I cut myself to live….
Opet sam……mislila sam da sam završila s time, ali očito to nikad ne nestaje….ne znam zašto to radim od sebe…imam osjećaj kao da mi je onda lakše…kao da kad osjetim tu bol izvana, ona iznutra nestaje…nisam išla jako duboko, ali dovoljno da mi upravo sad cure kapi krvi niz ruku…zašto ovo pišem? Jer moram…da znam drugi put, (ako), zašto to radim…
Razmišljala sam …sad je dobra prilika…ako to stvarno želim učiniti…sve što zapravo trebam je ovdje…ali ne znam…
Jebote, sje…sam si cijelu ruku…i peče….boli ali i to je bolje nego ništa…zar ne?
Razmišljala sam o još nečemu …kako se ne sjećam kad sam zadnji put bila sretna…kako jadno ,ha? Stvarno se ne sjećam…
I onda mi drugi govore da im se ne povjeravam, da sve držim u sebi…pa da im se sad povjerim mislili bi da nisam normalna…uostalom, možda su u pravu…ali bilo bi lijepo za promjenu imati uz sebe barem jednu osobu koja razumije…ništa drugo zapravo i nije bitno…samo da razumije…
I need a friend…a real one…
Ja ne razumijem…više ni sebe ni druge…ni ovaj svijet…kako ljudi mogu biti okrutni, zli , sebični…cijeli svijet je u rukama takvih ljudi…koji ne vide druge…
Voljela bih da sam i ja malo više poput njih…da ne osjećam druge…da me nije briga kad netko pati…i umire…ali, ne ,morala sam ispasti takva…totalno sje…
A bog( namjerno pišem malim slovom)…jednom sam vjerovala…sad više ne mogu… jedan dio mene vjeruje da ne postoji, a drugi dio mene ga mrzi….ako griješim možda ću gorjeti u paklu…a možda pakao ni ne postoji…možda …u mome životu je uvijek bilo možda…možda ovo ,možda ono…možda se ubijem baš u trenu kad sve treba krenuti na bolje..možda nastavim živjeti i ništa ne bude bolje…možda je smrt jedino riješenje…možda će onda biti još i gore….ne znam…možda jednom ipak shvatim…možda…
