ponedjeljak, 30.04.2018.
Dnevnik zahvalnosti 114/365
Na današnji dan tj. 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu smaknuti su Petar Zrinski i Fran Krste Frankopan.
Na spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine obilježava se i Dan hrvatskih političkih zatvorenika
.
Ovaj post posvećujem mojim roditeljima.
mama
U ovoj knjizi je (uz tekstove mnogih drugih žena) i tekst moje mame kojeg je napisala 2. rujna 2003.
„S tvrde drvene stolice naglo me je, čvrsto me uhvativši za kosu povukao udbaš prema otvorenom prozoru. Premda se zbog bola nisam opirala, pomogao mu je i drugi nagurati me preko prozora, prijeteći da će me baciti na ulicu. Jutarnja svjetla Đorđićeve ulice žućkasto su svjetlucala u hladnoj siječanjskoj noći. Ulica je i inače zbog policijskog nadzora bila prazna. Sada je meni izgledala kao duboki žuti hladni ponor. Nakon što su me vratili s prozora, nastavili su me ispitivati, tući i vrijeđati. Mijenjali bi se nakon nekog vremena i svaki bi ponavljao, nakon što bi me izvrijeđao i istukao, da je on još dobar prema onome kakav će doći poslije njega…..
Bila je noć 4. siječnja 1968. god. kada su me, nakon više od 24 sata ispitivanja, iz Đorđićeve priveli u istražni zatvor u Petrinjskoj ulici u ćeliju u kojoj je bilo 20-ak prostitutki…...
Nekoliko dana ranije, 30. prosinca 1967. godine, Zagrebom je raspačano devet tisuća letaka koje sam iz Beča, gdje sam bila na radu, prenijela u Hrvatsku u kutiji za cipele. Letci su bili veličine 2x8cm, tiskani na bijelom glatkom papiru s tekstom na obje strane „Hrvatskoj samostalnost“. U raspačavanju ovih letaka nisam sudjelovala, niti su me zbog toga osudili, nego su me osudili zbog donošenja 9.000 letaka, za njih neprijateljskog sadržaja. Sve što smo htjeli, za što smo se bili spremni žrtvovati, bila je samostalnost Hrvatske budući da u Jugoslaviji Hrvat nije bio slobodan. Moj brat Vinko organizirao je raspačavanje. Bili smo svjesni da zbog toga možemo završiti u zatvoru, ali bila sam uvjerena da je organizacija, kojoj sam u Beču pripadala, čvrsta i neprobojna, jer akciju koju smo osam mjeseci prije ove izveli, nitko nije bio otkrio.
Naime, u proljeće 1967. godine „Telegram“ je objavio „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“. U Zagrebu su se tada sastali moj brat Vinko i Želimir C. (prijatelj mojega brata Jure, koji je tada bio emigrant u Beču), i sastavili jedan tekst usmjeren studentima i srednjoškolcima, a drugi građanima. Na jednom je pisalo: „Studenti i srednjoškolci, pružite podršku intelektualnim vodjama i književnicima, a osudujte laike za jezična pitanja, koji se prodaju za svoj položaj.“, a na drugom: „Gradjani, ne dopustite da vas CK obmanjuje putem radija, televizije i štampe. Komunisti i svjesni gradjani su za Deklaraciju, samo im diktatori ne dopuštaju izraziti svoj stav.“
Papirić na kojem je tekst bio napisan sakrila sam u kosu (tada su u modi bile punđe) i donijela u Beč. Brat Jure tiskao je ukupno 10.000 komada letaka formata A5 i uz suradnju Austrijanaca prebacio ih u zemlju. Brat Vinko je letke preuzeo i organizirao raspačavanje. Letci su bačeni po Zagrebu i izvan njega, ali nitko nije otkriven.
UDB-a je analizom papira i boje ustanovila da su austrijski te su pojačali nadzor nad bečkom emigracijom. Tako su i saznali za ovu akciju u prosincu. Letci koje sam donijela („Hrvatskoj samostalnost“) bačeni su 30. prosinca 1967. između 20 i 21 sat. Nitko za vrijeme ili neposredno nakon raspačavanja nije uhićen, a mi smo napustili Zagreb. Kada smo se 3. siječnja 1968. vratili, otvorila su nam se zatvorska vrata. Ipak, UDB-a nikad nije otkrila sve sudionike u raspačavanju ovih letaka.
U zatvoru sam bila jedina politička zatvorenica. Od strane milicajke imala sam najgori tretman. Jednom prilikom sam tražila tabletu za glavobolju, a milicajka me istukla pendrekom po glavi pa sam završila u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj…
Suđenje je završilo 20. svibnja 1968.g. Osuđena sam na godinu i šest mjeseci strogog zatvora. Do pravomoćnosti sam puštena, kao i drugi, na slobodu. Zadržan je samo brat Vinko koji je dobio i najveću kaznu. U međuvremenu sam se udala i zatrudnjela. Presuda je postala pravomoćna i pozvana sam na izdržavanje kazne. Pokušavala sam odgoditi izdržavanje dok rodim, ali su svi pokušaji propali.
2. prosinca morala sam na daljnje izdržavanje kazne u KPD Požega. Smjestili su me u sobu sa 120 žena, koje su uglavnom bile ubojice. Neke su počinile strašne zločine nad svojim muževima i djecom. Jedna nerotkinja glumila je trudnoću istodobno kada je i njena prijateljica uistinu zatrudnjela, a kad se približio dan poroda, ubila je prijateljicu i iz nje izvadila nerođeno dijete. Druga je pak jastukom ugušila svoje troje djece. Meni su dodijelili ležaj baš do njenog kreveta. Strahovala sam danju i noću pa od straha često nisam mogla zaspati, a i kad bih zaspala, spavala sam kao zec…...
Odredili su mi posao u šivaonici. Radno vrijeme je bilo osam sati. Poslije odrađenog radnog vremena, u šivaonici su „slobodne“ aktivnosti ručnog rada trajale dodatna četiri sata. Čekala nas je večera i obavezno gledanje Dnevnika. Najgora od svih bila je komandirka Dara. Da sam bila u visokoj trudnoći vidljivo je bilo izdaleka pa ni Dari nije bilo nepoznato, ili baš zbog toga odredila bi da poslije Dnevnika ribam hodnik. Tu je Dara znala da će mi trbuh smetati i da ću se mučiti pa bi mi prolila kantu vode i rekla da ne smije ostati ni kapi. Kad bih sve pokupila, ona bi opet prolila kantu i ponovo sam morala raditi isti posao. Jednom mi je pomogla jedna žena koja je bila osuđena zbog gospodarskog kriminala pa smo završile u samici i ona i ja.
Zahvaljujući mojem bratu Juri angažiran je Amnesty International pa sam privremeno izašla iz KPD-a Požega kako bih rodila na slobodi. Pustili su me na Staru godinu, 31. prosinca 1968. Za tih mjesec dana koje sam provela tamo izgubila sam 10 kg, tako da sam iz KPD-a izašla s manje kilograma nego što sam imala na samom početku trudnoće. Na izlasku ljuta Dara mi je rekla da sam prva koju puštaju, a da mi nije istekla kazna.
Unatoč svim pokušajima koji su u međuvremenu poduzimani, morala sam se, kad mi je kći napunila 14 mjeseci, vratiti na izdržavanje kazne. Bolno mi je bilo kada mi nisu dopustili posjet mojeg djeteta i muža, koji su mi došli 8. kolovoza 1970. (na moj rođendan) u posjet. Komandirka im je rekla da sam kažnjena strogim zatvorom i da ne mogu primiti paket niti posjet, jer se to treba zaslužiti.
I nakon izlaska iz zatvora maltretiranje se nastavilo. Za svaki natpis protiv Jugoslavije, za svaki dolazak Tita u Zagreb i slično po mene je dolazila „marica“… ili su me zvali ili odvodili. Jednom prilikom izvršena je premetačina kuće i sve što je vrijedilo su odnijeli…Tek od 1984. se stišalo stanje.
Nakon izlaska iz zatvora, kao „drugorazrednom“ građaninu te državnom neprijatelju, bilo mi je nemoguće zaposliti se u svojoj struci. Prvi posao dobila sam 1974, a bio je to fizički posao u skladištu dućana gumenih proizvoda. Bila sam sretna da mogu bilo što raditi.“
- 18:45 -
