Marketing
Like before
Sve što želim
Želim te ovdje kraj sebe
Sve što sada trebam si ti
Da primiš me u naručje kao zemlja ružu
Da nikada ne uvenem.
Crni dani, opet u mojoj glavi
Potoci beskrajni, bolni jecaji
Suze što slapove rade, gorke
Obijaju se o misli koje ubijaju.
Dođi mi ljubavi
Zagrli me, drži me ne ispusti me
Ne želim ostati sam na svijetu
Kada rođen sam da dušu ti dam.
Otrov opet teče mojim venama
Boli me unutar mene, opet kao nekada
Sve što na ovome svijetu jakim drži me
Je ljubav koju primam od tebe
Ljubav koju mi daješ najdraža
Moja ljubavi jedina.
Vratio sam se, evo me.. Mislio sam prestati pisati blog ali eto.. Puklo me pa evo jedan post, sada više nisam siguran dali je zadnji ili ne. No vjerojatno ne. Više ne pišem kao nekada, svaki dan jer ovo što sada imam unutar sebe, nije ono što doliči mojem blogu.
Naime, za sve koji me nisu upoznali u mojoj prvoj verziji, blacken čiji je blog bio sama smrt i depresija, možda su vam nova vrata otvorena.
Ne mogu se izražavati ovako, pisati ću u stihovima… što li mi se dogodilo…
Polja u mojem svijetu natopljena su krvi
Mrtvi su u njemu, svi ljudi
Iznad neba moga ne nalazi se bog
Tamo je pakao kao i na zemlji
Bez nje umirem, a pakao je jedino mjesto u koje mogu pobjeći.
Patim kada se kupam u vlastitim morima
U svojim mislima i maštama
Patim kada hodam plažom svoje mašte
Kada se tužni valovi o kamenje razbiju u kapljice krasne
Umirem kada gledam se
Kako uništen opet postajem
Nešto u meni umire, ja ne mogu zaustaviti to.
Trebam je da zaustavi smrt
Moje svijetlo, moj anđeo čuvar..
No ne mogu uvijek anđeli biti tamo gdje bi mi htjeli
Ne može ni ona…
Što li će se dogoditi dovraga..
Patim u svojim snovima, dok sanjam
Duša umire mi
Patim, pod ovim prokletim nebom
Ali nikada više ne plačem
Rekao sam suzama je kraj
Suze ne vode u raj
A pakla dosta mi je i bez njih
Bez emocija svih
Pakao na zemlji, u snovima i mašti
Umirem i ne mogu udahnuti više zraka
Postao sam dio mraka
Tame i noći
Ubijam se… sklapaju mi se oči.
[ ovo nije pjesma ovo je samo post pisan tako… sjebano.. ]
pitam se ja.. Zašto opet, mislio sam da je prošlo. Doista, nešto nije u redu… ne sa mnom, zar opet.. Ne, ne želim opet piti sva sranja koja me vode daleko od mojeg razuma, ne želim načine uništavanja sebe kako bi se odmaknuo barem malo od svih misli koje, koje ubijaju život u meni. A život u meni postoji dokle god je ona moja.
Napustio sam život davno jednom, mislio sam otići no ona je vrištala ime moje duše, dozivala me, kako ne bi otišao zauvijek.
Trebao sam, trebao sam upoznati prije nekoga kao ti, možda se ovo ništa ne bi moralo dogoditi. Sva depresija i patnja zbog stvari, stvari koje ne postoje više žive samo kao sjećanje a razdiru, razdire, ovaj život umara me.
Legnem na krevet i raširim ruke, kako je prokleto hladno mjesto gdje si bila ti. Sklizne mi suza niz lice, mrzim ju. Prokletu suzu, dokazuje da sam slab, a doista jesam..
Nedostaju mi tvoji dodiri i ne samo to nego cijela ti. Nedostaješ mi, ljubavi.
VAŽNO
[ LINKOVI ]
Ovako, u ovome postu je ono što sam rekao u prošlom. Svi koji ostave komentar neka samo kažu žele li ili ne u linkove, sutra mi je zadnji dan prakse pa ću ovaj vikend raditi na blogu možda bloga neće biti na netu dok ne sredim to sve no ljudi, eto..
I što se tiče komentara. Evo oprostite što me nema, doći ću do vas.. Do nedjelje do svih…
Pozdravljam vas i hvala ako me i dalje čitate.
Post je objavljen 11.07.2007. u 16:35 sati.