Kako se voli domovina i sloboda (Palachov poučak)
« quando ciascuno ebbe tinta la mano,
quando quel fumo si sparse lontano,
Jan Hus di nuovo sul rogo bruciava
all'orizzonte del cielo di Praga. »
« kad je svatko polio ruku,
kad se onaj dim vinuo daleko,
Jan Hus je opet gorio na lomači
na horizontu Praškog neba.»
(Francesco Guccini, Primavera di Praga, 1970)
Potaknut na razmišljanje jednog blogera odlučio sam napisati vlastiti osvrt na ideje nacionalizma, domoljublja i ideala vezanih uz to.
Najprije treba definirati ideje "države" i "domovine" i "ideala".
Pošto ne poznajem pravo niti ga studiram, ne znam točnu definiciju, tojest ne znam točno sada izrecitirati "formu" ali na sebi svojstven način mogu iznijeti "sadržaj" tih pojmova. Država je (po meni) zajednica slobodnih i istopravnih građana kojima je cilj "opće dobro" pojedinca, naroda i zemlje. Nažalost to lijepo zvuči samo u teoriji pošto ,uzmimo kao primjer Hrvatsku, je u praksi sasvim druga priča. Ako povjesničar za nekoliko stoljeća pronađe primjerak našeg ustava bez ikakvih materijalnih dokaza on bi mogao pomisliti kako je ova zemlja bila uzor vladavine prava no u zbilji to ipak nije tako, pošto smo u tom stanju da je prvi kršitelj samog ustava ona koja bi ga trebala najviše poštivat kao primjer ostalima. Govorim o hrvatskoj vladi.
Domovina je jedna prastara ideja i dan danas na snazi sa kojom se poistovjećuje točno definiran teritorij sa točno definiranim narodom koji na toj zemlji i država koja je na toj zemlji suverena. Takvo poimanje je po meni bilo još primjereno za narode slavne godine 1848. i zadnjeg vlaka za takvo nešto odmah nakon svršetka Prvog svijetlog rata.
Logično čak i meni zvuči da je loša stvar da drugi narod vlada posebice ako je vladavina nepogodna za subjekte koji su podređeni toj vladavini.
No, danas je došlo do toga da se ta ideja izvitoperila u tolikom smislu da moja baka glasa za HDZ sa objašnjenjem "znam da nas kradu ali su naši". Evo zato dan danas nema više smisla po meni ideja narodne pripadnosti. Ako nam netko potkrada kasu za "opće dobro" i naš je sugrađanin zapravo to da je "naš" kod mene umjesto olakotne ima otegotnu konturu i smatram ga otvoreno veleizdajnicom u rangu sa najgorim šljamom koji nam je otvoreno bio neprijateljski nastrojen. Zato ja ne vidim razliku između prvog predsjednika Hrvatske i Slobodana Miloševića.
Digresija: došlo mi je da zapjevam onu lijepu "vrati pare Ankice za djecu Hrvatske"
Naravno da je mnogim mojim neistomišljenicima lajtmotiv da je Franjo Tuđman doveo ovu zemlju do neovisnosti i da bi ja sada kako lijepo reče jedan anonimni posjetioc, bio Jovo a ne Neverin jelte? I zato se smicalice i mučke naše vladajuće stranke i njenog prvog predsjednika stavljaju pod tepih. Gadna prevara stoji u tome da je bolje šutiti o tim mučkama jer je to nacionalni interes, jer si etiketiran kao izdajica (oh ironije li) i zato ti je bolje ne pretresat, ne postavljat pitanja samo prihvati činjenično stanje.
Prevara je toliko perverzna da baš oni koji krpaju kraj sa krajem bivaju najveći branitelji takve garniture iako njima to nije u interesu ali eto to ti je tako kad si gladan reda i mira, onda daješ mogućnost najgorem šljamu da se dočepa moći (mene te osobe podsjećaju na obične ljude iz Matrixa koji nisu niti svjesni da podržavaju sistem i zato Morpheus upozorava Nea).
A koje je to? Činjenica je da u ovoj zemlji je ogromni raskol između bogatih i onih nazovimo manje bogatih. Tendencija je ta da bogati budu još bogatiji a manje bogati nek se strmopizde u neimaštinu i nek se ne usude ni pomišljati na promjenu stanja koji tako dobro paše oligarhiji. Pazi da te ne etiketiramo izdajicom.
Nije to ništa novo. Otkad se bilježi povijest takve su se stvari događale u Mezopotamiji, Grčkoj, Rimu a mi smo samo jedan isti takav događaj u nizu po ničemu posebnom. Ni prvi ni zadnji.
To je kada interese jedne grupacije majstorski zamaskiraš pod velikom zvučnom parolom nacionalnih interesa toliko da uvjeriš svih pa i sebe.
Ideal mi se čini najlakšim za objasnit. To je skup onih ideja u koje vjeruješ na taj način da ih primjenjuješ u životu i umireš za njih (u slučaju da si toliko hrabar da stojiš iza njih).
Ovdje uskače Jan Palach (11. kolovoza 1948. - 19 siječnja 1969.), češki rodoljub, student filozofije (ovo je nekako meni značajno) na Karlovom sveučilištu u Pragu.
Prisustvovao je u Praškom proljeću ali je u roku od nekoliko mjeseci taj pokret slomljen invazijom na zemlju od strane zemalja Varšavskog pakta među kojima i Poljska ne bi li na taj način zaustavili započete reforme liberalizma društva potaknute od strane tadašnje vlade Aleksandra Dubčeka.
Digresija:
8. studenog 1968., Poljak, Ryszard Siwiec, spalio se u Varšavi tijekom prosvjeda koji su se održavali u znak protesta napada članica Varšavskog pakta na ČSSR, a ponajprije poljskog sudjelovanja u invazij.
8. studenog 1968., Poljak, Ryszard Siwiec, spalio se u Varšavi tijekom prosvjeda koji su se održavali u znak protesta napada članica Varšavskog pakta na ČSSR, a ponajprije poljskog sudjelovanja u invazij.
U predvečerje 16. siječnja 1969. Jan Palach dolazi na trg Sv. Vjenceslava, u centru Praga, zaustavlja se na podnožju stuba Nacionalnog Muzeja, proljeva se benzinom i uz pomoć upaljača odašilje svijetu svoju poruku. Ostao je priseban tri dana u strašnoj agoniji a doktorima je rekao da je uzeo kao primjer vijetnamske budističke svećenike koji su se isto tako zapalili.
Na njegovom je pogrebu, 25.siječnja, odalo počast 600 tisuća ljudi iz cijele zemlje.
Jan Palach je odlučio sačuvati bilješke i članke (na kojima je zapisao svoje ideje i ideale) koje je čuvao u jednoj torbi podalje od vatre. Između bilješka u njegovim tekama nalazi se ova:
Pošto su naši narodi [češki i slovački] na rubu očaja odlučili smo izraziti naš protest i uzdrmati svijest naroda. Naša je grupa sačinjena od dobrovoljnika spremnih da se zapale radi našeg cilja. Pošto sam imao tu čast izvući broj 1 moje je pravo upisati prvo slovo i postati prvom ljudskom bakljom. Mi zahtijevamo ukidanje cenzure i zatvaranje Zpravya*. Ako naši zahtjevi neće biti udovoljeni unutar 5 dana do 21. siječnja 1969. i ako naš narod neće dat dovoljnu potporu tim zahtjevima jednim općim i neograničenim štrajkom, nova će se baklja zapaliti.
*Zpravy - "Vijesnik", sovjetske okupatorske novine
Preveo sam ovo sa talijanskog pa se ispričavam zbog mogućih pogrešaka
Nije se nikad saznalo ako je stvarno postojala organizacija koju je opisao Palach ali sigurno je da je Jan postao mučenikom i herojem onih koji su se borili protiv komunizma (izbjegavam ih nazvati antikomunistima zato jer je to lijepo objasnio Aleksandr Solženicyn); u mnogim gradovima i zemljama ulice su dobile ime po njemu.
Digresija: posebno sam ponosan što je najstariji rokerski klub u Rijeci i Hrvatskoj nazvan po njemu
I katolički teolog Jozef Zverina je izjavio misleći na njega: "U nekim slučajevima samoubojica ne silazi u pakao" i "nije uvijek Bog srdit kada si čovjek oduzme najveće dobro koje ima, život.
Još sedam studenata, među kojima Palachov prijatelj Jan Zajic, je odlučilo slijediti taj primjer i zapalilo se u tišini i cenzuri medija kontroliranih od strane okupatora.
Nije li to pravi domoljub? Nije li to pravi idealist? Poginuo je radi vlastitih ideala i stajao je iza svoje riječi iako je to značilo umrijeti u groznim mukama a nije naudio nikome osim sebi. Ideja ga je nadživjela
On je moj odgovor svim ljudima (bilo koje nacije) koji opravdavaju zločine počinjene nad drugim ljudima pod krinkom nacionalnog interesa ili sigurnosti.
Imam dva pitanja za one koji budu čitali ovaj moj nesretni post:
- možemo li samo pomisliti da bi se ijedan naš političar koji se kune u ljubav prema slobodi i prema našem narodu mogao ovako ponijeti kada znamo da im je teško podnijeti ostavku (svaka čast Ani Stavljenić-Rukavina) nakon svakog debakla ovih zadnjih evo sad već skoro 20 godina?
- jesam li ja manje Hrvat i izdajica jer ne bi nikad naudio drugom ljudskom biću jer mi to netko nalaže?
Moji je odgovor da nikome od njih takvo nešto ne bi nikad palo na pamet jer su oni sada novi okupatori. Ali nema veze, kako bi rekla moja baka, jer su oni "naši".
Par citata o domovini:
* Alfred de Falloux
"Domovina ne želi ni one koji nisu sposobni za bilo što, niti one koji su sposobni za sve."
* Alphonse de Lamartine
"Domovinu je stvorio pepeo mrtvih."
* Aristofan
"Gdje je dobro, tu je i domovina."
* Georg Lichtenberg
"Ne znam šta bih sve dao kad bih točno znao za koga su zapravo učinjena djela o kojima se u javnosti govori da su bila učinjena za domovinu."
* George S. Patton
"Cilj rata nije poginuti za svoju domovinu, već natjerati drugog gada da pogine za svoju."
* Horacije
"Za domovinu umrijeti makar je slatko i dično, ja držim da je slađe živjeti za domovinu."
* Mário de Andrade
"Domovina je slučaj seobe i mjesto gdje nam bog dade svagdašnji kruh."