ponedjeljak, 28.01.2019.
Dnevnik zahvalnosti 222/365
U zadnje vrijeme kao da živim 48h u danu.
Ne samo da sam cijeli prošli tjedan radila duplu smjenu nego me prao i opaki PMS koji je sve emocije koje su se skupile u zadnjih 2 mjeseca izmiješao i pojačao na n-tu...
Kažu "što te ne ubije, to te ojača!" i ima puno istine u tome, ali u jednom trenutku jučer popodne shvatila sam da ubijam samu sebe i da neću iz toga izaći jača nego slomljena.
Mozak mi radi 100 na sat. Ponekad nešto dobro iz toga ispadne, ali češće to (nesvjesno) koristim kao metodu samomučenja od koje ponekad ne znam pobjeći.
Ne znam ni koji je okidač.
Možda povrijeđen ego ili strah?
Uglavnom, ovaj vikend nisam bila ugodno društvo. Ni samoj sebi, a kamoli svom dragom.
Stoički je sve izdržao i hvala mu na tome.
Zašto onda ponekad sumnjam u njegovu ljubav? Nije li strpljenje koje pokazuje u ovakvim trenucima (danima) veci dokaz ljubavi od one dvije-tri slatke riječi?
- 08:58 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
