća da postoje osobe koje vide svijet u drugačijem spektru, kaže da imate pravo na vlastito mišljenje mada ga shvaća automatski kao pogrešno te bi ga preusmjerio sa svojim argumentima te se ne možete složiti a priori jer ni tu istinski dijalog nije moguć ako taj bloger ne može shvatiti mogućnost da ste oboje u pravu i istovremeno u krivu jer mi ipak filozofiramo o stvarima koje ne mogu biti stoposto sigurne pošto su nam nevidljive i neshvatljive do neke mjere. Znači osjećamo da postoje i možemo razglabati oko neke teme do mile volje no treba uvijek imati na umu kako su to naše pretpostavke a ne betonski temelji na kojima možemo graditi sigurna zdanja.
Ono što moram pohvaliti kod dotičnoga jest da mi se iskreno ispričao ako sam naišao na nerazumijevanje te sam mu shodno tome i ja isto pružio vlastitu ispriku radi nametanja vlastitih argumenata u nadi da postoji šansa da će ih prihvatiti kao "mogućnosti" a onda smo se rastali u miru sa nadom da ćemo se slagati u nekim drugim vodama kao što smo se slagali oko neki aspekata u samoj argumentaciji.
Što reći osim da je civilizirano ponašanje pobijedilo a i to je stvarno puno za nas ljude.
Zadnji ali i najvažniji je primjer kojeg neću ostaviti anonimnog iz jednostavnog razloga što pohvale moraju biti vidljive i konkretne te poticati takvo ponašanje jest bloger Defton u čijim iskrenim postovima je vidljivo da si uvijek postavlja najvažnije pitanje koje je ikad postojalo a tojest "zašto?".
On ima svoje temeljne vrijednosti u katoličkoj vjeri te u njoj pronalazi uporište i utjehu ali nikako sa njim nisam imao osjećaj da isključuje automatski moje argumente kao krive već na moju radost daje dostojanstvo jednakosti mojim idejama na istom nivou kao i svojima što je za mene jako bitno te nam daje mogućnost za iskrenim razgovorom i uvažavanjem međusobnih argumenata jer ono što ja tražim kod sugovornika nije da mora prihvatiti moje zamisli već da dopušta mogućnost da sam i ja u pravu kao i on mada imamo sasvim suprotne stavove.
Radi te činjenice ta je osoba u mojim očima vrijedna upoznavanja, razgovora i prijateljstva jer na taj način ona može naučiti od mene neke stvari na koje nema običaj razmišljati kao što i vrijedi za mene.
Znati da postoji povjerenje među dva neistomišljenika je doista utješno i dokaz je toga da nam ne treba svađa i nametanje sile kako bi se pobile teorije koje nam se ne sviđaju.
Ovo sve što sam napisao me dovodi do misli kako se do istine (koju po prirodnoj težnji traži svaki čovjek na svoj način) može doći svakakvim stranputicama te da je uvriježeno razmišljanje kako postoji samo jedan Put (ne nužno vjerski naravno) razlog zašto se mi svaki dan sukobljavamo sa političkim i vjerskim vlastima te ono još važnije, međusobno.
Imate li vi kakvog neistomišljenika za pohvaliti jer na taj način potičemo dijalog?