Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Nemoj ih gubiti, jer gubiš svoje Postojanje...
Kao mala obožavala sam slagati puzle.
Znate, one male sićušne, kojih ima na tisuće komadića...Svaka kockica je imala neku svoju boju, neku nijansu, nešto novo su predstavljale pri svakom novom pogledu na njih.
Bilo ih je jako teško slagati, svaki taj djelić puzle trebalo je dugo vremena promatrati da bi shvatila kamo ću je staviti.
Uostalom, vjerujem da ste svi bar jednom u životu probali slagati tako nešto.
I sjedim sada ovdje, pred ovim elektroničkim čudom kojeg nazivaju računalo, tipkajući svoje nabacane misli i točim ih u rečenice...nečega.
I pitam se...
Jesam li uspjela složiti svoje puzle kako treba? Koliko će vremena morati proći da bih shvatila krojim li dobro svoj život?
I bilo je onih buntovnih komadića, koji se nisu uklapali ni u jedan dio moje slike. Kako god ih okrenem, ne pašu, baš kao za inat.
No, takav je život. Ništa savršeno nije, to sam već odavno naučila.
No jedna stvar koja mi se već dugo vrzma po glavi je želja da moje puzle uvijek budu onako sitne, male, da ih ima na tisuće komadića. I da svaki taj komadić nosi i najmanji otkucaj mojih misli i mojeg Srca.
Da svaki detalj bude zapisan na komadiću mojeg Života, da ništa ne ostavim ili odbacim iz svoje Slike, ma koliko tmurno bilo.
Jer, najgore mi je bilo kad su mi kao djevojčici na poklon znali donijeti one velike puzle koje sam mogla složiti za pet minuta, kojih jedva da je bilo dvadeset komada u kutiji.
Bile su tako «površne», neprecizne i vidjelo se da u svakom tom komadu puzle fali još tisuću manjih da bi učinile sliku potpunom.
Znate li zašto želim što veći broj malih, sitnih komadića puzla da čine moju Sliku?
Zato da, kad jednog dana spremim svoje kovčege na put za Vječnost, kroz oči mi preleti i najmanji pokret mojih Koraka.
Zato, da bih se na kraju uvjerila kako sam ovo dragocjeno Ljudsko Vrijeme potrošila na nešto, nešto što je, bar na trenutak, ostavilo malo mjesta pod suncem za moje Postojanje.
*
Nemojte ih nikada gubiti ili odbacivati, te svoje puzle, jer, kad vam na Koncu cijeli život preleti pred očima, pitat ćete se gdje je ostalo ono Vrijeme u prazninama vaše Slike.
Znate da vas volim sve, mislim da ne moram ponavljati ;)*