Sometimes, a hug is all what we need
evo, ako tko zaluta neka posjeti ovu stranicu, nećete ostati ravnodušni, to je nešto neopisivo, dokaz da postoje ljudi kojima je stalo, pa uvjerite se....freehugs
često se ˝tješim˝ da ljudi ne znaju, da nisu svijesni, to mi je nekako draže misliti nego da si jednostavno priznam da ne mare i da ih uopće nije briga za druge... no ovo je dokaz da postoje i oni koji pokušavaju pomoći, koji usrećuju druge ljude....
ne mogu opravdati sebe, ne uspjevam smisliti dovoljno uvjerljive isprike za svoja učinjena djela, tj. da se bolje izrazim za ono neučinjeno...
dišem, živa sam, postojim, to je dovoljno, dovoljno da pomognem nekome, da primjetim, da čujem, samo to je dovoljno...
ostavljam vam zagrljaje ,a vi ih sada prenesite dalje....
p.s.- hvala Martina:)
opet Ste tu? Kojeg li iznenađenja
ne mogu više........opet me uhvatilo....ne znam kako....
evo, nikakva sam kad treba izražavati osjećaje....jednostavno mrzim to raditi, onda se osjećam tako golo i jadno i maleno i nikakvo....ali možda je baš u tome jedan dio mog problema. U nemogućnosti izražavanja osjećaja....
ne znam kako sam!! jadno valjda, ćim ovo pišem znam da nisam dobro....
tako sam usamljena. Eto, rekla sam ....osjećam se tako prokleto samo....kao da stojim u središtu nićega, a nikoga nema u blizini....
osjećam se mrtvo...
iskreno, gadi mi se više ovakvo nešto i pisati ,jednostavno mi je mučno kad vidim što ovdje ostavljam....gadi mi se više o svemu tome razmišljati, pokušavati skopčati koji mi je vrag, kako sam se dokotrljala tu....ništa što ja napišem , ništa neće promijeniti ovo čudo što je u meni....kad više jednostavno ništa , ali stvarno ništa nema smisla.....
...disati ili ne disati....
I need to feel alive!!!
doesn't deserve a title....
opet iz početka....i tako sve u krug dok ne krepam negdi u prašini....
mislila sam da je krenulo, ali njet... da se pohvalim, škola mi je danas bila iznenađujuće podnošljiva, ma da sam je zamišljala ne bih je tako zamislila. nekad imam osjećaj da me stvarno netko pazi ...al' onda se desi neka gluparija koja u trenu sruši tu misao....
jutros sam bila sva u k....., sad sam se smirila al' bit ću opet, ćim se vrati....
.....
ovaj post slići na pm....nemam volje ni snage da sve opisujem i izbacujem iz sebe....jedva ćekam dan kad ću se maknuti odavde, da ne moram više slušati, ni gledati, ništa....samo da dišem i postojim....da znam da dišem samo za sebe.....kako oni mogu i pomisliti na to da nastavim svoj život u njihovoj blizini....neznam, možda sam luda i poremećena ali' neke ljude možeš voljeti samo na udaljenosti....
....
ubijam se centimetar po centimetar.....doslovno se uništavam....
fališ mi................
….a king in my own mind…
I am listening The Quiet Place….
Skužila sam da mi paše ova trenutačna situacija…žurba , učenje, izvlačenje bez komada… zbog svega toga nemam dovoljno vremena za razmišljanje- za depresiju.
I zbog toga, koliko god bilo stresno i koliko god mi kose ispalo od muke, mogu reći da se isplati, barem sada nemam dovoljno vremena za osjećanje.
…It's in my hands, the sky so bright it's burning, it's for me to decide…
Boli me kičma od sjedenja!
Jučer se nešto dogodilo….mislila sam da ću izgubiti jednu osobu…( ne volim pisati ni govoriti riječi koje dokazuju da postoje ljudi do kojih mi je stalo, evo, čak i sada dok to radim ne osjećam se nimalo ugodno…jednostavno imam neku jaku odbojnost prema svakome tko mi se previše približi… to je još jedan od mojih problema kojima ne znam ni razlog ni lijek!) ali na kraju je˝završilo˝dobro…She's still here….
To je sve rezultiralo još jednim pramenom kose izvan prostora mojeg skalpa…koliko još treba ta me ostave i ovi ˝ostatci ostataka˝ : D
Fale mi njih dvoje….jedno samo da vidim, a drugo da postoji….but that's impossible…
Ne znam koliko je ovo ˝ljubazno˝ od mene ali u zadnje vrijeme se često uhvatim kako uopće ne slušam što mi netko pokušava ispričati , radim upravo ono što je meni smetalo….
…ready to explode in purity, to fill the holes inside…
Ubija me sunce, glava će mi eksplodirati, ne smijem se ni približiti žiletu,
A NIKOG NEMA TU!!!!
I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK
I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK
I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK
I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK
I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK
I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK I'M OK
I must be…
Kad bi postojali anđeli, bili im bilo stalo?
....nemam ništa protiv toga da se ovaj glupi,
začepljeni svijet pretvori u krhotine,
rado ću tom pripomoći i sam s njim
propasti.... by: H.H.- Der S.
Prominila sam dizajn....jupiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
barem mala promjena u ovom konstantnom kaosu......
MEMORIES....
28.5.2006...to je bio dan kada sam se uključila u ovaj svijet...blogerski svijet...
tad sam stvarno bila u komi...trebao mi je prijatelj, netko tko shvaća...tko diše...tko postoji...i što je najvažnije tko je tu za mene...
evo, sad priznam da mi je ovo sve na neki naćin pomoglo...to je bio moj kontakt sa svijetom jer nisam bila sposobna za normalan kontakt u onom ˝vanjskom˝svijetu....to mi je tebalo više nego išta i to sam bila pronašla tu...
nije bilo ništa bitno...samo saznanje da netko čuje...da postojiš na neki naćin...
ovo je drugi blog, na onaj prvi se više nisam mogla ulogirati, zaboravila sam lozinku( ništa neobično za mene), pa sam otvorila ovaj...ali stari još postoji i čeka da ga vratim u život...
sjetila sam se par ljudi koji su bili tu ...prvi....od njih još ˝postoji˝ samo jedna osoba ZBUNJENO DIJETE...
tu su još bili FILTHYANGEL666 ,SEBESAMOVOLIM I DRUGI...ali ove tri osobe su bile tu i ako mogu reći bile su mi prijatelji...pa HVALA VAM ŠTO STE BILI TU : )
ne znam gdje su sada ove dvije osobe, jer su davno zatvorile blogove...ali stvarno bi voljela znati gdje su...kako su...jesu živi:)
eto, današnji post je bio u čast mog početka ovdje....
<font color=#993399>thank YOU for being here....
