Prolaznost vremena jedinstvena je. Ona djevojka, ni po čemu uočljiva, opet spava u vlaku.
Umorna je od svega. Teški i tmurni sni je more. Nešto nije u redu.
Vidi se po izrazu lica. Otvara oči, a kapljica umorna sna kapne joj niz lice.
Njen pogled zaista je duhom klonut. Vadi uredno spremljenu maramicu i briše mokri dokaz. Njena pokretnica života je stala. Svejedno. Oči se okreću. Traži, niti sama ne zna što. Izgubljeni pogledi gubi se u prostoriji željeznih zidova i zvuka kotača na tračnicama. Kroz prozor vidljiv je tek koji žuti maslačak ubijajući monotoniju velike zelene površine travnjaka. Zaista su lijepi u ovo doba godine. Škripanje kotača spriječavaju je pri daljnjem spavanju. U ruke uzima knjigu koju je već čitala. Zaista čudna djevojka. Pri samom prvom pogledu, čovjek stekne čudan dojam. Pogled jako našminkanih očiju ubija te, vidljive kosti i blijedo lice na rukama ukazuju na neku vrstu anoreksije, krhkim držanjem podsjeća na travku koju samo što ne otpuhne vjetar. Crnina koja se prelijeva tijelom daje neku posebnu misterioznost i mračninu. Crna traka pripijeno joj stoji oko vrata i jedan veliki željezni križ što visi, njenom izglednu daje surovost, beživotnost i beskrajnu hladnokrvnost. U tamnim očima, kao i da nema dna. Ponor. Torba, koja je,naizgled, veća od nje, stara je i prašnjava sa malim džepom na prednjoj strani. Nesigurnim koracima hoda od kraja vagona do vrata, u svojim prevelikim crnim, kožnim cipelama. Svojim pogrbljenim i plahim držanjem ukazuje na svoju krhkost i osjetljivost.
Pištanje kočnica vlaka omelo me u mom daljnjem proučavanju crne djevojke. Iznenadna nesvjestica me toliko ne čudi, potrebno je tek nekoliko trenutaka za povratak. To sam opet samo – ja. Malim koracima silazim niz dvije željezne stepenice, držeći se za hladnu metalnu dršku. Pogled u lijevo, pogled u desno.Gdje je onaj vlak? Kuda sad?
/Uzdah.../
