četvrtak, 13.12.2018.
Dnevnik zahvalnosti 215/365
"Probudiš se ujutro, u svojoj sobi, na poznatom terenu i čini ti se da je svako jutro isto, ali nije. Svaki put je drugačije. Zbog onog što je bilo jučer, zbog nečega sto te čeka danas ili bez nekog vidljivog, opipljivog, smislenog razloga.
Sve se mijenja pa i svako jutro... Drugačije otvoriš oči, drugačija misao ti je u glavi, drugačije brige te muče ili iste, ali na neki drugačiji način.
Nekad se probudiš s osmijehom. Sunce ti obasja lice i osmijeh je jači, veći. Ali nije stvar u vremenu. U tebi je. Unutra, duboko u sebi imaš onaj mali (ali važan) dio sebe koji kišu pretvara u sunce (ili obratno)...
Ponekad ne dozvoliš vremenu, ljudima, niti okolnostima da ti pokvare jutro. Ponekad si dovoljno jaka da od zore, od prve budne sekunde, one prije nego otvoriš oči, znaš da je tvoja sreća u tvojim mislima, u tvojoj glavi, u tvojoj interpretaciji života koji se događa izvan tebe.
To su oni najbolji dani. Kada si sasvim svoja. Kada osjećaš da sve ima smisla. I sunce koje ti se smješka dok sanjariš poput curice i kiša koja te rastužuje i snijeg koji te istovremeno podsjeća na romantičan zagrljaj pod toplom dekicom, na veselog snješka kojeg si toliko puta u životu napravila, ali i na bljuzgu koja će ti uprljati cipele...
I probudiš se svako jutro. Zahvalna što je jutro svanulo. Naizgled sve je isto, a zapravo sve je drugačije....
Ni ti nisi ona ista osoba od jučer jer danas imaš iskustvo jednog jutra više.
Ali uvijek se rado sjećaš trenutka kad si se prepustila, shvatila da nemaš kontrolu nad ničime osim nad svojim doživljajem života i da je tvoja sreća možda i jedina stvar na koju možeš utjecati...načinom na koji misliš, doživljavaš sebe, druge, događaje...cijeli svijet..."
- 22:11 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
