1. Prvo da se osvrnem na posljednji post:
Moj me dragi prijatelj jedanput pitao: Zašto više ne pišeš ozbiljne postove, kao npr. onaj o tome zašto katkad trebaš Apaurine? Podilaziš li čitateljima ili...? Eh, Blini, Blini, već te vidim kako za publiku plešeš na Severinu.
E pa, dragi prijatelju, vidiš što se dogodilo kad mi je sinulo pačati se u nešto što se ne svodi na moju malu beznačajnu svakodnevicu. Ja se teško s time nosim. Dok čitam komentare, ne mogu na one koji mi se ne sviđaju hladnokrvno i svisoka samo frknuti nosom - ja sam živac, lako pošizim, glava mi se usije, ruke počnu tresti, dođe mi da vičem, vrištim, plačem... Svi su moji obrambeni mehanizmi još sasvim infantilni. Ako me tko hvali, smješkam se kao dijete majci u jeku analne faze psihičkog razvoja. Ako me tko kudi, ljutim se i, umjesto da lupam po krevetu šakama (kao što bih htjela) - lupam prstima po tastaturi.
Ovo je valjda moj uvijeni način da se ispričam onima koje sam možda uvrijedila dok sam odgovarala na komentare.
2. Dovoljno je zamisliti iscijeđenu prljavu krpu koju je netko zakačio na partviš, dva tjedna prao njome pod željezničkog kolodvora u vrijeme najveće bljuzge i onda je zgađeno zavrljacio u kut zapišanog zahoda. Ekvivalent te krpe jest osoba koja je upravo (i sa zakašnjenjem) dovršila velik književni prijevod. Ekvivalent te krpe sam, dakle, ja.
Dva tjedna nisam:
- puno spavala
- otvarala mailove (isprika svima na neodgovaranju)
- otvarala Blog.hr i čitala blogove koje inače redovito čitam
- otvarala vlastiti blog da pročitam komentare (čemu inače teško odolijevam)
- slušala Trickyja i Bjork
- nastavila čitati napola pročitane "The Brooklyn Follies"
- seksala se
- općenito uživala u životu
Umjesto da spavam u krevetu s muškom puzzleom i mazim se, DOSLOVCE sam spavala u krevetu s gomilom rječnika, među razasutim stranicama prijevoda, onako kako bih, da živim u romantičnoj komediji, spavala u krevetu punom latica crvenih ruža.
3. Ono malo vremena koje nisam utrošila na pokušaje da na hrvatskom sastavim tečne, smislene, stamene rečenice, utrošila sam na napadaje panike. Tu ću se upustiti u naturalističke detalje, jer sam im, kao osoba, oduvijek bila sklona:
Naime, jedne noći, nakon što sam usnula nemiran san osobe koja kasni s prijevodom knjige, probudilo me snažno štrecanje u desnoj sisi. Isprva sam odmahnula rukom i čekala da prođe. Nakon pola sata sporadičnog štrecanja već sam bila u blagoj panici. Nakon sat vremena sporadičnog štrecanja bila sam u raljama akutnog napadaja hipohondrije:
a) Oblijevao me hladan znoj
b) Noge se tresle kao da hodam po cirkuskom užetu
c) U internet tražilicu na engleskom sam upisivala frazu "snažno štrecanje u sisi"
d) Razmišljala sam kako ću tako drhtava i unezvjerena navući na sebe neku odjeću i otputiti se (sama!) u najbližu bolnicu u gradu u stranoj zemlji i na francuskom im ondje objašnjavati da me snažno štreca desna sisa. S tim da znam kako se kaže snažno, desna i sisa, ali ne znam kako se kaže "štrecanje". Naposljetku sam, nasreću, odlučila da ću u bolnicu otići ujutro (jer tko zna u kojoj bih vrsti bolnice završila) i štrecanje je dotad prestalo.
4. Kasno je i ne mogu više pisati. Svjesna sam da je ovo još jedan od postova-juha koji nam ne govore ništa relevantno ni o čemu. No to je post kojim samo želim dati znak da sam još živa. I objasniti zašto dva tjedna nisam davala znakove života.
5. U Rushdiejevoj Djeci ponoći postoji priča koja mi se iz nekog razloga jako svidjela. Pripovjedačev djed - po zanimanju doktor - upozna pripovjedačevu babu, pregledavajući joj bolne dijelove tijela kroz rupu u plahti. I pripovjedačev djed tako zavoli pripovjedačevu babu, iako joj prije vidi guzicu nego glavu. Valjda ovim želim reći da rascjepkanost nije nužno loša. Ili želim reći da sam ovim čorba-postom ogoljela ono što bi se moglo nazvati mojom umnom stražnjicom, ili recimo, mentalnim ekvivalentom nažuljanog nožnog palca.
6. Idem spavati. Danas (to jest, sad je to već jučer) bio mi je rođendan. Provela sam ga prilično bezvezno. Bila sam u Domu zdravlja željezničara. Na Rebru. Ručala sam na terasi u Vinodolu. Kupila dvije vreće knjiga i dobila jednu besplatno. Odvezla se tramvajem kući i čak cvikala kartu, zaboravivši da je Bandić odredio da se na moj rođendan svi smiju voziti besplatno.
Srećom, nije bilo vremena za svođenje računa. Za razmišljanje o onome što sam postigla (ne mnogo). A što nisam (štošta što sam željela). Sutra ću odgovoriti na mailove. Pročitati nove postove omiljenih blogera. Duboko udahnuti. Početi novu godinu svog života.
Post je objavljen 23.09.2006. u 02:54 sati.