Srna...biti lovina
26.03.2006., nedjelja
2u1
|
Čini mi se da se problemi oko kojih se brineš nikada ne pojave. Već te oni koji se nenadano pojave, u srijedu popodne, opale posred face. Alfie Jedan poziv u Metropolu... Jednome... Proslijeđena slušalica... U svrhu uvjeravanja ovog nevjernog Tome... O prisutnosti neočekivanog gosta... Koji stanuje na morskoj adresi... Ali se evo našao tamo gdje su vjerojatno krenule priče... O prošlosti i budućnosti... O sjećanju obojenom junaštvom i lovačkim pričama... Ali i o planiranju još nestašnije budućnosti... Nekoliko riječi prozborenih s Drugim... I njegovo vjerno prenošenje detalja koje nikada nisam željela znati... Uz namigivanje koje osjećam bez da ga vidim... I obećanje da će se javiti za dan-dva... Koje je zapravo poziv da mu se javim za dan-dva... Kao što je uvijek bilo... Vraćanje Jednome... A njih dva... K'o dva madelainea! I ovaj žamor što su mi ostavili u glavi... I ovo vraćanje u prošlost... U početke ˝nas˝... Naše početke... Tako male... A tako velike... Ne vjeruješ da je moguće trajanje... ?!... |
24.03.2006., petak
Proljeće je... a u meni nemir...
|
Najprije je stiglo proljeće... U ponedjeljak, nešto prije Dnevnika... A danas je konačno i Sunce suvereno zavladalo nebom... S njim je započelo buđenje... Iz zimskog sna... Pa su mnogi izišli uvjerit se je li moguće... Da je vrijeme za buđenje prirode... Za koji dan... Za koji čas... Probudit će se i netko od nas...  Iako kažu... Koga nema, bez njega se može... Čega nema bez toga se može... Kažu... Na sreću... Il'... Na žalost... |
20.03.2006., ponedjeljak
Sada i nekada...
|
Ne znaš je li put kojim hodiš pravi, ali moliš Boga da jest, ako ti njime hodiš! Ja još uvijek ne znam je li put kojim hodim pravi, al' molim Boga da jest! Čini mi se monotonim. Četiri godine istim sam putom išla u školu. Išla je i Ona samnom. Nismo bile najbolje prijateljice, ali smo bile prijateljice. I četiri sljedeće godine išle smo istim putom. Al' su nam se pridružili i neki novi prijatelji. Nismo više bile prijateljice, nego suputnice i dobre poznanice. Četiri godine gimnazije nismo dijelile ni gimnaziju ni razred ni put. Tek smo se povremeno susretale. Nismo više bile dobre poznanice, nego samo poznanice. Već više od četiri godine ja idem svojim putem na kojem ponekad slučajno susretnem i Nju. Ona tim putem ne ide. Davno je odustala. Život ju je pritisnuo. I neki njen gotovo nepotrebni bunt. I bolest drage joj osobe. I loše navike i još lošije društvo. I smrt drage joj osobe. I gubljenje na tom putu. I odustajanje... odustajanje Nje koja je imala sve predispozicije za uspjeh. Pamet, odlučnost i želju! Nismo više prijateljice, al' da bar ostanemo poznanice. Odavno mi se nitko nije na taj način obradovao kao Ona danas. A i mene nitko nije odavno potaknuo na ovoliku bujicu riječi i osjećaja. Tek sad shvaćam kako i koliko je iskreno djetinje srce sposobno graditi i pamtiti. (A srce ne laže!) I moje i Njeno. Ne mislim ni da sam bolja ni pametnija ni sretnija ni uspješnija od nje... samo sam ostala na putu kojim smo zajedno kročile još kao dvije djevojčice, pepeljastih kosa, svezanih u rep, pune velikih želja i još većih očekivanja! O Bože... kao da nas i sad vidim! Ne znam koji je put pravi, ali molim Boga da ostanemo na putu na kojem smo se srele! Rekla je da sam se promjenila, a ja sam odlučno odmahnula glavom negirajući isto, ne znajući što bih rekla u tom trenutku. A čim smo se rastale promrmljala sam sebi u bradu: Obje smo! Ta... zar je moguće drukčije?! |
18.03.2006., subota
Srna... ovisi s koje strane gledaš... anrS
|
Već danima razmišljam o riječima i onom što govore. Lice Srne na koju vi mislite dok čitate je vjerojatno potpuno različito od onog lica koje ja vidim dok je gledam zrcaleći se ovdje. Zrcalna slika je u pravilu naopaka. A ja se i onako prokleto trudim (prokleto potrebom da me ne razumijete) sve izokrenuti da više ne znam ni gdje počinje ni gdje završava (Srna)... ni gdje počinjem ni gdje završavam. Ova moja virtualna stvarnost je javna, a ja nisam sklona javnosti. Javna je već 10 mjeseci. Javna je meni poznatima, a i nepoznatima. S dopuštenjem ili bez njega. Javna je i mojim virtualnim prijateljima koji su se uglavnom izgubili s ovih polja i iza kojih je ostao muk... muk strašan kao pogrebna tišina. Zapravo... kao odlazak bez pozdrava, kao pogreb bez ispraćaja. Nemaš osjećaj da gubiš... a osjećaš prazninu koju nitko ne može ispuniti. I u virtualnom blogovskom životu postaješ emocionalni ovisnik o ljudima u čije blogovske živote navraćaš svaki dan. Rekoh već... da danima razmišljam o riječima i onom što govore, a potaknuta nekim neobičnim događajima razmišljam i o gestama i onom što one govore. Pogled... Šutnja... Osmjeh... Suze... Grimasa... Dodir... Izbjegavanje pogleda... Ples... Rukovanje... Stav tijela... O samo jednom pogledu mogla bih napisati knjigu... a da ne odgonetnem što se iza njega krilo, čak i ako se radi o mom pogledu. (Svoj pogled uglavnom ne uspjevam registrirati jer je upren prema svijetu... čak i kad se uporno trudim skriti ga iza ovih zastora od kapaka.) O samo jednom pogledu mogla bih napisati knjigu, baš kao i o šutnji što se spustila ko magla nad grad, o jednom il' više zagonetnih il' naslađujućih osmjeha, o suzi u nečijem oku, o grimasi na licu užasnutog, o slučajnom il' namjernom dodiru, o izbjegavanju nečijeg il' nečijih pogleda, o vatrenom il' neprikladnom plesu, o rukovanju ili želji za istim, o tijelu sa stavom... namjernim il' slučajnim... Rekoh... mogla bih... |
16.03.2006., četvrtak
... capuccino...
|
Topla tekućina što teče iz pametnog aparata koji se hrani kovanicama koje ja ne zaradih ima prevelik učinak na moj mali život... koji također ne zaradih. Čini me ovisnikom. Čini me radosnim ovisnikom... uživanjem. Moje jutro ima dva buđenja... buđenje iz sna i buđenje iz (ne)namjerne neprobuđenosti! |
14.03.2006., utorak
Priča se...
|
Priča se... da je blog za ljude koji nemaju privatnog života...?! |
07.03.2006., utorak
... bez naslova...
|
Danas je jedan pametan čovik reka svojim studentima: Život je težak. Svaki dan morate birat između najmanje dva zla. Na vama je da izaberete manje i već ćete puno učinit. I s tim izborom ćemo ostvariti napredak. Naučite bit ustrajni u odabiranju manjeg zla! Je li nam dovoljno ovakvo ohrabrenje?! |