Rim - Musei capitolini
Musei capitolini je najvažniji i najstariji muzej grada Rima, sazdan od tri palače (Palazzo Senatorio, današnje sjedište općine, Palazzo dei Conservatori i Palazzo Nuovo) koje se nalaze oko trga koji je projektirao Michelangelo Buonarotti godine 1536. Govori se kako se papa Pavao III (poznat po tome što je sazvao, po meni, ozloglašeni Tridentski sabor ) toliko sramio onoga što je postao nekoć prevažni Kapitolij (po kojem su pasle koze, zato se u srednjem vijeku zvao Monte caprino) da ga je dao preurediti uoči posjeta cara Karla V.
Michelangelo je odlučio zatvoriti vizuru prema Rimskom forumu (simbol stare moći) i otvoriti novu perspektivu prema crkvi Svetog Petra (simbol i sjedište nove moći).
Idemo vidjeti čega svega ima..
Flavius Valerius Costantinus (car od 306 do 337 n.e.) poznat i kao Konstantin I ili Konstantin Veliki (tako su ga nazvali kršćani naravno zato jer ih nije ganjao poput Dioklecijana već ih je stopio sa vlašću i brojnom imovinom.. radi te činjenice pravoslavna Crkva štuje njega i njegovu majku Jelenu kao svece) nije po meni bio nimalo "Velik" kakvim ga službena povijest želi zapamtit.
Samim time što je nezakonito stekao carski dignitet (kad je njegov otac Konstans Klor umro u Ebaracumu, današnji York, izabrale su ga legije nastanjene u Britaniji), i srušio legimitet tetrarhije koju je pokrenuo Dioklecijan morao se boriti desetljećima sa ostalim carevima kao bi prevagnula njegova volja. Pokrenuo je monetarnu reformu koja je uvelike obogatila već bogate te osiromašila srednji sloj koji je trgovao sa brončanim novcem.
Ubio je vlastitog sina Krispa u Puli, svoje žene Minervinu i Faustu te sina svoje sestre Konstanse, Licinijana.
Godine 325 n.e. predsjedao je Prvi Nicejski Koncil (prvi ekumenski koncil) gdje su biskupi cijelog carstva bili pozvani da riješe problem jeli Sin iste prirode kao i Otac (primijetit ćete da je to zapravo nebitan problem) ili je drugačije prirode i zato manje vrijedan. Da ne ulazim u teološke rasprave ovog šupljeg problema mogu samo predočiti da je na kraju konsenzus postignut prisilom i prijetnjom egzila svih onih koji su se slagali sa Arijem.
Dulcis in fundo, Konstantin umire in albis (što bi značilo da umire u bijeloj odjeći u kojoj je kršten) godine 337 n.e. kako bi mu bilo oprošteno za sve grijehe koje je učinio tijekom života (prokrastinacija krštenja je u ono vrijeme bila česta pojava koju su pogani filozofi kontestirali) i to baš od biskupa Euzebija iz Cezareje čije je vjerovanje, drugačije od onog nicejskog, proglasio heretičnim. Vidite li ironiju?
Najbolje ga opisuje njegov unuk Julianus:
koliki je neznalica bio vjerovao je da je dovoljno imati mnogo sinova kako bi se sačuvao sadržaj koji je sakupio bez inteligencije bez da se pobrine da mu sinovi budu odgojeni kao mudre osobe tako da su se oni nastavili ponašati kao i otac, sa željom da posjeduje sve sam na štetu drugih
Giuliano, Contro il cinico Eraclio, 227 d-228 b
Službeni portreti uvijek nose sa sobom poruku onoga koji želi pokazat ono što se želi da se misli. Car više ne gleda u neku određenu točku već je u svom odsutnom od zemaljskih briga pogledom povezan sa božanstvom.
I s toga zar da se čudim što postoje neandertalci koji veličaju jednog Pavelića npr. i navodnu realizaciju tisućljetnog sna? I zato djeco učite povijest kako vas se ne bi manipuliralo.
Marko Aurelije (161-180 n.e.) posljednji od velikih careva, pisac i filozof, nažalost podbacio je kao stoik jer je dopustio da ga naslijedi nekompetentna i egocentrična ličnost od njegovog sina. Na taj način se prekida jedno zlatno razdoblje kada su carevi birani po meritumu a ne po krvnoj vezi.
Što reći o njegovom sinu Komodu (180-192 n.e.) koji je poželio da ga se prikaže kao Herkula te je silazio u arenu obučen kao gladijator dok su njegovi protivnici imali samo drvene štapove kao obranu.
Takozvani Brut po Luciju Juniju Brutu, čovjeku koji je iz Rima izgnao posljednjeg kralja pa je tada monarhija postala republika, no to je samo hipoteza. Glava prikazuje vjerojatno jednog rimskog patricija iz III. stoljeća pr.n.e. po preciznošću detalja vidljiva je veza sa helenističkim kiparstvom, uostalom u to doba Rim je u potpunoj ekspanziji pogotovo na jugu gdje su prisutne grčke kolonije (Magna Grecia).
Lupa capitolina, simbol Rima, vjeruje se da je etruščanske izrade i da je čuvana već stoljećima u Rimu. Ipak prema najnovim saznanjima koje je vodilo Sveučilište u Salernu (metodom C14) ustanovljeno je da je vučica iz XIII. n.e. a za Romola i Rema se već znalo da ih je dodao Antonio del Pollaiolo u kasnom XV. stoljeću.
Bista Meduze od Gian Lorenzo Berninija.
Detalj Meduzine kose.
Mit ide ovako. Posejdon je bio zaljubljen u Meduzu i jedne ju je noći odveo do Ateninog hrama kako bi konzumirali ljubav. Kao odgovor na takvu provokaciju, Atena je Meduzi pretvorila kosu u zmije a i svatko tko bi ju pogledao pretvorio bi se u kamen.
Meduzu je na kraju ubio Perzej koji ju je skratio za glavu hvala štitu koji je koristio kao ogledalo. Iz njene krvi izašli su sinovi koje dobila sa Posejdonom: Pegaz i Krizaor. Perzej je poklonio glavu Ateni koja ju je stavila kao oznaku na svom oklopu.
Alkibiad 450-404 pr.n.e. (naravno rimska kopija), Sokratov prijatelj, atenski političar i vojskovođa, kontroverzna ličnost
"Kažu da je na crnoj zemlji
najljepša stvar red konjanika,
ili hoplita, ili brodova.
ja kažem: ono što se voli"
Safo, grčka poetesa sa Lezbosa, živjela je između VII. i VI. stoljeća. Ne moram ni govoriti koliko njezin život pliva između zbilje i legende baš zato jer ima tek nekoliko fragmenta koji su preživjeli.
Marko Aurelije, statua je preživjela jer se mislilo da je to Konstantin. Dokaz da svaka glupost nije za zlo inače bi Marko već odavno bio pretvoren u nekakve koplja ili mačeve posljedično sa kolapsom nabave metala. Prikazan je u onom trenutku kada traži riječ (adlocutio) kako bi se obratio narodu ili vojsci. Obučen u građanskoj odjeći (kako bi se istakla mirnodobnost) ali sa vojnim sandalama.
Odmah pokraj sale sa njegovim kipom vidljivi su temelji Jupiterovog hrama, nemam fotke ali moram reći da su ogromni.
Pogled na Rimski forum sa Tabulariuma (državna arhiva, nazvan tako jer su se u njemu čuvali zakoni i ostale odredbe na brončanim tablama "tabulama")
Umirući Galat, rimska kopija helenističkog originala koju je naručio Atal I, kralj Pergama, između 230 i 220 pr.n.e. kako bi proslavio pobjedu protiv Galata (Kelti koji su se preselili u današnjoj centralnoj Turskoj i toj regiji nadjenuli ime Galatia). Primjećuje se realistični izraz umirujućeg i tipični traktovi mladog keltskog ratnika, kosa, brkovi (Grci nisu nikad imali samo brkove zato je to bilo u njihovim očima obilježje barbarina). Ratnik je skoro sasvim gol osim što oko vrata ima torque, masivna ogrlica koja je za Kelte imala mistično značenje.
Crveni faun iz Hadrijanove vile u Tivoli (ne kod Ljubljane hehe)
Na prvoj godini iz kolegija "Archeologia classica I" profesor Rebaudo nam je govorio kako su Rimljani obožavali aluzije i svakakve igre svijetla i zvuka tako da su postavljali različite kipove u vrtovima kako bi provocirali iznenađenje u gostima.
Vecchia ubriaca - Pijana starica
Skulptura iz II. stoljeća pr.n.e., autor Miron iz Tebe. Subjekt je pijana starica sa anforom vina koja sjedi na podu sa podignutim pogledom. Naborano, očajno skoro groteskno lice, izgubljen pogled radi opijenosti čine ovaj opus jedan od najuspjelih primjera realizma u helenističkoj skulpturi.
Car Caracalla (Lucius Septimius Bassianus, Marcus Aurelius Antoninus) 211-217 n.e nazvan tako jer je nosio jednu galsku pelerinu sa kojom je upoznao Rimljane. On i njegov brat Geta su naslijedili prijestolje od oca Septimija Severa ali Caracalla ga se brzo riješio. Osim mnogih okrutnosti poput pljačke Aleksandrije i ubojstva 20.000 građana tog grada (radi loše podnošene satire na njegov račun) izdao je Constitutio antoniniana, edikt po kojem svi slobodni stanovnici carstva dobivaju rimsko građanstvo. Nije bio baš popularan među građanima jer se despotski ponašao ali je bio omiljen u vojsci pošto im je non stop dizao plaću. Ubio ga je jedan vojnik da osveti brata (ili da se osveti što nije postao centurion).
Glazbenica
Amazonka to se vidi po onom tipičnom štitu iz nje. Na talijanskom se zove pelta
Herkul kao beba ubija dve zmije
Nije li predobro prikazana vjernost psa prema vlasniku?
I na kraju ogromni kip kralja Pira (prikazan kao bog Mars) zbog kojeg je postao uzus kazati «Pirova pobjeda» za pobjedu koja je koštala mnogo ljudskih života toliko da graniči sa porazom.
