Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
11.07.2007., srijeda
Like before
|
Sve što želim Želim te ovdje kraj sebe Sve što sada trebam si ti Da primiš me u naručje kao zemlja ružu Da nikada ne uvenem. Crni dani, opet u mojoj glavi Potoci beskrajni, bolni jecaji Suze što slapove rade, gorke Obijaju se o misli koje ubijaju. Dođi mi ljubavi Zagrli me, drži me ne ispusti me Ne želim ostati sam na svijetu Kada rođen sam da dušu ti dam. Otrov opet teče mojim venama Boli me unutar mene, opet kao nekada Sve što na ovome svijetu jakim drži me Je ljubav koju primam od tebe Ljubav koju mi daješ najdraža Moja ljubavi jedina.  Vratio sam se, evo me.. Mislio sam prestati pisati blog ali eto.. Puklo me pa evo jedan post, sada više nisam siguran dali je zadnji ili ne. No vjerojatno ne. Više ne pišem kao nekada, svaki dan jer ovo što sada imam unutar sebe, nije ono što doliči mojem blogu. Naime, za sve koji me nisu upoznali u mojoj prvoj verziji, blacken čiji je blog bio sama smrt i depresija, možda su vam nova vrata otvorena. Ne mogu se izražavati ovako, pisati ću u stihovima… što li mi se dogodilo…  Polja u mojem svijetu natopljena su krvi Mrtvi su u njemu, svi ljudi Iznad neba moga ne nalazi se bog Tamo je pakao kao i na zemlji Bez nje umirem, a pakao je jedino mjesto u koje mogu pobjeći. Patim kada se kupam u vlastitim morima U svojim mislima i maštama Patim kada hodam plažom svoje mašte Kada se tužni valovi o kamenje razbiju u kapljice krasne Umirem kada gledam se Kako uništen opet postajem Nešto u meni umire, ja ne mogu zaustaviti to. Trebam je da zaustavi smrt Moje svijetlo, moj anđeo čuvar.. No ne mogu uvijek anđeli biti tamo gdje bi mi htjeli Ne može ni ona… Što li će se dogoditi dovraga.. Patim u svojim snovima, dok sanjam Duša umire mi Patim, pod ovim prokletim nebom Ali nikada više ne plačem Rekao sam suzama je kraj Suze ne vode u raj A pakla dosta mi je i bez njih Bez emocija svih Pakao na zemlji, u snovima i mašti Umirem i ne mogu udahnuti više zraka Postao sam dio mraka Tame i noći Ubijam se… sklapaju mi se oči. [ ovo nije pjesma ovo je samo post pisan tako… sjebano.. ] pitam se ja.. Zašto opet, mislio sam da je prošlo. Doista, nešto nije u redu… ne sa mnom, zar opet.. Ne, ne želim opet piti sva sranja koja me vode daleko od mojeg razuma, ne želim načine uništavanja sebe kako bi se odmaknuo barem malo od svih misli koje, koje ubijaju život u meni. A život u meni postoji dokle god je ona moja. Napustio sam život davno jednom, mislio sam otići no ona je vrištala ime moje duše, dozivala me, kako ne bi otišao zauvijek. Trebao sam, trebao sam upoznati prije nekoga kao ti, možda se ovo ništa ne bi moralo dogoditi. Sva depresija i patnja zbog stvari, stvari koje ne postoje više žive samo kao sjećanje a razdiru, razdire, ovaj život umara me. Legnem na krevet i raširim ruke, kako je prokleto hladno mjesto gdje si bila ti. Sklizne mi suza niz lice, mrzim ju. Prokletu suzu, dokazuje da sam slab, a doista jesam.. Nedostaju mi tvoji dodiri i ne samo to nego cijela ti. Nedostaješ mi, ljubavi.  VAŽNO [ LINKOVI ] Ovako, u ovome postu je ono što sam rekao u prošlom. Svi koji ostave komentar neka samo kažu žele li ili ne u linkove, sutra mi je zadnji dan prakse pa ću ovaj vikend raditi na blogu možda bloga neće biti na netu dok ne sredim to sve no ljudi, eto.. I što se tiče komentara. Evo oprostite što me nema, doći ću do vas.. Do nedjelje do svih… Pozdravljam vas i hvala ako me i dalje čitate. |
