Marketing
Death is a part of life, and memories a part of living
Gledam tu ružu, tako lijepu, tako krhku, tako nježnu i nevinu. Podsjeća me na sve ono što nikad neću imati.
Čekam. Uvijek čekam. Stvari me sve više zbunjuju. Pitam se, da li im to uopće prodire u dušu. Dan za danom, uvijek ista stvar, uvijek isti osjećaji. Uvijek isti rezultat. Zašto sam zapravo iznenađena što je sve uvijek isto? Kao da je uopće više važno…
Ubij svjetlo iznutra, zagrli prazninu u svom srcu. Čvrsto se držim za svoju bol, kao da mi je jedina veza sa stvarnošću. Sve blijedi… sve sumnje, sve brige, sva očekivanja… Kao da padam u maglu, gledajući kako sve blijedi prije mene.
Ostavljam sve iza sebe, napuštam svoje misli, svoju svijest, i ostajem sama sa svojim osjećajima koji polako lome moju dušu. I tako lutam sama, ne u mraku, ne u beznađu, nego u nježnoj i mekanoj magli ništavila… I s tim mirom koji mi je zaključao srce dočekam sljedeći dah istovremeno i spokojna i kao da se više ničemu nemam nadati. I kao da su sve moje nade, svi moji strahovi pred tim da postanu stvarnost, ali kao da me se to više ne tiče i kao da više ništa nije važno. Važno je samo ići dalje. Jer oni koji ostaju, ostaju zauvijek.
Jer, što je bit čovjekova postojanja? Nitko ne zna. I najvjerojatnije neće nikada ni saznati. Zatočeni smo u imitaciji života sve do trenutka kad će se i ta kulisa srušiti. Danas, sutra, za tisuću godina. Posve svejedno. Svodi se na isto. Prah smo i u prah ćemo se pretvoriti.
Wounds suffered from love and failed friendships don’t heal with time, but seem to only gape larger…
Post je objavljen 30.04.2006. u 01:41 sati.