Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Dust in the wind
Lutala sam jedne večeri po ulicama poznatog mi gradića.
Bila je noć, sve je prekrivala neka pustoš i spokoj...tek tu i tamo pokoji čovjek prođe.
Pokraj mene, suprotno tome, prolazi na desetke automobila u minuti, jureći nezaustavljivo prema nekim zamišljenim ciljevima...
Gledajući taj prizur jurećih automobila, i sebe koja polako hodam u nekom svom ritmu, osjetila sam ogromnu razliku između ovog svijeta koji me okružuje i sebe koja u njemu sudjelujem...
Uvijek sam se osjećala kao da ne mogu hodati ukorak s vremenom kojeg ljudi postave, nametnu...
Ili sam bila daleko ispred njih, ili daleko iza njih...
No, shvatila sam da je većini ljudi ponekad tako...Svi smo mi bića izgubljena u ovom univerzumu nastojeći do svoje smrti skrojiti neki životni ritam, melodiju koja bi odgovarala samo pojedincu...
No neki žive poput kopirajućih strojeva, živeći neki tuđi život i neku tuđu melodiju misleći kako će se tako osjećati najbolje.
Bilo kako bilo, svi smo kao prašina odnesena vjetrom, prolazni i nestalni...Šteta bi bila kopirati tuđu melodiju kad imamo mogućnost stvaranja nekog svojeg Mozarta ili Beethovena.
Jedino će nebesa možda u svojim prostranstvima ostaviti zapis o tim sićušnim točkicama koje su nekada postojale...
*
Odjednom, još uvijek hodajući onom ulicom, prepuna pitanja u svojoj glavi, skrenem pogled prema nebu, kao da će mi dati odgovore na sva pitanja.
A ono mi je umjesto svih odgovora ponudilo samo pogled na jedan mjesec koji je žarko osvjetljavao sve ispod sebe.
Hvala ti Mjeseče, što si zrncu prašine koje će jednom biti odnešeno kao vjetar, dopustio da pogleda tvoju vječnu svjetlost...I samo ti sjaji, dok ovo zrnce pleše na neku čudnu melodiju veseleći se tvojoj prisutnosti u vremenu kada svi nekamo žure.
A ti i ja, Mjeseče, polako ćemo...
Na trenutak, postat ćemo prijatelji krećući se u punom žaru neke svoje polagane muzike....