Marketing
Do you believe in God? Do you believe in Jesus Christ? Have mercy on me, Lord, I must have been blind... Got the beast inside that I sometimes just can`t hide...
Dreaming of silence,
of the gentle rain
Sleeping with lions
in the temple of pain...
Ležala je na krevetu. Nepomično. Gledala je nešto na stropu. Što? Ništa… Ustala je i približila se prozoru. Naslonila se na rub i pogledala na ulicu. I gledala… Što? Ništa… mrak… kiša… tu i tamo pao je kakav list… lokve na cesti u kojima se kupala bijela mjesečina… Ništa…
Bila je sama. Nekad ju je samoća veselila, činila ju na neki način slobodnom, ali sada je stvarno bila… sama. Nitko nije čuo njene jecaje, nitko nije vidio njene suze…
Okrenula se polako prema zrcalu koje je stajalo na suprotnom zidu i pošla prema njemu. Bilo je to lijepo zrcalo, veliko, uokvireno ružama od bakra… a za taj rub bila je zataknuta slika. Njegova slika. U početku se nije obazirala na nju. Pogledala je svoje lice. Bilo je lijepo… bijelo, okruglo… mekano, nevino… i mokro od suza… i te oči… tako svijetle i sjajne… duboke… mogao si vidjeti dušu kroz njih… al ne njezinu… Njezina duša bila je prazna… bila je hladna… slomljena… Zaista je imala lijepe oči.
Voljela ga je. Stvarno ga je voljela. Bila je to ljubav. Prva. Prava. Prva prava ljubav. Prvi puta osjetila je tako nešto. Nije to bila ona prljava, niska ljudska ljubav… bila je čista i iskrena. Bila je ono što treba biti… LJUBAV.
Been a while ever since,
the wildest of the winds
Been whispering
about you again...
Osjećala se tako samom… i odbačenom… Ali zašto? Imala je ljude oko sebe kojima je bilo stalo, imala je roditelje koji su je voljeli, prijatelje koji su je obožavali… i ona je njih voljela… ali nije tada znala… nije razumjela…
Bila je zapravo sasvim obično dijete. Možda malo previše nezahtjevno. Nikada nije ništa tražila… željela je samo mir… i samoću… često je znala šetat šumom satima, slušati tišinu i uživati u tom čistom i netaknutom svijetu… svijetu gdje ju nitko nije osuđivao niti je tjerao… ponekad je znala otići na napušteno groblje na vrhu brežuljka, gdje je u miru mogla sabrati misli, pronaći svoje istinske osjećaje i podijeliti ih i razgovarati s jedinom osobom kojoj je vjerovala i koja je uvijek razumjela – sa sobom.
Nježno je vršcima prstiju prolazila po rubu svog odraza… pitala se što je to tako odbojno… a bilo je lijepo… ali nešto je odbijalo…
Polako skrene pogled na sliku. Gledala ju je krajičkom oka. Nešto ju je duboko presjeklo u srcu, pa je nakratko stalo… pogledala ju je s ljubavlju. Čim je ugledala to dobro poznato lice, mrtvo srce joj je poskočilo, kao da nikad nije ni stalo… gledala je…
"Zašto?..."
Somebody hurts you
so you're hurting me
The only way it was meant to be...
U bijesu, očaju, jadu, što god je tada osjetila, zgužva sliku i rukom udari u zrcalo i razbije ga, i padne na koljena zajedno s komadićima stakla. Gledala ih je…bili su svuda oko nje… tako su lijepo svjetlucali… kao tisuće malih duša u jezeru koje sjaje i dižu se kako bi ispratile dan… Uzela je jedan komadić u ruke… bio je tako hladan… bacio joj je poseban bljesak u oči… Ruka joj je postajala sve teža, ponestajalo joj je zraka, nešto ju je gutilo od straha, ali nije bila sigurna čega se boji… Prislonila je rub staklene krhotine na svoj blijedi zglob, plave žile su navirale ispod tanke kože… nježno i mekano mjesto, sada tako ranjivo… Pritišće rub na kožu, duboko uzdahne, zatvara oči i brzim pokretom povlači oštricu. Kratka, oštra bol…
Otvara oči, krv se razlijeva po ruci… nije pritisnula dovoljno jako… ali suze su stale.
Ali ponovno je bila sama, ponovno tužna… gledala je svoju ruku – rez do reza, suza do zaustavljene suze… Hoće li uvijek biti tako? Mora li? Još jedna rana, pa još jedna, pa još jedna…
Said you wanted to feel
cold metal and hard steel...
But it cuts in too deep
to see you doing your midnight creep...
Sada pokušava još jednom, više ne osjeća kako reže živo meso. Ali sada plače od boli… ali one boli, one unutra, one istinske boli… osjeća kako joj lice gori, suze su joj zamaglile vid… u mraku traži neki oslonac… napipala je zid i naslonila se… zatim se polako spustila na hladan pod i prekrila lice rukama… svuda oko nje je mrak, ali ni ne želi vidjeti… krv je tekla, razlijevala se kao nabrekla rijeka… povukla je još jednom… ali osjećaj je bio sve dalji… i više nije bilo boli… usne su joj otvorene, nepokretne, tako hladne i teške… krik nije želio izaći iz nje… počela je plutati… eksplozija svjetlosti, sve je prevalila tišina… čula je samo dah, svoj dah, čula je sve sporije, ali tako snažne udarce svog srca… osjećala je kao da se kreće nekamo vrlo brzo, ali zapravo nikuda ne ide...
"Zašto... "
Feel my heartbeat
like it's just begun
Feel my heartbeat
bn this endless run
Feel my heartbeat
forever more...
Beskrajna svjetlost postajala je sivo ništavilo, zatim još tamnija i tamnija, i sve boje su se stopile u jednu, sve što je nekad bilo, nestalo je, sve što je nekad imalo smisao, izgubilo ga je, sve što je nekad bilo živo, umrlo je…
"Volim te…"
Feel my heartbeat
once more...
Nema tunela i svjetlosti u njemu… posljednja svijest…
"Oprostite mi…" …
Odlazi u ništavilo i prestaje postojati.
U zaboravu – sve nam je oprošteno.
Post je objavljen 08.08.2006. u 23:46 sati.