Izgubljeni snovi...

Kad se sjetim djetinjstva, nekako znam da se sjećam vrijednosti. Igrali smo se do 10 navečer, nitko nas nije mogao u kuću natjerati. Ljeti bi krali trešnje i grožđe, išli u šume, pronalazili nova mjesta...Igrali bi nogomet, bez obzira što sam žensko. Skupljali sličice i igrali se čiže bliže, graničara, aberečke abertude, gume, vozili bicikla, trčali, bili smo djeca, imali smo djetinjstvo. Zimi kad padne snijeg mi bi se igrali rata, napravimo zid od snijega oko sebe, i gađamo se grudvama. Sve smo dijelili. A kakvo je danas djetinjstvo? Zapravo to se ne može nazvati djetinjstvom. Mi nismo znali za fejs, i za nikakve gluposti, mi smo znali samo za igru. Gledamo ovu djecu kako imaju sve, od mobitela, tableta, i ostalog. Puna jedna soba igračaka sa kojima se i ne igraju a ono u prodavnici se dere na roditelje i plače da mu se kupi još neka igračka sa kojom se isto neće ni igrat nema kad, jer tko će umjesto njega tablet koristit dok se on bude igrao se s tom igračkom. Gledam djevojčice sa 10 god kako pričaju o momcima, i sjetim se sebe kako sam sa 10 god se igrala po cijel dan i nisam ni znala sta znači momak i veza...To uveliko priča o šminci, po fejsu kače slike, sa 13 god su već i u vezi...Pa se zapitam, tko tu griješi? Sta nije uredu, jesmo li mi bili zaostala djeca koja su se ponašala u skladu sa svojim godinama, igrali se, i poštivali odrasle. A danas ne vidim mnogo djece koja šute odraslima, vidim mnogo drzne djece koja pričaju sa nekim starijim koda su oni njegovo ili njeno godište pa daju sebi za pravo, a na to sve se roditelji smješkaju. Jer nedo Bog da oni svoje djete ošamare, ili ga stave u kaznu, šta li bi bilo od tog djeteta, ne daj Bože da se djete popravi i postane ono što treba biti a to je djete, pravo iskreno djete...Sve je otišlo do đavla, a za sve im je izlika 21 je vijek, i ne znaš ti kako je imati djecu. I ja sam bila djete 21 vijeka, i roditelji su imali mene, i roditelji od mojih prijatelja i susjeda su imali njih djecu, pa smo bili djeca koja su znala šta treba, a šta ne, znali smo i za kaznu, i za šipku. Ali smo bili presretna djeca koja se imaju čega sjećat...

Vlada haos u mojoj državi, odlazi se u bolje države, u bolje sutra. A ja opet nekako volim svoju državu. Vezana za nju, rođena u njoj, živim u njoj, bez obzira na situaciju koja vlada, ljubav opstaje...Mješovita država u kojoj je vladala opšta ludnica, kažu ne zna se čija je, po malo smiješno ...Ma ona je od svih nas koji živimo u njoj, bez obzira jesi li Hrvat, Bošnjak, Srbin, ovdje smo svi naši. Svi se družimo, i zaboravljamo prošlost, rane postoje, ali svi smo skupa ...I dok odlazim u državu svoje nacionalnosti , i provodim lijepe dane tamo, nekako hvata nostalgija, i ako znam da cu se vratiti, opet fali , fali država i sve što sam ostavila u njoj, bez obzira što ću se vratiti...Znate divim se onima koji su skupili hrabrost i uspjeli otići sa kartom u jednom pravcu. Svi mi razmišljamo o boljem sutra, ali nemamo hrabrosti napustiti zemlju, uzeti kofer, i ostaviti iza nas sve. Pitam se kako je tim ljudima kad se vrate na koji dan, kojim očima gledaju državu, svoj stari grad...Vjerovatno im je sve to falilo, naši ljudi, naša hrana, naš način na koji slavimo blagdane. Govore za našu državu da je mala i siromašna, a opet slavimo blagdane u izobilju, bar 5 vrsta kolača, plus baklava, janje, slani rolati, razna meza, izobilje hrane. Puno rodbine, prijatelja, Kumova, susjeda, i da svi skupa. Ne gledajući na situaciju, mi smo bogati duhom. Nadam se da svi vole svoju državu, ne bitno šta se u njoj dešava. Ja svoju volim, i borit ću se da stvorim sebi bolje sutra u svojoj državi, ne negdje van nje...

Izgubljeni snovi...

Bok, da pozdravim prije nego započnem.
Bila sam sretna, imala mnogo prijatelja, bila sam blesava, zabavna. Zapravo zabavna sam i danas.
Imala sam mnogo povjerenja u sebe, a onda se to sve gubi. Kao da ti netko tu mrvu sreće utuče, odnese, pogubi.
Imala sam obline, da voljela sam hranu, volim je i danas, u isto vrijeme je i mrzim, bojim je se. Znate kad vam osoba koja vam znači, s kojom ste u kontaktu dugo, kaže npr debeli ste...Ne, nije meni to odma smetalo, i nisam uzela k srcu...mislila sam(pa ja sam lijepa, zgodna, mene još momci primjećuju, idu za mnom). A ne znate da je to samo početak kompleksa, tuge, sam sebe tješiti, hah...Odlučila sam smršati, izgladnjivala sam se, a kad me glad uhvati sve živo bi pojela, i udebljala sam se još više. Bilo je grozno kad sam stala pred ogledalo i ugledala svoje noge, koje su postale deblje...Znate, živite u sredini gdje su svi lijepi, zgodni, mršavi, gdje svi gledaju na izgled, i jednostavno negativna i materijalna sredina dosta utječe na vas, ma kavi god vi bili, kad tad će utjecat na vas...Prošlo je sve to, krenulo mi je niz brdo sve što je moglo krenuti, posao, život, ljubav. I da uspjela sam smršati, to je bilo jedino sto me je usrećilo, ali svejedno opet sam se udebljala, naravno ne onoliko kao zadnji put. I opet sve od početka. Psihičko stanje je ne podnošljivo. Čula sam one jecaje u sebi, vapaj, besmoćnost. Naravno, iako sam narušena psihički nikom nisam dala da primjeti, smijala sam se kao ostali, zezala se, izlazila u grad. Ali naravno nitko nije znao moje stanje. I dok bi se onako sređivala i oblačila usku crnu haljinicu zakopčanu do vrata. Pitala bi po sto puta da li sam lijepa, što ja većinom nisam pitala, eto zapitkivala sam. Moja pitanja nisu značila jesam li lijepa, već: "pomozi mi možda je ovo moj kraj." Naravno zapitkivala sam i ono: jesam li debela? Čudili su se neki zašto ih to pitam, ja to nikada ne pitam. Ja nisam jedna od onih koja je željela pažnju, biti u centru, nije me bilo briga za sve to. Jednostavno nisam vidila spas iz crnila, nije mi ništa išlo za rukom, a pravila sam se kao da je sve bajno, divno i krasno. Nisam više imala ni snove, nisam sanjarila o boljem sutra. Naravno bilo je dana kada sam se osjećala dobro, ali to je bila rijetkost...Život je otišao k vragu, osjećaš bijes, nemoćan si...I naravno zapitaš se: zašto ja? Zašto je lošijima život bolji? Kad bi ostala sama u svojim odajama, to jest u mojoj sobi, tad bi bilo užasno. Jer znate tu ste sami sa sobom i opet te proklete misli o životu, o svemu što proživljavate, o tome kako vas drugi gledaju, kako ste zapravo mali i ne bitni, sve vam je postalo grozno, i kao da ste u ruševinu upali... Eh te misli, a biti zarobljenik misli je najgore.
Ovu priču nisam pisala zbog sebe, i nisam je naravno cijelu napisala, napisala sam dovoljno, onoliko da vidite kako izgleda osoba koja izgubi vjeru u sebe, u cijeli svijet. Napisala sam zbog mnogih djevojaka, jer ovo stanje je možda vjerovatno početak: depresije, anoreksije...Ne dozvolite sebi da se nađete u ovom stanju, jednostavno zatražite pomoć...Hvala na čitanju..