srijeda, 30.08.2006.

You don`t like me... Well... hehe, like I give a shit... ccc... go away and get bite some wood... ccc...

"Čini to, i nitko ti neće reći ne. Za čistu volju, neoslabljenu svrhom, oslobođenu strasti za rezultatom, svaki put je savršen." - Aleister Crowley, "Thelema"


Drugo tisućljeće poslije Krista. Dvadeset i prvo stoljeće. Dvije tisuće i šesta godina… Kaj i tko vlada, kako kažu, ovim "civiliziranim i naprednim" svijetom? Khm… corruption… i dalje od tog. Al' ovaj put neću o tome jer zapraf ni ne znam baš preveč puno o tome :P A onda uz to idu i predrasude. Ima li bilo čeg na ovome kaj nazivamo svijetom, a da je bez predrasuda? Zasad ću se distancirati od tzv. "klasičnih" predrasuda ( misleći pritom na one prema onoj drugoj: nacionalnosti, rasi, spolu, religiji i ostalim suvremenim boljkama)
Dakle, postoji još jedna vrsta predrasuda, a to su one u svijetu metala. Učili su me da slijedim masu da me drugi prihvaćaju i vole. A ja ću vam na to reč - baš neću. Ne sviđa vam se to možda ili kojim slučajem na vlastitu pogrešku smatrate ovaj tekst običnim komercijalnim već sto puta pročitanim prožvakanim i probavljenim smećem, jednostavno ga ne čitajte. Mogu li biti poštenija?
U maštanju i iščekivanju o skorom preseljenju, živim u mome gradu… malom, milom... I smrdljivom. Ne, nemojte da vas izraz prevari - mentalni smrad se širi od ljudi čiji je kvocijent inteligencije jednoznamenkasti broj između 1 i 9. I s negativnim predznakom. Je, je, znam da se IQ nemre označavat negativnim brojevima, pa neću sad o tom, jer to je stvar koju razmemo samo mi.
Dakle, da pobliže objasnim onima koje nisu razumjeli - živim u gradu koji nema nikakvu scenu, a kamoli metal scenu, o black metal sceni ne usuđujem se ni zucnuti. Gradu koji nema metalaca. Ah, ekskjuz mi, čini se da sam uvrijedila poneke... Bilo je namjerno, vjerujte… No činjenice su ovdje: ovaj grad (hehe… grad… ta mi je bila dobra…) je prepun ljudi, i to ne samo slinavaca iz sedmog osnovne, koji sebe nazivaju pankerima. Kad ih pitate za najdraži bend, kaj će izvalit – avril lavigne…
Dakle, postoji i druga kategorija. To su oni koji se nazivaju metalcima. Kada ih pitate za najdraži bend, reći ce: nightwish i čildren of bodom. U akutnom obliku, takvi će sami sebe nazivati tamo neakvim metalcima, ili, u izvanredno kroničnom obliku i blackerima, gotičarima i nečim pitaj boga kaj ide s tim…. Iz nekog (možda i čudnog) razloga, prerasla sam to da se s takvima nakresavam i isti tren smijem u facu i ispadam glupa (prema njima :P ). Shvatila sam da je zanimljivije prvo ih navesti da se sami pokopaju (a zatim im se, dakako, smijati u facu).

Pa, iznesimo problem ovako: nekada davno, iza devet brda i devet dolina i devet šuma, živjelo je malo ali ful moćno pleme zvano Metalci. Pleme se s vremenom sve više povećavalo, a neprijatelji im prirodno bijahu pleme Šminkera. No, pripadnicima tog ogavnog plemena ubrzo dođe do zaglađenog mozga da se pleme Metalaca razmnožilo. I to jako. U krvavoj i očajničkoj borbi za opstanak, Šminkeri su se zakamuflirali u Metalce, al pritom zadržavši svoju cajka-je-majka esenciju, te se ubacili u redove plemena Metalaca. No, od tog drevnog rata prošla su mnoga ljeta. Danas više gotovo ne prepoznajemo pripadnike vlastite vrste.
Ne, ja ni u kojem slučaju ne smatram metalce ništa boljima od drugih. No, ono kaj su onakvi uljezi napravili od metalaca je za žile porezat (eto odakle taj trend kod gotičara :P) Kužite o čemu govorim? Ne? E, vaš problem… Nemojte onda čitat… Do prije mjesec dana nosili su onu kulj narančastu majicu sa šljokastim natpisom Barbie, a sada su postali veliki depresivci. Danas kao da više nema čroo potomaka davno istrebljenog plemena Metalaca. Ako je tak, ostaje pitanje – a kamo oni nestadoše? Pa, ja mislim da nisu nestali. I neće. Nadam se. Današnji problem je sljedeći: među tolikim lignjama, algama, krastavcima, gljivama i ostalom morskom i kopnenom florom i faunom, gotovo se više ni ne može prepoznati Metalac.
E sad, neću o lignjama i ostalima (već navedenima) oko mene, već o sebi. Kao prvo, neam uopće ni približno puno godina staža u metal sceni, i pripadam tzv. mlađim generacijama (il kak oni "čroo stariji metalci" vole reč – fejkerima) Faking cunts…. I znam da nisam usamljeni slučaj. Tu treba povuč crtu. Kroz te neke 2, 3 godine, dogodio se spontani prijelaz na gotovo isključivo black. Oduvijek sam se nazivala isključivo metalkom ( ali nikad to nikome nisam stavljala na nos niti na glas se derala) Zašto? Zato kaj za drugo ne znam niti neću znati. Zato kaj znam tko sam i kaj sam, i to mi nitko više ne može osporiti. Priznanje za moje znanje o metalu odaju mi čak i oni koji imaju i 40 (wicked! ;) ) godina staža više i žive u puno puno razvijenijim i opremljenijim sredinama.
Dakle, problem je slijedeći: postoji još puno ovakvih ko ja. Ima još puno klinaca ;) u mojoj dobi koji odrastaju na istinskom metalu , gledaju svijet oko sebe i ne sviđa im se to stanje scene kakvo vide. No, nitko ih ne vidi, odnosno ne daje im priliku da pokažu što znaju. A oni sami možda ne znaju stvoriti tu priliku. A, fakaj ga...
A kaj zapraf ovim hoću reći? Prije svega, ne treba suditi prema izgledu. Nikada. Postoji more onih klinaca, ali i starijih, koji ostavljaju dojam metalaca. Velika većina to nije, no zato ih ne treba sve odbaciti. Treba dati priliku svima, pričati s njima i tek potom procijeniti tko je tko. Zato, dajte priliku svima. Ne sudite nekoga tko je prije mjesec dana nosio narančastu majicu dok ga ne upoznate, jer, SVI smo mi jednom bili na početku. Metalci nikako nisu izumrla vrsta. Za nas se ne može reć "Malo nas je al nas ima." Nas je puno. Jako puno. Dajmo priliku jedni drugima, a zatim možemo i kritizirati ukoliko god je to smisleno i potrebno. Jednostavno je stvar potrebe da se moramo povezati svi mi kojima metal nije samo glazba, već i način života.
Velika većina upravo zbog tog tone i odlučuje se radije uklopiti u jednoličnu masu beskralježnjaka, nego se boriti. To nije slučaj sa mnom. Zbroj mojih godina možda (sigurno ;) ) nije velik, ali moj kvocijent inteligencije daleko nadmašuje isti mnogih. Ne, nije da se hvalim. Sve ovo vrijeme borila sam se da se dokažem. Danas to više ne moram. U određenoj fazi postajete zadovoljni sobom i onime što ste postigli. Možda nisam u onoj ortodoksnoj skupini čru "metalaca“ koji se smucaju okolo po grobljima i smetlištima i naljevaju, žderu čike i s 20 još nemaju završenu osnovnu školu. Ne, sigurno nisam to. Jer ni ne želim biti. Jer ja jesam zadovoljna ovime šta jesam. Jer ja jesam postigla nešto. I ispred mene još je puno puno toga. No, nikam ja ne žurim... Imam svoje najdraže drugove koji su uvijek tu, imam odlične starce koji, iak mi znaju nekad iskalit krv, su također uvijek tu i priušte mi i daju sve kaj poželim i ono o čem drugi mogu samo sanjat, i iam svoju muziku, pa bila ona i obična šajzerska komercijala… Ali ja sam sretna. Ja jesam to kaj jesam. I nitko mi to ne može zabranit. Mnogima je to smiješno i ismijavaju to kad god stignu na razne načine, ali, na kraju, budale ispadaju oni. Ali meni ih je žao. Tim ljudima fali nešto u životu. Nešto im je bilo uskraćeno. Ali opet, ja tu nisam kriva. Pa me zato zapraf nije ni briga. Zato bih prosila svu onu isfrustriranu djecu da me ostave na miru i nek rađe idu grist drvo. Il se nek hitiju na pleča hehe… sad sam se baš sjetila te pjesmice… volim ju… i jeste komercijala i okej, da popustim, jesam fejkerica, al nije važno, zadruga 4 all times… i to niko ne može poreč... smijeh

Hiti se na pleča kad ti je vruče
Hiti se na pleča morti ti bu bolje
Hiti se na pleča ak te brige duše
Hiti se na pleča ake nemaš volje

Kad ti sunce v glavu tuče
Mam se buš kupal v svoje krvi
Kat ti sunce v glavu tuče
Mam se buš kupal v svoje krvi

Hiti se hiti se na pleča na pleča
Hiti se hiti se na pleča...

Hiti se na glavu ak ti nemaš pleča
Hiti se na noge ak ti šparaš pleča
Hiti se na hrpu najlon vreča
Hiti se na glavu nabil si buš roge

Kat ti sunce v glavu tuče
Mam se buš kupal v svoje krvi
Kat ti sunce v glavu tuče
Mam se buš kupal v svoje krvi

Hiti se hiti se na pleča na pleča
Hiti se hiti se na pleča...


rofl BITE ME rofl

Hvala na čitanju i razumijevanju.
With love,
biter bjuti



srijeda, 16.08.2006.

Life goes on without any breaks, I got it, baby, what it takes, dreaming on and on of better days... So many things to get done, everyone's here a chosen one, we've got a long, long way to come...

"Budi jak, o čovječe! Žudi, uživaj u svim stvarima čula i naslade: ne boj se da će te se bilo koji Bog zbog toga odreći.
Zapamtite svi da je postojanje čista radost; da su sve patnje samo kao sjene; one prolaze i prestaju; ali postoji to što ostaje."
- Aleister Crowley

Evo me. Ja danas biti jedno ljeto starija. Ja danas napokon biti crkveno punoljetna :D
Jedva sam čekala tu šesnajstu... tu tako sa žudnjom očekivanu šesnajstu... ono, taman sam u sredini... sa 15 sam bila još derište, sa 17 sam veće, ono, huh, stara baba :P
I da napokon mogu reč "da, šesnajst mi je, aha, pa si vi mislite, nemrete mi ništ..." i da je to fakat tak i da ne lažem ccc... I sad kad je napokon došla, sad sam u bedu :P Ono, začas bude tu i dvadeseta, pa trideseta, četrdesete niti nebudem svjesna da je već osvanula... Kaj sam već tak stara i ofucana?! Damn, sad bi se najrađe vratila u trinajstu i osnovnjak... bilo nam je tak supač onda... fakat supač... bili smo djeca, delali kaj, kolko, zašto, gdje i dokle god nam je palo na pamet ( koju zapraf nikad nismo imali :P a ni sad je nemamo baš za bacat hehe )...
A sad moramo bit ozbiljni i pripremat se za život... moramo i one glupe iskaznice, legitimacije, osobne il kak se to već zove nosit... :P Damn, sad sam se sjetila da se moram ič slikat za to :P Znači, moram se sad ič farbat, damn... aj, kak već dugo nisam koristila tu riječ... damn, damn, damn... wheee :D
Ma nije meni ni tak loše u životu, ipak...
Bilo je moje čudo ovaj vikend kod mene, pa se odlučilo zagnjavit me do kraja i prespavat ta 2 dana tu ;D ma šalica, bilo nam je supač! Kad smo spraznile frižider ( ta 2 dana jel se samo pomfrit s majonezom uhhhh ;) ), otvorile si mi 700 - gramsku extra-voll-alpen-milch čokoladu, navile zadrugu i uživale u blagodatima naših jadnih života... ;D Otračale mi i ocoprale pola lobora, frtalj petrove gore i cijeli zlatar... hehe... bile mi u nedjelju i u petrovoj... a zna se kak se tam fešta hehe... kaj ne čudo? hihi...
I prošo tako weekend... al zato je opet tu drugi... i opet fešta... smijeh ah, kak je nama teške v životu... budući da kikač stalno nekaj mrmlja protiv vukojebine de živimo, odlučih ja napravit feštu negde na bregu v šumi iznad lobora bogu iza nogu... ma dobro bu... ak se čudo došlepa... fešta i hajka su zajamčene hehe ;D
I tako vam moj život... napokon došlo sunčeko... i ja napokon biti sretna i ne u bedu... ah, moram i kanim još iskoristit ovo ne baš puno preveč vremena prije škole :P
Al lijepo mi je... nemrem se požalit... sada mogu, al fakat mogu reč da sam happy wink
A ljubav... ne kužim koja je njezina svrha na ovoj planeti :P Kak ja uvijek naletim na nekog, ono, uhhh :P Il mora bit beskućnik ili narkoman ili gej ili s druge planete... mahhh... ja se poveselila kak ja napokon našla pravog, al ono totalka čroo really non-fejk zagorca, dok ono... damn, kad je trijezan (kaj nebi smel biti ak je na fešti, i to na 16. roćkasu ccc...) i vidi da su svi oko njega fakat nebo - zemlja i još da se neka tipuša pali na njega (for the first time in his life, if i may...) umjesto da iskoristi priliku, tip napuni gaće od straha i pobegne :P A kad si on malo pocugne pa ga opali, lijepo si sedne na štenge, gleda u neku teglu na drugoj strani ceste i služi tihu mešu... i to je neki zagorec... Ali ipak... on je meni baš süüüß!!! nut
Ma bilo kak bilo, puklo di puklo, ja volim svoju malu medenu okruglu smokvicu cerek
Eh, i meni se moj marek vratio... jest on totally malo čudan, al neka... brijem da je to samo malo pubertet njega skresal... ipak je muško hehe ;)
I tak... sad ja napravila cjelu filozofiju oko toga... a htjela u biti samo reč da napokon napunih 16 ;D



utorak, 08.08.2006.

Do you believe in God? Do you believe in Jesus Christ? Have mercy on me, Lord, I must have been blind... Got the beast inside that I sometimes just can`t hide...

Dreaming of silence,
of the gentle rain
Sleeping with lions
in the temple of pain...


Ležala je na krevetu. Nepomično. Gledala je nešto na stropu. Što? Ništa… Ustala je i približila se prozoru. Naslonila se na rub i pogledala na ulicu. I gledala… Što? Ništa… mrak… kiša… tu i tamo pao je kakav list… lokve na cesti u kojima se kupala bijela mjesečina… Ništa…
Bila je sama. Nekad ju je samoća veselila, činila ju na neki način slobodnom, ali sada je stvarno bila… sama. Nitko nije čuo njene jecaje, nitko nije vidio njene suze…
Okrenula se polako prema zrcalu koje je stajalo na suprotnom zidu i pošla prema njemu. Bilo je to lijepo zrcalo, veliko, uokvireno ružama od bakra… a za taj rub bila je zataknuta slika. Njegova slika. U početku se nije obazirala na nju. Pogledala je svoje lice. Bilo je lijepo… bijelo, okruglo… mekano, nevino… i mokro od suza… i te oči… tako svijetle i sjajne… duboke… mogao si vidjeti dušu kroz njih… al ne njezinu… Njezina duša bila je prazna… bila je hladna… slomljena… Zaista je imala lijepe oči.
Voljela ga je. Stvarno ga je voljela. Bila je to ljubav. Prva. Prava. Prva prava ljubav. Prvi puta osjetila je tako nešto. Nije to bila ona prljava, niska ljudska ljubav… bila je čista i iskrena. Bila je ono što treba biti… LJUBAV.

Been a while ever since,
the wildest of the winds
Been whispering
about you again...


Osjećala se tako samom… i odbačenom… Ali zašto? Imala je ljude oko sebe kojima je bilo stalo, imala je roditelje koji su je voljeli, prijatelje koji su je obožavali… i ona je njih voljela… ali nije tada znala… nije razumjela…
Bila je zapravo sasvim obično dijete. Možda malo previše nezahtjevno. Nikada nije ništa tražila… željela je samo mir… i samoću… često je znala šetat šumom satima, slušati tišinu i uživati u tom čistom i netaknutom svijetu… svijetu gdje ju nitko nije osuđivao niti je tjerao… ponekad je znala otići na napušteno groblje na vrhu brežuljka, gdje je u miru mogla sabrati misli, pronaći svoje istinske osjećaje i podijeliti ih i razgovarati s jedinom osobom kojoj je vjerovala i koja je uvijek razumjela – sa sobom.

Nježno je vršcima prstiju prolazila po rubu svog odraza… pitala se što je to tako odbojno… a bilo je lijepo… ali nešto je odbijalo…
Polako skrene pogled na sliku. Gledala ju je krajičkom oka. Nešto ju je duboko presjeklo u srcu, pa je nakratko stalo… pogledala ju je s ljubavlju. Čim je ugledala to dobro poznato lice, mrtvo srce joj je poskočilo, kao da nikad nije ni stalo… gledala je…
"Zašto?..."

Somebody hurts you
so you're hurting me
The only way it was meant to be...


U bijesu, očaju, jadu, što god je tada osjetila, zgužva sliku i rukom udari u zrcalo i razbije ga, i padne na koljena zajedno s komadićima stakla. Gledala ih je…bili su svuda oko nje… tako su lijepo svjetlucali… kao tisuće malih duša u jezeru koje sjaje i dižu se kako bi ispratile dan… Uzela je jedan komadić u ruke… bio je tako hladan… bacio joj je poseban bljesak u oči… Ruka joj je postajala sve teža, ponestajalo joj je zraka, nešto ju je gutilo od straha, ali nije bila sigurna čega se boji… Prislonila je rub staklene krhotine na svoj blijedi zglob, plave žile su navirale ispod tanke kože… nježno i mekano mjesto, sada tako ranjivo… Pritišće rub na kožu, duboko uzdahne, zatvara oči i brzim pokretom povlači oštricu. Kratka, oštra bol…
Otvara oči, krv se razlijeva po ruci… nije pritisnula dovoljno jako… ali suze su stale.
Ali ponovno je bila sama, ponovno tužna… gledala je svoju ruku – rez do reza, suza do zaustavljene suze… Hoće li uvijek biti tako? Mora li? Još jedna rana, pa još jedna, pa još jedna…

Said you wanted to feel
cold metal and hard steel...
But it cuts in too deep
to see you doing your midnight creep...


Sada pokušava još jednom, više ne osjeća kako reže živo meso. Ali sada plače od boli… ali one boli, one unutra, one istinske boli… osjeća kako joj lice gori, suze su joj zamaglile vid… u mraku traži neki oslonac… napipala je zid i naslonila se… zatim se polako spustila na hladan pod i prekrila lice rukama… svuda oko nje je mrak, ali ni ne želi vidjeti… krv je tekla, razlijevala se kao nabrekla rijeka… povukla je još jednom… ali osjećaj je bio sve dalji… i više nije bilo boli… usne su joj otvorene, nepokretne, tako hladne i teške… krik nije želio izaći iz nje… počela je plutati… eksplozija svjetlosti, sve je prevalila tišina… čula je samo dah, svoj dah, čula je sve sporije, ali tako snažne udarce svog srca… osjećala je kao da se kreće nekamo vrlo brzo, ali zapravo nikuda ne ide...
"Zašto... "

Feel my heartbeat
like it's just begun
Feel my heartbeat
bn this endless run
Feel my heartbeat
forever more...


Beskrajna svjetlost postajala je sivo ništavilo, zatim još tamnija i tamnija, i sve boje su se stopile u jednu, sve što je nekad bilo, nestalo je, sve što je nekad imalo smisao, izgubilo ga je, sve što je nekad bilo živo, umrlo je…
"Volim te…"

Feel my heartbeat
once more...


Nema tunela i svjetlosti u njemu… posljednja svijest…
"Oprostite mi…" …
Odlazi u ništavilo i prestaje postojati.
U zaboravu – sve nam je oprošteno.


Image Hosted by ImageShack.us



nedjelja, 06.08.2006.

ma tu sam ja... ;)

Evo, sam javljam i dajem do znanja da sam živa...
Ne znam kaj mi je, jednostavno mi se ništ neda u zadnje vrijeme i tak sam neak... beeee... ne volim taj feeling... jao, kako ga ne volim... a ne znam zapraf zašt mi je tak... niš mi ne fali... a najradije bi iskočila iz vlastite kože i nestala s ove planete... a zašto? Neam pojma... :P Ma ovo odvratno vrijeme... očajno je... ubija me... ipak bi sad malo sunčeka... ne baš da me šlagira svaki put kad izađem iz kuće, al bar da je malo vedrije i da nije tak sivo... mrzim sivu boju :( I nisam mogla spavat već 3 noći zbog te glupe promjene vremena... i sad stalno šmrcam i tak...
Al bolje je sad malo... sutra mi se buraz vraća iz dojčlanda, pa bude poklona, wheeee!!! :D Mrgh, jesam pokvarena ;) Ma volim ja svojeg bracu, ne bi mogla ja bez njega više... jest da mi popije i zadnju kap krvi kad je doma i da se stalno masakriramo i da mi je sad bio blažen i blagoslovljen mir kad ga nije bilo, al opet... kad se naviknete na nekog, morate ga trpjet onda cjeli život i ne možete bez njega ;)
Evo, danas, zapraf, noćas ću ja sročit jedan sweet postić... neku divnu morbidnu a opet slatku, al mračnu ali ipak medenu al pravu gotičku/darkersku pričicu :) onak, u mojem stilu... s puno gramatičkih i fabularnih grešaka... onak kak niko drugi ne zna i ne može :) samo za vas...

uglavnom...

zla seko, drž mi se i ne daj više nikom da te povrijedi... ne daj... još k tome ako voliš... nemoj... nije vrijedno... ak ja mogu preboljet... može svako :)

moja xxxToxicLemonadexxx ;) daj ti meni novu adresu onda da ja vidim kak sam prva, jer mi stalno otvara na staru ;D ugl, puno ti hvala, ti si moj čovjek, ti mene razumiješ :) a to meni puno znači, stvarno

Bolesnikinjo...eh, ma daj, preživjet ćeš taj zagreb... i da, da, stavi onda neke slikice... ma kakav jelačićev trg, pofotografiši neke sweet metalce pa to stavi hehe ;D

Eh, my dearest vampirska lutkice... ti ostani kakva jesi... pjesme su ti... a ne znam više koji superlativ da upotrijebim... :P ma predivne... samo ti tako nastavi :)

Sve vas volim jako jako puno i ljubim, i one kaj nisam napisla, al čitate i komentirate, puno puno hvala :) Eh, idem sad, već mi oči bježe u križ, a i počela mi je detektifska večer, jeeea :)

LOVE YOU VERY VERY MUCH!

Image Hosted by ImageShack.us



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>