Gledam tu ružu, tako lijepu, tako krhku, tako nježnu i nevinu. Podsjeća me na sve ono što nikad neću imati.
Čekam. Uvijek čekam. Stvari me sve više zbunjuju. Pitam se, da li im to uopće prodire u dušu. Dan za danom, uvijek ista stvar, uvijek isti osjećaji. Uvijek isti rezultat. Zašto sam zapravo iznenađena što je sve uvijek isto? Kao da je uopće više važno…
Ubij svjetlo iznutra, zagrli prazninu u svom srcu. Čvrsto se držim za svoju bol, kao da mi je jedina veza sa stvarnošću. Sve blijedi… sve sumnje, sve brige, sva očekivanja… Kao da padam u maglu, gledajući kako sve blijedi prije mene.
Ostavljam sve iza sebe, napuštam svoje misli, svoju svijest, i ostajem sama sa svojim osjećajima koji polako lome moju dušu. I tako lutam sama, ne u mraku, ne u beznađu, nego u nježnoj i mekanoj magli ništavila… I s tim mirom koji mi je zaključao srce dočekam sljedeći dah istovremeno i spokojna i kao da se više ničemu nemam nadati. I kao da su sve moje nade, svi moji strahovi pred tim da postanu stvarnost, ali kao da me se to više ne tiče i kao da više ništa nije važno. Važno je samo ići dalje. Jer oni koji ostaju, ostaju zauvijek.
Jer, što je bit čovjekova postojanja? Nitko ne zna. I najvjerojatnije neće nikada ni saznati. Zatočeni smo u imitaciji života sve do trenutka kad će se i ta kulisa srušiti. Danas, sutra, za tisuću godina. Posve svejedno. Svodi se na isto. Prah smo i u prah ćemo se pretvoriti.

Wounds suffered from love and failed friendships don’t heal with time, but seem to only gape larger…

Evo, i ja se probudih iz zimskog sna i osjetih proljeće :) i malo porihtah ovaj dizajn i uopcce ne izgleda tak loše :)
a buducci da u srijedu, 3. svibnja godine gospodnje 2006. pišemo nacionalni iz hrvatskog, ja moram da vježbam napisavati eseje...

Šalica the Loborec

Pjevaj mi , o muzo, o Đeleno,
O junaku snalažljivom onom
Koji iza mene sedi i moju zadnjicu gledi,
oj muzo, pjevaj mi...

Dakle, Šalica je jedan Loborec koji ide s menom u razred i sedi iza mene (makar bi bilo bolje da ja sedim iza njega ccc... hihi…kušte, ono, bolji pogled, ne ccc ;)) On svira gitaru jako jako super i bubnjeve isto, aha. Vaaaauuuu... I ima jako lepe pune čubice... I tak vam ja pem u Lobor v zamuš. I Đelena pe. Znači, mi dvje skupa. Ona i ja. Ona pe k Novačkom, btw. I tak je meni sad jako trenutno lijepo.
A Šala je jedno jako lijepo kršno momče. Ona predivna dva okeca, jedno zatvara s nosom kut od 38° , a drugo od 62°. Mjereno sa vinkljinom. Tačno i pouzdano. I to je tak hooooot na njemu. A da mu tek vidite zadnjicu! Vaaauuuu!!!! Menš, tako divan i prpošan momak! Toliko nesavršen. A to je ono što ja volim. Ja ga jako jako jako jako jako jako volim. Tako je pametan i hrabar. On je meni sve. On je svaka kaplja mog života, on je moj život, moje postojanje, moj dah, moj prvi i posljednji pogled. Svaki otkucaj mog malenog crnog srca zove njegovo ime…. Jao, on je ono za čime ću žudjeti kada prestanem postojati, ajmeeeeeee.... :) Njegovi zubi su kao stado ovaca ostriženih...Njegove oči kao u golubice ispod koprene...Kosa mu je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead... Njegov je hod kao šetnja paprati, jea..... Đizs... To je ljubav, damn... Kažem vam... :D Ne, fakat je. Ja znam da je. On vam ima ONO NEŠT, fakat. Zato jer on vam opšte ne bijaše moj tip kad ga upoznah, ne ima dugu i masnu (prvi tip kojeg upoznah, a da vodi brigu o osobnoj higijeni!) kosu, niti plave oči, ne nosi lancove, nije spirsan, ALI baš je zato .... FINTA ;D I ono njegovo "HMMM" i "SPANK ME"... vau, beba... ma supač... finta, ne? ccc... On zasigurno zna da svira "Ružmarin" na gitari. A ja ću to da naučim na glasoviru. Tačno kao i naš školski maestro. Menš....
Oh,da, tako lijepo rečeno, toliko puno istine u toliko malo poezije... aj, aj, aj...ccc...
Vjetar sa planine
Tugu moju nosi
0n zna da ja sam
bež nje nesretan i sam....
La la la...
Da, i Šalica sluša Zadrugu. Nice... Onu srijedu, ne onu kaj dolazi, nek onu prek, kaj dojde poslje one kaj dolazi, Šalica bude dežuran na ulazu u školu. Ah, šade....


Ružmarin
Ja tebi dah
Ja ga svojom rukom za te brah
Nek te sreća prati
Živ se dragi vrati
Ružmarin
Ja tebi dah
Stavi ga na srdašce
Neka sluša bolne uzdahe
Nek ublaži tugu
Nek odbije drugu
Ružmarin
Što ti ga dah
Al kad on uvene
Svem je kraj
Život dao si za zavičaj
Kitit tvoj će zadnji prah
Ružmarin
Što ti ga dah
Ružmarin

Ovo mi je trenutno tak finta pjesmica, moram da si nabavim note, damn...

I tak je to. Ovaj text ću da sada privedem kraju. Vidi me, ja ti, kao neka darkerica, a vidi šta pišem, menš… ;D
A jesam nadarena... valjda će te pokopčat bar dvije rečenice... nema budućnosti za mene kao spisateljice :(((

I posebna zahvala mojoj muzi ĐELENI koja me nadahnula nakon zaziva ili ti invokacije tako da vrlo uspješno ispjevah ovo djelo, tj. ovu pjesmu u prozi sa izrazitim lirskim elementima (subjektivnost, slikovitost, izrazita osjećajnost) o mojoj Šalici :)
mislim da se to sve skup zove epopeja :) mislim, pjesma u prozi sa izrazitim lirskim elementima; znači epopeja = pjesma u prozi + izraziti lirski elementi , da tak je

ne znam kaj da napišem... prekjučer si je moj marek lijepo potrgal ruku i sad se više ne može ič rolat...damn... i tak... i dosadno je na ovom svijetu, fakat je... a ništ onda, ja ću onda sad ljepo ič farbat jaja...ccc...mareku brz oporavak, je....i sretan uskrs svima...nda... ;)

"Toliko je lako biti zao, a toliko teško biti dobar."
Ma što to značilo... Pa zašto se onda itko od nas usuđuje reći da je ikad bio Božje dijete? I ako je, kako neki kažu, sve to iskušenje, đavolje iskušenje, ne čini li se da je onda đavolje jače od božanskog?
Ljudi sebe nazivaju Božjom djecom. Bog ih je stvorio na svoju sliku i priliku. To je vjerovanje, zar ne? Ali ljudi čine strašne stvari. Ne, to nije novost, to čak nije ni jučerašnja novost. To je već odvratno koliko nije novost.
Javna tajna – ljudi su stvoreni za zlo. Niti jedno ga biće ne može činiti jer je samo čovjeku dan razum, ni jedno biće ne može uživati u njemu jer su samo njemu dani osjećaji. U svima leži zlo. Daj čovjeku samo jedan razlog da bude zao, da ubija i mahnito uništava sve oko sebe. On će to učiniti s tako velikim užitkom.
Naše duše teže zlu. Traže da bude oslobođeno. Gladuju za njim. Mi se hranimo nasiljem. Ono nam je u krvi, u snovima, o njemu pričamo, ono nas zabavlja. Ako imamo vjeru, ona je nasilje. Ili rađa nasilje na kraju.
Ovo nije vrijeme za dobro. Svi teže zlu. Uskoro će se brane srušit i more će se razlit. Zlo nikad nije bilo poželjnije i ljepše nego sada. Ljudi mu teže. Ubojice su heroji, ništarije uzori, simboli moći.
Ali zlo je zanemareno i negirano. I ono se upravo hrani negacijom i ako ono ne bude prihvaćeno kao dio prirode, ono će postati priroda sama. Nije važno razlikovati dobro i zlo. Važno je vjerovati u njih. Ima dobrote gdje bi joj se i najmanje nadao. Ne postoji ništa savršeno dobro i ništa savršeno zlo. Svatko može počiniti dobro, svatko zlo.
Nije važno što ubijamo ako smo dovoljno moćni, bogati i lijepi. Ništa novo. Svijet je klaonica dobra. Nitko više ne vjeruje u svece. Postalo je opasno biti dobar.
Naše duše se skrivaju pod maskama božanskog i dobrog, a što ostaje kad maske padnu? Što je ostalo kad je maska pala s mojeg lica?
To je istina. A sve drugo je samo bježanje od nje. Dosta je bježanja. Na kraju dugog hoda i na početku vječnog leta jedino što je ispravno je prihvatiti istinu. I zato neka istina bude. Uvijek i zauvijek.



Rose, no matter its beauty, still has its thorns.

A evo... ono, i ja sam konačno načinila neakav blogić jer me već svi
nagovaraju i jer ga već svi imaju... a neam pojma o čem bi pisala...
ne znam ga ni uredit kak spada ccc... a dobro, svaki početak je težak,
al odnekud se mora počet ccc... nda... so...




Your journey beyond death beginns with me, take my hand and you shall see...