utorak, 27.03.2018.
Dnevnik zahvalnosti 77/365
Prije 10-11 godina pisala sam dnevnik. Malo drugačiji od ovog kojeg tu pišem. Pisala bih u njega bez glave i repa sve što mi je bilo na duši. Čitajući napisano znala sam kako sam. Znam, zvuči blesavo. Ali bez toga puno puta možda ne bih ni zamijetila da sam pala u zamku samosažaljenja, da sam patetična, dramim bez veze i sl.
Pitam se samo jesam li tada (u želji da budem jaka, da objasnim sebi da pretjerujem jer ono što sam proživljavala nije ništa u usporedbi s pravim tužnim sudbinama drugih ljudi) ipak bila malo prestroga prema samoj sebi.
Ponekad imam osjećaj da se to sve događalo u nekom prošlom životu, da su ti događaji i osjećaji sada iza mene, zaboravljeni... Ali nisu.
Zatvorila sam sva ta ružna sjećanja u podrum uspomena, ali nisam zaključala vrata i svako toliko propuh širom otvori vrata, a mene zaplahne ustajali miris prošlosti...
Sad tek vidim da nije rješenje u ključu ili zaboravu nego upravo suprotno... trebam širom otvoriti vrata i dobro provjetriti.
Želim ponovo (pro)čitati taj dnevnik, a današnju zahvalnost darujem upravo njemu (dnevniku) i psihoterapiji kojoj je poslužio.
- 10:04 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
