29.08.2007., srijeda
Ultranadrkana (jel se smije ovo u naslov?) Blini
|
Ja ću stvarno popizdit. Ali stvarno. 1. Soba koju su MENI dodijelili je jedna od rijetkih koja gleda na ulicu i još je na PRVOM katu. Već osam dana jedva odspavam po 4-5 sati na noć i to heavily nakljukana Sanvalom. Podočnjaci su mi CRNI, hodam naokolo ko zombi – promet ne prestaje po cijelu noć. Meni doslovce kao da prolaze kroz sobu: auti, jebeni traktori što peru ulice, skupljači smeća, dostave sladoleda i raznih pizdarija, manijaci i pijanci… Radije bih spavala u kutiji jer bih bar sebi izabrala mirniji kutak Manhattana. (Sigurna sam da je tiše ispod nekog mosta.) Želim jedan trenutak mira. JEDAN. Ja bih u ovoj sobi trebala učiti! Ha ha! Čitati knjige za magisterij! Proizvoditi članke i eseje i čak i kreativna djela! Prva mi je zadaća da pročitam Borghesove Ficctiones. I da ih SHVATIM. A ja u ovoj jebenoj sobi ne bih shvatila ni Moju tajnu ili članke o tome kako se Višnjić napio ili kako je Vlatka Pokos ostala bez svojih krpica, a nekmoli jebeni Garden of Forking Paths. ''I to nije sve'' – uz ovu divnu sobu, dobila sam i lift iliti dizalo, koje s obzirom da sam, kao što rekoh, na prvom katu – ronda i ronda i ronda po cijeli dan i noć. 2. Jedan od razloga zbog kojih sam voljela New York jest ta famozna politički korektna multikulturalnost. I sad se počinjem bojati da ću nakon godinu dana ovdje obrijati glavu i istetovirati tri svastike na lijevoj sisi. Jedino što ja neću imati ništa protiv Židova. Jer ja dijelim kat s 11 ljudi – od kojih su 11 Azijati. (Vjerojatno je opet neko mislio da je Croatia nešto tamo pokraj Koreje). To nije problem a priori. Muške Azijate rijetko susrećem u hodniku, čudni su u vražju mater, ali nema veze, (nadam se samo da jedan od njih neće biti ko onaj Cho pa da mi mobitelom uslikava pidžamu dok idem na zahod i poslije me upuca). Ali dijelim kupaonicu s 5 žena. Od kojih su 3 iz Pakistana – i one su divne, no preostale dvije su Kineskinje. Neću ulaziti u dugačku priču o tome kako su Kineskinje ovdje već postale općepoznate po svojoj drukčijoj kulturi kad je higijena u pitanju. Da, živimo u 21. stoljeću, da, ja sam liberalni humanist, da, da, da – ali – ovo je dom za postdiplomce – i ove žene će imati PhD, a (ne čitaj ako imaš slab želudac): - u zahodu nalazim kombinacije tjelesnih izlučevina koje dosad, iskreno, nisam ni znala kako izgledaju (da ne zalazim u detalje za slučaj da je neko jeo ili planira opet jesti jednoga dana – ali riječ je o svim zamislivim kombinacijama izlučevina, koje uključuju ''i one dane u mjesecu'') - u tušu gazim po njihovim crnim dlačurdama (želim misliti da je riječ o kosi, Bože mili, daj da je riječ o kosi… ) - zbog kojih imam dojam da u tušu imamo tepih - peru gaće u lavabou - da, peru gaće u lavabou - ja sam sinoć prala zube i jedna od te dvije spodobe koje ne razaznajem (da, svi su mi Azijati isti, jer sam popizdila) stala je kraj mene i počela u lavabou trljati prljave gaće, i to 'nako, bez deterdženta, ko s neke nizozemske slike na kojoj žene u suknjetinama trljaju robu u nekoj rijeci) 3. Krevet mi je takav da kad legnem u njega – utonem. Doslovce sam na istoj razini kao i ostatak kreveta. Osjećam se ko u živom pijesku. Ako jednog dana bestraga nestanem - vjerojatno me nije oteo neki harlemski luđak, nego me progutao ovaj jebeni ''Ivy League'' krevet. 4. Na katu, osim predivne kupaonice - u čijem zahodu učim o divotama ljudskog metabolizma – u kojoj perem zube i umivam se u istim umivaonicima u kojima drugi peru usrane gaće - i gdje u tuševima hodam po kineskom sagu od čiste ljudske dlake - dijelimo i kuhinju. To je lijepo, jer hrana je na Manhattanu notorno skupa. Jedini je problem što bi se ta kuhinja mogla koristiti samo kao posljednja etapa u kući strave i užasa. Danas sam se usudila zaviriti u mikrovalnu – kunem se, ljudi moji – u toj se mikrovalnoj razvijaju novi oblici života. Znanstvenici pokušavaju doći do Marsa i troše silne pare da šalju satelite po svemiru, a novi oblik života zapravo se razvio u ovoj mikrovalnoj. Snimaju se filmovi o tome kako će nas napasti izvanzemaljci ili kako će svijetom zavladati mašine – ali ja sad znam – ako ljudi ikad izgube kontrolu nad ovim planetom – to će se vjerojatno dogoditi jer će ga preuzeti život koji upravo buja u našoj kuhinji. 5. Ako me još neko priupita Where are you from? I What are you studying?, raspalit ću mu šamar. Danas sam bila na jednoj od petstošesnaest orijentacija (orijentacija za magistre, orijentacija za uporabu knjižnica, orijentacija za sigurnost u New Yorku, orijentacija za mućkanje Nescafea… - nije bilo samo orijentacije koja bi mene razgalila – orijentacija o tome kako se poteže voda u zahodu i gdje se peru gaće) i već mi je pun piton razdraganih ljudi koje zanima odakle je tko i šta ko studira. I'm from Italy/Croatia/Burkina faking Faso. –aaaaa!!! (usklik radosti). Valjda su nam zato dali naljepnice na kojima je pisalo naše ime i prezime i department - eto, ja, na primjer, u životu mogu svašta šta drugi ne mogu, a ne mogu neke stvari koje su lake drugim ljudima. Nije da sam si ''pre-jebeno-cool''. Ali jednostavno ne mogu na majici nositi naljepnicu sa svojim imenom i departmentom. Ali sam razmišljala da si je zalijepim na čelo i hodam naokolo s njom, pa samo uprem prstom u nju kad me opet tko priupita odakle sam i šta studiram. Ovo je vedranarudanski nadrkan post napisan u jednom dahu u nedostatku psihološke pomoći (istu ću imati čim dobijem karticu zdravstvenog). Idem sad krknut jebeni Sanval i odspavat svoja predivna 4 sata. (Blogove nisam stigla čitati - nemojte mi zamjerat - fakat sam u govnima.) A Borghesom ću gađat prolaznike il' natjerat ove dvije Kineskinje da ga pojedu. PS. Zrine, dođi u hotel i spasi me, tako ti svega. Lucija, hvala za hvalu za prijevode, ali ja bi' sad radije tvoju stručnu dipl.- psihologinjsku pomoć:) |
24.08.2007., petak
Major Tom to Ground Control
|
Kratke vijesti (umorna sam, ne znam za sebe, plutam negdje u orbiti, ovaj blog ne moze biti literaran ni u kojem smislu, pretvorio se u putopis): - stigla sam u New York (molim da mi oproste svi bliznji kojima se nisam stigla javiti - uvalila sam se na magisterij iz knjizevnosti) - prvu sam se noc u nedostatku rucnika nakon tusiranja brisala vlastitom cistom robom i spavala skroz obucena na golom madracu (uz svesrdnu pomoc tri Sanvala), to me iskustvo potpuno istraumatiziralo - dijelim kupaonicu s ljudima koji imaju diskutabilne higijenske navike (sto bi reko Svatopluk: moze se ic na kojekakve PhD-e, ali ne moze se za sobom brisat drek), (ispricavam se ako sam degutantna, toliko sam umorna da se ne mogu cenzurirati) - moja me soba manje podsjeca na Woodyjev Manhattan, a vise na Bijeg iz Alcatraza - u skladu s tradicijom, svako tolko ispadnem kreten (kupovala sam kabel za internet i prodavac me pito "How long do you need it?", na sto sam mu ja odgovorila "For nine months", protumacivsi recenicu kao da joj je prethodio "for" i blijedo ga gledajuci, misleci "Jebote, ovi Ameri cak imaju i kabele cije je trajanje digitalno/tehnoloski nastimano") - jos nisam uspjela aktivirati karticu koja bi mi omogucila da koristim laundry machine, dakle, jos se brisem vlastitom cistom robom - kupila sam jucer dvije boce Jane i bila do suza dirnuta poznatom naljepnicom i natpisom "natural European water" (pise jos nesto prije water sto ne razumem - Alzatian? Alsatian? Cocasian? Ne znam vise.) - razbila sam bocu necega u trgovini vitaminima i nisu mi naplatili (u domovini mi uvijek naplate ono sto razbijem) - boli me ona nevidljiva ali opipljiva kuglica koju imam na nosu (vecina vas koji me znate, znate i za tu kuglicu) - htjela sam se sad u sobi spojiti na Internet i nisam uspjela, (invalid IP address - ma koji je to bre sad kurac?), pa sam izasla u obliznji Internet cafe - buduci da zivim nadomak Harlemu i da na uglu moje ulice neki covjek stalno sjedi i... valjda pjeva (ako se urlici ispusteni u pravilnim kratkim razmacima mogu zvati pjevanjem), idem kuci - tako da... that's all folks zasad PS. Sad znate zasto nisam stizala pisati blog. Jedino sto me Ameri nisu trazili da bi me upisali na faks bile su retine i bubrezi (u aplikacijskom sam paketu morala poslati samo po jedno od svakog). Drzite mi fige da ostanem zdrava i citava. Do javljanja. Skorasnjeg! Necu vise bit lijena! |
