"Toliko je lako biti zao, a toliko teško biti dobar."
Ma što to značilo... Pa zašto se onda itko od nas usuđuje reći da je ikad bio Božje dijete? I ako je, kako neki kažu, sve to iskušenje, đavolje iskušenje, ne čini li se da je onda đavolje jače od božanskog?
Ljudi sebe nazivaju Božjom djecom. Bog ih je stvorio na svoju sliku i priliku. To je vjerovanje, zar ne? Ali ljudi čine strašne stvari. Ne, to nije novost, to čak nije ni jučerašnja novost. To je već odvratno koliko nije novost.
Javna tajna – ljudi su stvoreni za zlo. Niti jedno ga biće ne može činiti jer je samo čovjeku dan razum, ni jedno biće ne može uživati u njemu jer su samo njemu dani osjećaji. U svima leži zlo. Daj čovjeku samo jedan razlog da bude zao, da ubija i mahnito uništava sve oko sebe. On će to učiniti s tako velikim užitkom.
Naše duše teže zlu. Traže da bude oslobođeno. Gladuju za njim. Mi se hranimo nasiljem. Ono nam je u krvi, u snovima, o njemu pričamo, ono nas zabavlja. Ako imamo vjeru, ona je nasilje. Ili rađa nasilje na kraju.
Ovo nije vrijeme za dobro. Svi teže zlu. Uskoro će se brane srušit i more će se razlit. Zlo nikad nije bilo poželjnije i ljepše nego sada. Ljudi mu teže. Ubojice su heroji, ništarije uzori, simboli moći.
Ali zlo je zanemareno i negirano. I ono se upravo hrani negacijom i ako ono ne bude prihvaćeno kao dio prirode, ono će postati priroda sama. Nije važno razlikovati dobro i zlo. Važno je vjerovati u njih. Ima dobrote gdje bi joj se i najmanje nadao. Ne postoji ništa savršeno dobro i ništa savršeno zlo. Svatko može počiniti dobro, svatko zlo.
Nije važno što ubijamo ako smo dovoljno moćni, bogati i lijepi. Ništa novo. Svijet je klaonica dobra. Nitko više ne vjeruje u svece. Postalo je opasno biti dobar.
Naše duše se skrivaju pod maskama božanskog i dobrog, a što ostaje kad maske padnu? Što je ostalo kad je maska pala s mojeg lica?
To je istina. A sve drugo je samo bježanje od nje. Dosta je bježanja. Na kraju dugog hoda i na početku vječnog leta jedino što je ispravno je prihvatiti istinu. I zato neka istina bude. Uvijek i zauvijek.

Rose, no matter its beauty, still has its thorns.
Post je objavljen 09.04.2006. u 19:09 sati.