Izgubljeni snovi...

Izgubljeni snovi...

Bok, da pozdravim prije nego započnem.
Bila sam sretna, imala mnogo prijatelja, bila sam blesava, zabavna. Zapravo zabavna sam i danas.
Imala sam mnogo povjerenja u sebe, a onda se to sve gubi. Kao da ti netko tu mrvu sreće utuče, odnese, pogubi.
Imala sam obline, da voljela sam hranu, volim je i danas, u isto vrijeme je i mrzim, bojim je se. Znate kad vam osoba koja vam znači, s kojom ste u kontaktu dugo, kaže npr debeli ste...Ne, nije meni to odma smetalo, i nisam uzela k srcu...mislila sam(pa ja sam lijepa, zgodna, mene još momci primjećuju, idu za mnom). A ne znate da je to samo početak kompleksa, tuge, sam sebe tješiti, hah...Odlučila sam smršati, izgladnjivala sam se, a kad me glad uhvati sve živo bi pojela, i udebljala sam se još više. Bilo je grozno kad sam stala pred ogledalo i ugledala svoje noge, koje su postale deblje...Znate, živite u sredini gdje su svi lijepi, zgodni, mršavi, gdje svi gledaju na izgled, i jednostavno negativna i materijalna sredina dosta utječe na vas, ma kavi god vi bili, kad tad će utjecat na vas...Prošlo je sve to, krenulo mi je niz brdo sve što je moglo krenuti, posao, život, ljubav. I da uspjela sam smršati, to je bilo jedino sto me je usrećilo, ali svejedno opet sam se udebljala, naravno ne onoliko kao zadnji put. I opet sve od početka. Psihičko stanje je ne podnošljivo. Čula sam one jecaje u sebi, vapaj, besmoćnost. Naravno, iako sam narušena psihički nikom nisam dala da primjeti, smijala sam se kao ostali, zezala se, izlazila u grad. Ali naravno nitko nije znao moje stanje. I dok bi se onako sređivala i oblačila usku crnu haljinicu zakopčanu do vrata. Pitala bi po sto puta da li sam lijepa, što ja većinom nisam pitala, eto zapitkivala sam. Moja pitanja nisu značila jesam li lijepa, već: "pomozi mi možda je ovo moj kraj." Naravno zapitkivala sam i ono: jesam li debela? Čudili su se neki zašto ih to pitam, ja to nikada ne pitam. Ja nisam jedna od onih koja je željela pažnju, biti u centru, nije me bilo briga za sve to. Jednostavno nisam vidila spas iz crnila, nije mi ništa išlo za rukom, a pravila sam se kao da je sve bajno, divno i krasno. Nisam više imala ni snove, nisam sanjarila o boljem sutra. Naravno bilo je dana kada sam se osjećala dobro, ali to je bila rijetkost...Život je otišao k vragu, osjećaš bijes, nemoćan si...I naravno zapitaš se: zašto ja? Zašto je lošijima život bolji? Kad bi ostala sama u svojim odajama, to jest u mojoj sobi, tad bi bilo užasno. Jer znate tu ste sami sa sobom i opet te proklete misli o životu, o svemu što proživljavate, o tome kako vas drugi gledaju, kako ste zapravo mali i ne bitni, sve vam je postalo grozno, i kao da ste u ruševinu upali... Eh te misli, a biti zarobljenik misli je najgore.
Ovu priču nisam pisala zbog sebe, i nisam je naravno cijelu napisala, napisala sam dovoljno, onoliko da vidite kako izgleda osoba koja izgubi vjeru u sebe, u cijeli svijet. Napisala sam zbog mnogih djevojaka, jer ovo stanje je možda vjerovatno početak: depresije, anoreksije...Ne dozvolite sebi da se nađete u ovom stanju, jednostavno zatražite pomoć...Hvala na čitanju..