gledam kroz prozor svoje sobe. pogled mi pada na malu djecu, tako nevinu i razigranu, gdje se igraju u parku. Mislim...kada sam se ja zadnji puta tako smijala, trčala ili...jednostvno bila sretna? davno.. doista, jako davno. iako svi govore da previse razmisljam, ja ne mogu prestat. uvijek postavljam pitanja kojima se moji godisnjaci nikad ne bi ni zamarali, ali netko mora i to... postavljati pitanja, makar na njih nikad ne dobijem odgovor. ionako na kraju sama nadem odgovor.
sto to čovjeka čini nesretnim?? većina bi odgovorila da je to ono suprotno od onoga sto ga čini sretnim. Novac, slava, sreća, ljubav, suprotni spol, zabave, novi par cipela... to čini ljude sretnim, ali ne i mene. sto to muči moju dusu? sto me to lagano, svakim danom sve vise i vise, izjeda iznutra?? Svatko od nas ispunjen je savrsenom tamom, rekao je John Updike. sto je to savrsena tama? po čemu je savrsena? u meni se nalazi crna svijeća, to je moja savrsena tama. Svojim svjetlom mrači moju preostalu svijetlost. Pokusavam ju ugasiti...ne mogu. gori u meni, nečujno, peče me. ne izgara. ne izgara. osjećam njenu hladnu toplinu. Pokusavam ju ugasiti vjetrom, ali ona...ona i dalje gori, bez obzira koliko bila. to je dio mene. tu je sa mnom, ona besmrtna i velika, a ja tako mala i nesigurna. moj zivot njena je hrana. ako je tako, čemu zivim kad me vlastiti zivot ubija?? zelim tome stati na kraj. razmisljam... jedini izlaz iz labirinta je...da, da...to ću učiniti. ugasit ću je... nikome neće biti zao. nitko neće ni primijetiti. ostavit ću sve...idem.odlazim, zauvijek.pisem pismo, oprostajno. zadnji put pisem. papir guta moje suze, ruka mi drhti. dvije rečenice...pet riječi, kristalno jasne. ostavljam ih na podu. idem... odlazim u bolje. tamo će me prihvatiti. dolazim...zadnja suza, zadnji uzdah, zadnji plamen...beskrajnost...svijeća je ugasena. uspjela sam... ostaje samo tisina. tisina...
moja mrtva tisina...
