29.08.2007., srijeda
Ultranadrkana (jel se smije ovo u naslov?) Blini
|
Ja ću stvarno popizdit. Ali stvarno. 1. Soba koju su MENI dodijelili je jedna od rijetkih koja gleda na ulicu i još je na PRVOM katu. Već osam dana jedva odspavam po 4-5 sati na noć i to heavily nakljukana Sanvalom. Podočnjaci su mi CRNI, hodam naokolo ko zombi – promet ne prestaje po cijelu noć. Meni doslovce kao da prolaze kroz sobu: auti, jebeni traktori što peru ulice, skupljači smeća, dostave sladoleda i raznih pizdarija, manijaci i pijanci… Radije bih spavala u kutiji jer bih bar sebi izabrala mirniji kutak Manhattana. (Sigurna sam da je tiše ispod nekog mosta.) Želim jedan trenutak mira. JEDAN. Ja bih u ovoj sobi trebala učiti! Ha ha! Čitati knjige za magisterij! Proizvoditi članke i eseje i čak i kreativna djela! Prva mi je zadaća da pročitam Borghesove Ficctiones. I da ih SHVATIM. A ja u ovoj jebenoj sobi ne bih shvatila ni Moju tajnu ili članke o tome kako se Višnjić napio ili kako je Vlatka Pokos ostala bez svojih krpica, a nekmoli jebeni Garden of Forking Paths. ''I to nije sve'' – uz ovu divnu sobu, dobila sam i lift iliti dizalo, koje s obzirom da sam, kao što rekoh, na prvom katu – ronda i ronda i ronda po cijeli dan i noć. 2. Jedan od razloga zbog kojih sam voljela New York jest ta famozna politički korektna multikulturalnost. I sad se počinjem bojati da ću nakon godinu dana ovdje obrijati glavu i istetovirati tri svastike na lijevoj sisi. Jedino što ja neću imati ništa protiv Židova. Jer ja dijelim kat s 11 ljudi – od kojih su 11 Azijati. (Vjerojatno je opet neko mislio da je Croatia nešto tamo pokraj Koreje). To nije problem a priori. Muške Azijate rijetko susrećem u hodniku, čudni su u vražju mater, ali nema veze, (nadam se samo da jedan od njih neće biti ko onaj Cho pa da mi mobitelom uslikava pidžamu dok idem na zahod i poslije me upuca). Ali dijelim kupaonicu s 5 žena. Od kojih su 3 iz Pakistana – i one su divne, no preostale dvije su Kineskinje. Neću ulaziti u dugačku priču o tome kako su Kineskinje ovdje već postale općepoznate po svojoj drukčijoj kulturi kad je higijena u pitanju. Da, živimo u 21. stoljeću, da, ja sam liberalni humanist, da, da, da – ali – ovo je dom za postdiplomce – i ove žene će imati PhD, a (ne čitaj ako imaš slab želudac): - u zahodu nalazim kombinacije tjelesnih izlučevina koje dosad, iskreno, nisam ni znala kako izgledaju (da ne zalazim u detalje za slučaj da je neko jeo ili planira opet jesti jednoga dana – ali riječ je o svim zamislivim kombinacijama izlučevina, koje uključuju ''i one dane u mjesecu'') - u tušu gazim po njihovim crnim dlačurdama (želim misliti da je riječ o kosi, Bože mili, daj da je riječ o kosi… ) - zbog kojih imam dojam da u tušu imamo tepih - peru gaće u lavabou - da, peru gaće u lavabou - ja sam sinoć prala zube i jedna od te dvije spodobe koje ne razaznajem (da, svi su mi Azijati isti, jer sam popizdila) stala je kraj mene i počela u lavabou trljati prljave gaće, i to 'nako, bez deterdženta, ko s neke nizozemske slike na kojoj žene u suknjetinama trljaju robu u nekoj rijeci) 3. Krevet mi je takav da kad legnem u njega – utonem. Doslovce sam na istoj razini kao i ostatak kreveta. Osjećam se ko u živom pijesku. Ako jednog dana bestraga nestanem - vjerojatno me nije oteo neki harlemski luđak, nego me progutao ovaj jebeni ''Ivy League'' krevet. 4. Na katu, osim predivne kupaonice - u čijem zahodu učim o divotama ljudskog metabolizma – u kojoj perem zube i umivam se u istim umivaonicima u kojima drugi peru usrane gaće - i gdje u tuševima hodam po kineskom sagu od čiste ljudske dlake - dijelimo i kuhinju. To je lijepo, jer hrana je na Manhattanu notorno skupa. Jedini je problem što bi se ta kuhinja mogla koristiti samo kao posljednja etapa u kući strave i užasa. Danas sam se usudila zaviriti u mikrovalnu – kunem se, ljudi moji – u toj se mikrovalnoj razvijaju novi oblici života. Znanstvenici pokušavaju doći do Marsa i troše silne pare da šalju satelite po svemiru, a novi oblik života zapravo se razvio u ovoj mikrovalnoj. Snimaju se filmovi o tome kako će nas napasti izvanzemaljci ili kako će svijetom zavladati mašine – ali ja sad znam – ako ljudi ikad izgube kontrolu nad ovim planetom – to će se vjerojatno dogoditi jer će ga preuzeti život koji upravo buja u našoj kuhinji. 5. Ako me još neko priupita Where are you from? I What are you studying?, raspalit ću mu šamar. Danas sam bila na jednoj od petstošesnaest orijentacija (orijentacija za magistre, orijentacija za uporabu knjižnica, orijentacija za sigurnost u New Yorku, orijentacija za mućkanje Nescafea… - nije bilo samo orijentacije koja bi mene razgalila – orijentacija o tome kako se poteže voda u zahodu i gdje se peru gaće) i već mi je pun piton razdraganih ljudi koje zanima odakle je tko i šta ko studira. I'm from Italy/Croatia/Burkina faking Faso. –aaaaa!!! (usklik radosti). Valjda su nam zato dali naljepnice na kojima je pisalo naše ime i prezime i department - eto, ja, na primjer, u životu mogu svašta šta drugi ne mogu, a ne mogu neke stvari koje su lake drugim ljudima. Nije da sam si ''pre-jebeno-cool''. Ali jednostavno ne mogu na majici nositi naljepnicu sa svojim imenom i departmentom. Ali sam razmišljala da si je zalijepim na čelo i hodam naokolo s njom, pa samo uprem prstom u nju kad me opet tko priupita odakle sam i šta studiram. Ovo je vedranarudanski nadrkan post napisan u jednom dahu u nedostatku psihološke pomoći (istu ću imati čim dobijem karticu zdravstvenog). Idem sad krknut jebeni Sanval i odspavat svoja predivna 4 sata. (Blogove nisam stigla čitati - nemojte mi zamjerat - fakat sam u govnima.) A Borghesom ću gađat prolaznike il' natjerat ove dvije Kineskinje da ga pojedu. PS. Zrine, dođi u hotel i spasi me, tako ti svega. Lucija, hvala za hvalu za prijevode, ali ja bi' sad radije tvoju stručnu dipl.- psihologinjsku pomoć:) |
