Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
13.03.2007., utorak
Falling forever
|
Ja cu padati zauvijek sve dublje. Kao da ronim u more u kojemu ne poznajem nit mogu naći istinu. ŠTo dublje idem to je mračnije.. I dok padam tako, osjećam kako slabim polako. A vrijeme, vrijeme mi je postalo najveći protivnik, padam zauvijek. Padam zauvijek i tražim dno. Da napokonsaznam istinu, živim li da umrem ili umirem jer sam živio, kako god bilo, oboje se svodi na smrt kao smisao, a ja sam slomljen. i padam dublje! Vrijeme, pokalazlo se je. Shvatio sam koliko slika kroz glavu prolazi mi, i koliko sam doista sjeban. Ni sam nikada znao, koliko sam toga proživio. Padam zauvijek, padam i ne znam kada ću prestati padati, topim se u svome moru, sranja i emocija. Sjedio sam i pisao pjesme, napisao sam ih par i shvatio sam, da je toliko toga u meni, što me tjera da ispišem se. Gledam se i sjetim se kakav sam bio, shvatio sam koliko godina nisam iskoristio, shvatio sam koliko sam u životu grešaka učini. Sada je kasno jer mjenjati ne možeš ono što se je dogodilo.. Nitko neće biti kažnjen za nepravdu koju sam doživio, nitko neće biti kažnjen za moje slomljeno srce... U ovoj boli i tragediji kojom sam se okružio, opjsjednut sam ljepotom i nježnošću, ljubavi... Samo zato jer u to jedino još vjerujem. Izgubio sam vjeru u sve što mi drugi ponude.. Mislio sam da je gotovo ali dogodilo se je kao i uvijek. Razlog da poživiš dan, da preživiš ovaj pakao.. I kada misliš da je napokon sve u redu, shvatiš da je život samo hrpa sranja. Ne gledaj me više nikada, ne gledaj u moje oči.. Kažu mi da krije se tuga u njima, pa zar moja maska nikada nije dovoljno dobra, oči moram skiriti, nekako ubiti u njima tugu.. Ako je ima. Jer ja je ne vidim, ja sebe vdim kao tugu... Tužan sam.. Možda ovo blacken the angel je trebalo sad blacken the angel... ma ne, i ovako je ok. Tražim djetinjstvo... U svome sječanju.. I svaki puta kada ga se sjetim, suza mi krene.. Svaki puta kada ipomislim na to, ubijem se, ubijem sve u sebi. sjednem i zaplačem, tresem se. Boli me... Poželim biti još jednom dijete, ispraviti neke stvari, mnogo toga proživjeti uz druge, druge ljude... U normalnome okruženju, daleko od krvi, vrištanja i alkohola... Doživjeti božić s sretnom obitelji, toplim mekim zagrljajem punim ljubavi...No kako bi Poe-a rekao: NIKAD VIŠE.  Možda nikada ne bi izgubio vjeru u boga, možda nikada ne bi bilo tako kako je bilo, moj životni put. Da nisi ti otišao.. Jer kada sam već shvatio da si ti jedina osoba kojoj sam mogao vjerovati da me neće povrijediti ti si umro.. Možda bog i postoji, ali ako postoji mrzim ga svim svojim bičem. Mrzim svaku česticu sebe koju je on (ako je) stvorio. Kada sam pomislio da znam što radim, dok si ti samo živio svoj život.. Umirao si. Da sam bar ja to onda znao, da si ti to znao. Da je itko znao... A ako ima boga, on je to trebao znati, proklet bio... I dan danas nedostaješ mi, moj vječni prijatelju.  Jedino što je u meni ostalo pozitivno, što nitko nije uspio istjerati, ubiti, slomiti.. Bar ne zauvijek. Bilo je faza i trenutaka, ali na kraju ja sam uvijek ja. Ljubav... Toiko padova, toliko suza, krvi i iznevjerenja. Ali svaka ljubav nosi nešto lijepo pa i kada prekine ona ostaje lijepo bolno sjećanje. Nitko ne može ubiti ljubav u meni.. I eto.. Jedino u što vjerujem i čemu se nadam da će biti sa mnom zauvijek. LJubav..  Padam zauvijek Godinama sam trpio Udarce i nasilje Deranje i plašenje Suze i vrištanje dok nitko ne čuje I skrivao svoje slabosti Sakrio srce da ga nitko ne povrijedi Polako sam počeo padati Lovio sam ruke onih kojima sam vjerovao Ali oni su se samo izmaknuli O, o vrijeme me dohvatilo I ja padam zauvijek! Padam zauvijek i sjetim se Koliko boli je bilo kada sam bio najmanji Kada je svijet bio za mene veliki I možda još i lijepi san Kada sam sanjao O svijetu koji sada prezirem. Suze sam skrio Dok me niste gledali A muško sam oduvijek trebao biti Ali to mi niste dopustili Slomili ste u meni sve Samo bol je ostala Ostala da prati me Oblikuje me u ono što postalo je Postalo dio mene koji ubija Ubija dok sjetim se Koliko boli iza mene ostaje Smrti i krvi koliko iza mene je Ja padam dublje! Vrijeme ubilo me je Sada znam, osjetim sve Sada znam da daleko sam dogurao Jer vrijeme me zaobišlo Ja sam na mjestu stajao a ono je prolazilo Tražio sam istinu Istina ne postoji i ja padam Padam dublje i tražim se Ruke da me spase sada su previsoko za mene A suze i dalje, nisu napustile me. Ljubavi kada sjetim se Kako sam vjerovao da spasiti će me A ljubav uvijek je bila tu kada sam je trebao imati Moje srce znalo je voljeti Ali znalo je boljeti I ljubavi sam vjerovao Jer sam se u njoj dobro osjećao Ali otišlo je i to Otišlo je kao i djetinjstvo Djetinjstvo bez ljubavi Ja sam nastavio padati Djetinjstvo krvavih ruka provedeno Ja san nastavio krvariti Ja sam padao i padam još Život nikada nije bio dobar, uvijek je loš.  Vrijeme me ubilo Vrijeme me dovelo da shvatim sve Ja sam samo jedan od rijetkih Koji moraju prestati Život živjeti s prošlosti Ja sam čovjek bez prošlosti Padam, padam i vrištim od boli sve Koja tako prokleto reže me Plačem i nitko me ne čuje jer duboko sam I dublje sve Padam, padam otkad izgubio sam se Izgubio sam što sam htio Snove sam ostavio u boci alkohola Noći pune tuge i bola Krvave ruke zbog srca moga.. Padam dublje! Pao sam već toliko duboko Svijetlo u tami vidio sam Ali svaki puta kada prema njemu krenem Ugasi se i u tami ostavi me Ostavi me, ostavi Ne želim se spasiti! Padam i padati ću Neću pokušati izaći Padam sve dublje i umrijeti ću Umrijeti s osmijehom na licu Umrijeti ću na dnu Gdje hladno je Gdje bol ubija emocije Padnem li napokon na dno Kraj je za mene tu Padnem li napokon, nestat ću I nikada vratiti se Ne želim biti slomljen opet Pasti ću, proklet bio život ako ne umrem više Jer svaki dan sve mi se manje diše Proklet bio život ako ne mogu izgubiti se Proklet bio život koji živim ja Proklet bio život, prokleti bili svi, koji ste me uništili!  |
