23.09.2006., subota
Književna karantena (podnaslov: Post-juha uvijek mora biti numeriran)
|
1. Prvo da se osvrnem na posljednji post: Moj me dragi prijatelj jedanput pitao: Zašto više ne pišeš ozbiljne postove, kao npr. onaj o tome zašto katkad trebaš Apaurine? Podilaziš li čitateljima ili...? Eh, Blini, Blini, već te vidim kako za publiku plešeš na Severinu. E pa, dragi prijatelju, vidiš što se dogodilo kad mi je sinulo pačati se u nešto što se ne svodi na moju malu beznačajnu svakodnevicu. Ja se teško s time nosim. Dok čitam komentare, ne mogu na one koji mi se ne sviđaju hladnokrvno i svisoka samo frknuti nosom - ja sam živac, lako pošizim, glava mi se usije, ruke počnu tresti, dođe mi da vičem, vrištim, plačem... Svi su moji obrambeni mehanizmi još sasvim infantilni. Ako me tko hvali, smješkam se kao dijete majci u jeku analne faze psihičkog razvoja. Ako me tko kudi, ljutim se i, umjesto da lupam po krevetu šakama (kao što bih htjela) - lupam prstima po tastaturi. Ovo je valjda moj uvijeni način da se ispričam onima koje sam možda uvrijedila dok sam odgovarala na komentare. 2. Dovoljno je zamisliti iscijeđenu prljavu krpu koju je netko zakačio na partviš, dva tjedna prao njome pod željezničkog kolodvora u vrijeme najveće bljuzge i onda je zgađeno zavrljacio u kut zapišanog zahoda. Ekvivalent te krpe jest osoba koja je upravo (i sa zakašnjenjem) dovršila velik književni prijevod. Ekvivalent te krpe sam, dakle, ja. Dva tjedna nisam: - puno spavala - otvarala mailove (isprika svima na neodgovaranju) - otvarala Blog.hr i čitala blogove koje inače redovito čitam - otvarala vlastiti blog da pročitam komentare (čemu inače teško odolijevam) - slušala Trickyja i Bjork - nastavila čitati napola pročitane "The Brooklyn Follies" - seksala se - općenito uživala u životu Umjesto da spavam u krevetu s muškom puzzleom i mazim se, DOSLOVCE sam spavala u krevetu s gomilom rječnika, među razasutim stranicama prijevoda, onako kako bih, da živim u romantičnoj komediji, spavala u krevetu punom latica crvenih ruža. 3. Ono malo vremena koje nisam utrošila na pokušaje da na hrvatskom sastavim tečne, smislene, stamene rečenice, utrošila sam na napadaje panike. Tu ću se upustiti u naturalističke detalje, jer sam im, kao osoba, oduvijek bila sklona: Naime, jedne noći, nakon što sam usnula nemiran san osobe koja kasni s prijevodom knjige, probudilo me snažno štrecanje u desnoj sisi. Isprva sam odmahnula rukom i čekala da prođe. Nakon pola sata sporadičnog štrecanja već sam bila u blagoj panici. Nakon sat vremena sporadičnog štrecanja bila sam u raljama akutnog napadaja hipohondrije: a) Oblijevao me hladan znoj b) Noge se tresle kao da hodam po cirkuskom užetu c) U internet tražilicu na engleskom sam upisivala frazu "snažno štrecanje u sisi" d) Razmišljala sam kako ću tako drhtava i unezvjerena navući na sebe neku odjeću i otputiti se (sama!) u najbližu bolnicu u gradu u stranoj zemlji i na francuskom im ondje objašnjavati da me snažno štreca desna sisa. S tim da znam kako se kaže snažno, desna i sisa, ali ne znam kako se kaže "štrecanje". Naposljetku sam, nasreću, odlučila da ću u bolnicu otići ujutro (jer tko zna u kojoj bih vrsti bolnice završila) i štrecanje je dotad prestalo. 4. Kasno je i ne mogu više pisati. Svjesna sam da je ovo još jedan od postova-juha koji nam ne govore ništa relevantno ni o čemu. No to je post kojim samo želim dati znak da sam još živa. I objasniti zašto dva tjedna nisam davala znakove života. 5. U Rushdiejevoj Djeci ponoći postoji priča koja mi se iz nekog razloga jako svidjela. Pripovjedačev djed - po zanimanju doktor - upozna pripovjedačevu babu, pregledavajući joj bolne dijelove tijela kroz rupu u plahti. I pripovjedačev djed tako zavoli pripovjedačevu babu, iako joj prije vidi guzicu nego glavu. Valjda ovim želim reći da rascjepkanost nije nužno loša. Ili želim reći da sam ovim čorba-postom ogoljela ono što bi se moglo nazvati mojom umnom stražnjicom, ili recimo, mentalnim ekvivalentom nažuljanog nožnog palca. 6. Idem spavati. Danas (to jest, sad je to već jučer) bio mi je rođendan. Provela sam ga prilično bezvezno. Bila sam u Domu zdravlja željezničara. Na Rebru. Ručala sam na terasi u Vinodolu. Kupila dvije vreće knjiga i dobila jednu besplatno. Odvezla se tramvajem kući i čak cvikala kartu, zaboravivši da je Bandić odredio da se na moj rođendan svi smiju voziti besplatno. Srećom, nije bilo vremena za svođenje računa. Za razmišljanje o onome što sam postigla (ne mnogo). A što nisam (štošta što sam željela). Sutra ću odgovoriti na mailove. Pročitati nove postove omiljenih blogera. Duboko udahnuti. Početi novu godinu svog života. |
01.09.2006., petak
Poziv na snošljivost
|
UPOZORENJE: Opet ozbiljan post, na koji me potaknuo tekst 2trefa i mnogi takvi prijašnji tekstovi i događaji. Svjesna sam da sve ovo što sam napisala zvuči vrlo elementarno, ali u svijetu u kojem živim to očito takvim nije. Svjesna sam i da zvuči pomalo patetično - a ja sam prva koja se srami patetike - ali, nažalost, iskrena razmišljanja i emocije najčešće se doimaju patetično. Ovaj tekst, kao što mu kaže naslov, nikako nije poziv na svađu i prepiranje, nego na međusobnu toleranciju. Ja dopuštam svakom da vjeruje u što želi i prakticira svoje vjerske običaje - pod uvjetom da pritom nikomu ne naudi. Ne mrzim, niti manje volim ikoga na temelju njegove vjere, boje kože, seksualnog opredjeljenja ili narodnosti – i to za mene doista nije prazna floskula, nego istinsko životno načelo. Ja tako ne mislim zato što je to danas u zapadnom svijetu, kojem stremimo, možda moderno ili politički korektno, nego zato što sam takva uvjerenja zbog stavova svoje obitelji ispila kao beba s majčinim mlijekom. Isto tako ne želim da netko iz gore navedenih razloga mrzi mene. U mnogim aspektima života bilo bi mi neusporedivo lakše da mogu vjerovati u besmrtnost. Da mogu misliti kako neko pametno, vrhunaravno biće pazi da se sve događa s razlogom. Da mogu vjerovati kako će negdje, onkraj svega ovoga, neki drugi svijet biti pravedan, kad ovaj već nije. Da mogu vjerovati – ovi primjeri nažalost zvuče banalno i otrcano, ali mene ipak, što sam starija, pogađaju sve više, a ne sve manje - da će oni koji umiru od gladi bar u nekom drugom svijetu uživati u bogatoj trpezi. Da će tuljani koje nemilosrdno ubijaju toljagama negdje biti sretni i spokojni. Da mogu vjerovati da negdje uistinu postoji utopija, najbolji od svih mogućih svjetova, u kojem Voltaire ne bi imao potrebu pisati Candide. Ne mogu ni opisati riječima koliko bi mi život bio ljepši i lakši. Ali ja imam samo ovaj svijet i zato jedino mogu željeti da svim bićima u njemu život bude što bolji. Zato vi, koje ne mrzim samo zato što se ne slažem s vašim mišljenjem i što s vama ne dijelim uvjerenja o svijetu i svemiru, nemojte mrziti one koji ne misle kao vi i: Dopustite da mislim kako su svete knjige književna djela s nekim povijesnim elementima. Dopustite da ne vjerujem da je prva predstavnica moga spola napravljena od muškarčeva rebra. Dopustite da mislim da je Darwin, makar možda pogriješio u nekim pojedinostima, općenito imao pravo. Dopustite da mislim da se Bog u Bibliji, a osobito u Starom zavjetu, često ponaša kao surovi tiranin. Dopustite da se na popisu stanovništva izjasnim kao agnostik, a da me popisivač ne gleda kao da sam rekla da pripadam kultu koji prinosi ljudske žrtve i još doda: "Da vi kažete da ste Marsovka, ja svejedno to moram napisati." Dopustite da jednoga dana, kad i ako budem imala dijete, to dijete ne mora u školi pohađati vjeronauk kako ne bi samo i izopćeno sjedilo u hodniku ispred učionice. Dopustite da to isto dijete, umjesto vjeronauka, ima mogućnost slušati nepristrano predavanje iz religijske kulture, na kojemu će učiti o tome kakve sve vjere postoje i kako su utjecale na svjetsku povijest. Dopustite da ne shvaćam zašto je Eva toliko pogriješila kad je poželjela jesti sa stabla spoznaje. Zar je znanje takvo zlo? Zar ljudska želja za znanjem nije nešto plemenito? Ili je želja za znanjem zla samo zato što nas oslobađa onih koji žele provoditi strahovladu? Dopustite da me srce steže i da me obuzima bijes pri pomisli na svu krv koja se prolila zbog vjere. Dopustite da me boli kad pročitam u novinama anketu u kojoj se većina mojih sugrađana izjasnila da za susjedu/susjeda ne žele osobu koja ne ide u crkvu. I da ipak mislim da mene moji susjedi vole jer sam tiha, ljubazna i spremna pomoći. Dopustite da mislim kako me, ako nekomu nanesem bol, od toga ne može odriješiti ispovijed ili recitiranje Zdravo Marija. Dopustite da mislim kako su svećenici ljudi kao vi i ja, s jedinom razlikom što smo mi možda počeli raditi, ili smo studirali šumarstvo, matematiku i filozofiju, dok su oni otišli na Teološki fakultet. Dopustite da mislim da nemaju izravnu vezu s Bogom - ništa više od mene ili vas. Dopustite da se ljutim kad šaljemo novac u vrlo bogati Vatikan i trošimo milijune kad nam papa dolazi u posjet dok nam u bolnicama sa zidova pada žbuka i dok imamo premalo aparata za dijalizu. Dopustite mi da više volim Giordana Bruna od crkve koja ga je spalila na lomači. Dopustite da homoseksualnost ne izjednačujem s izopačenošću i da želim da svatko ima pravo odlučivati o svom seksualnom životu, pod uvjetom da nikog ni na što ne prisiljava. Dopustite da budem skeptik i u tome se pridružim ljudima kao što su Benjamin Franklin, Bertrand Russell, Friedrich Nietzsche, George Bernard Shaw, Thomas Edison, Woody Allen, Ingmar Bergman, Mark Twain, David Hume, Kurt Vonnegut, Sigmund Freud i mnogi, mnogi drugi. Post ću završiti citatima budući da su mnogo veći umovi od mene rekli svoju riječ o tome. Ne moramo se s njima stopostotno slagati - oni ne bi ni željeli da nam njihova misao bude dogma -- ali bi vjerojatno bili radosni ako nas potakne na razmišljanje. "To što tuđu vjeru s nehajnom uvjerenošću odbacujem kao ludost uči me da posumnjam kako isto možda vrijedi i za moju." Mark Twain "Svjetionici su korisniji od crkvi." Benjamin Franklin "Ne mogu zamisliti Boga koji nagrađuje i kažnjava one koje je stvorio i čije su namjere oblikovane prema našima – ukratko, ne mogu vjerovati u Boga koji je puki odraz ljudske slabosti." Albert Einstein |
