Srna...biti lovina
27.04.2006., četvrtak
Snašlo me ono čega sam se bojao ili u strahu su velike oči?!
|
Nakon prospavanih nekoliko prvih predavanja (s guštom uz ritam kiše u podlozi sna), uputih se na faks. Bijah poprilično smirena zbog veće količine sna od očekivanog i veće količine kofeina od opet očekivanog. Kišu već najavih. I dalje je padala. Uglavnom je volim. Recimo da je to i danas bio slučaj. (Ovo, doduše, nije bitno za priču... osim što htjedoh reći da je ovo moje jutro bilo ugodno.) Nastavila sam svoj put do faksa busom, kao što to svaki dan činim. Nepredviđenim brojem. Vidjeh da ima slobodno sjedalo s dva mjesta i smjestim se do prozora. Pomislila sam odmah kako je to jedino takvo slobodno sjedalo i uz nevjericu samoj sebi rekla kako ću vjerojatno i otkrit zašto. Par stanica dalje, kroz prozor istočkan kapljama kiše, na stanici prepunoj ljudi, ugledam nekog tipa što nervozno isisava dušu cigareti prije nego uđe u bus. Izgleda tako prokleto (loše), savijen pod nekim slijepcu ili ignorantu nevidljivim križem, izgrebanog lica, izgubljenog pogleda, premasne kose, prešporkih ruku... pre... Već na prvi pogled presjeklo me je u stomaku. Znala sam da će sjest kraj mene. To je onaj odgovor na ono zašto prije par redaka ?! Ipak, praznovjerno računam bi li ovi starci što se guraju prije njega mogli sjest do mene i lišit me nervoznog paranormalnog straha. Nepotreban račun, onaj kad ti se ne sviđa rezultat pa uporno provjeravaš je li moguć drukčiji. Uglavnom nije. Sjeo je kraj me. Ja sam si ponavljala neku tantru u stilu one jaka si ti, ne izbezumljuj se. I inače na licu često nosim izgled ledene kraljice koji ovaj put nisam morala namještat. Vidim svoj odraz u staklu nasuprot, nije mi drag iako se doima sigurnim. I da... prestatična sam. A glumim da gledam u kišu. On me je vrlo brzo uporno počeo promatrati direktinim okretom glave prema meni. Podnijela sam taj pogled uz povremeno treptanje bez uzvraćanja pogleda. Izgubio je interes, al' vjerujem da je ipak iza mog štita prepoznao strah. Moja bi draga prijateljica rekla da umišljam kako mi jedan sprženi narkoman na dnu dna posvećuje toliko pozornosti i kako jamačno paranoično umišljam i insinuiram. Ja bih rekla da je MOŽDA u pravu, jer je moja kriza halucinogena gotovo kao i njegova, ali ipak uz jedno veliko MOŽDA... Brzina misli bila je nevjerojatna. U isto vrijeme sam razmišljala i o mogućnosti bijega iz zamke i o mogućem razgovoru s Njim ukoliko mi se obrati, uz uključivanje onog zašto baš meni. Ta ludavica u mojoj glavi trajala je dvije stanice. Netko me je doista malo držao na kušnji (a mrzim kušnje ove vrste u kojima se provjerava jakost u slabosti), jer je na toj drugoj stanici u bus ušla jedna stara žena. Prije toga On je komentirao jednog putnika što vozeći se prodaje lavandino ulje i drugog koji odupirući se kupovini izjavljuje da i zube pere sapunom. Iako vidno zapušten i šporak, On komentira kako je sramotno priznat ispred cilog busa da zube pereš sapunom i uz nevjericu to sebi nastavi ponavljati u bradu. Kooonačno je u bus ušla ta stara žena. Videći je počeo je komentirati nešto u stilu ˝vidi moje bivše suside˝. Za ne falit, sidne ona isprid njega, a on je potapše po ramenu i počne s njom pričat. Razvezao se o svojoj bolesnoj teti koja je davno radila s ovom u Marjana, koja je sad na dijalizi i koju njeguje jedna unuka. (Spomenija je da i on ide do doktorice.) Druga unuka joj je u Zagrebu otvorila firmu nakon što je od oca nasljedila neke novce. A otac je napustija nju i mater i otiša u Ameriku, tamo oženija neku crnkinju i s njom je ima troje dice. Najprije je radija ka konobar u nekom kafiću blizu Bijele kuće, a kasnije je otvorija dva hotela. Ćerka je otišla kod njega u posjet 30-ak godina nakon što ih je napustija tako kad mu je došla tamo u hotel nije je ni pripozna. I ova žena se prisjeća kako je plakala kad joj je to ova prvi put pričala. On joj je priča još o teti kako je bolesna, kako je on odlazi gledat dvaput tjedno, kako je spomenija teti kad je vidija ovu zadnji put i kako se teta rasplakala. Kod ove je probudija osjećaje pa je počela obećavat kako će je ić posjetit, pa su utvrđivali adresu i tako to... Cilo to vrime ja sam sidila i slušala. Samoj sebi sam se histerično smijala u sebi i objašnjavala ZNAKOVE. On se činio ljudski blizak. I željan drugoga i razgovora i ljudskosti... Imala sam osjećaj da mi Netko namiguje odgore! Svejedo sam se pitala zna li ova žena da je On narkoman?! Ona je izišla na drugoj stanici od ukrcavanja, a on mi se pristojno obratio s pitanjem jel' bus vozi do Prime. Odgovorih mu. Nastavili smo zabavljeni svak sa svojim mislima, ja držeći se čvrsto za kišobran s rukama u križ, a on držeći se najčvršće što je mogao (a to nije previše) za rukohvat. Kad smo konačno izišli iz autobusa zaustavila sam se još na tren da ga promotrim. Ne znam je li to bilo da se uvjerim da nam put nije isti il' da provjerim je li toliko očito ono što ja tako napadno vidim?! U isto vrijeme bilo mi ga je žao i bilo me (ga) je strah... a u strahu su veeeliiikeee oči?! |
25.04.2006., utorak
... bez naslova...
|
Svidila mi se ova rečenica... Što su mnogi od nas radili osim što su zaspali poput ludih djevica dok nam raznose povijest i budućnost. Đurđica Ivanišević Lieb |
06.04.2006., četvrtak
...?!...
|
Koga voliš ako voliš samo one koji tebe v o l e?! |
03.04.2006., ponedjeljak
...svuda poć al' tebi doć...
|
Srce mi je luđački počelo udarat... vid mi se zamutio... u stomaku su leptirići sve brže klepetali krilima... mučnina me je spopala, ona nervozna... noge su zaklecale... kad sam Te ugledala... Splite moj.. |