~...That's what I'm afraid of. Not being enough. Not good enough, not smart enough, not pretty enough... ~

Sve dok budem mislila na tebe ujutro,
kad je sve oko mene tužno,



Sve dok budem govorila prijateljima
da te ne volim,
a kad te vidim srce mi zatreperi.



Sve dok budem pričala glasnije
kad si ti u mojoj blizini
i sve dok se budem smijala glupostima
jer znam da ćeš se i ti smijati,



Sve dok se budem tješila
da moram učiti samo da ne mislim na tebe,
a u knjizi neću vidjeti ništa osim tvog imena,



Sve dok budem sanjala samo tebe,
- znat ću da te VOLIM!

Ne vjerujem da me poznaješ
iako znaš kako se zovem.
Ne vjerujem da su moje mane
isključivo moja greška.
Ne vjerujem da bih nekoga voljela
samo da si skratim vrijeme.
Ne vjerujem u život poslije smrti,
smrt je jedini kraj,
al čovjek ne umire jednom,
on umire svaki put kad izgubi ono što voli.



Ne vjerujem da suze pomažu,
samo ublažavaju oštre linije nepravde,
čine ti se da su ti najbolje prijeteljice
a zapravo te izjedaju.
Ne vjerujem da je nešto nemoguće,
nemoguće je samo ono na što nikada nismo pomislili
i oko čega se nikada nismo potrudili.
Ne vjerujem da se ljepota
ikako može nadomjestiti.
Ne vjerujem da se ikakvo remek djelo
može usporediti s tvojim licem.



Ne vjerujem u savršenstvo,
savršeno ne postoji.
Ne vjerujem da nakon smrti može
nestati i tvoja prisutnost…
I ako ikada budeš morao otići
ništa na svijetu neće biti isto.
Ništa ne traje vječno,
ali u mojim mislima si do kraja.
Dati ću ti sve što imam,
opet i opet…



Jer ja vjerujem u tebe i sad vjerujem u ljubav…
I nitko ne poznaje taj osjećaj koji me obuhvaća kada te vidim...
taj ledeni vihor koji se pojavi u meni izaziva nestrpljenje
spoznaja da te trebam je nezasitna.



Voljela bih da te misli ne bole,
teško je skrivati bol, a pričati o sreći,
htjela bih biti stjena koja ne može plakati,
voljela bih biti dio priče o kojoj sanjam,
željela bih biti ono što nisam, al ne bi počela ispočetka.




Ovo je djelo moje best frendice... na koju sam jako ponosna...
znam d aje tom pjesmicom opisivala sebe...
ali opisala je mene...
smatram da ona zaista zavrijeđuje biti u ovom postu...
u ovo vrijeme...
i ja ju jako volim....

Znam obećala je sretan post...
ali ne još... još ga nema snage napisat...
uvijek upropasti sve što započne...
zašto piše o sebi u 3.licu...
možda zato jer osjeća da je nema...
da ne pripada ovamo...
možda jer je usamljena...
možda jer je previše tuge u njoj...
možda jer osjeća da nije ona stara...
i da nema pravo napisati... JA...
ali ona voli... osjeća... boli je...
boli...
ona se razočarala u sebe...
razočarana je u svoj nedostatak hrabrosti...
ona ništa ne može napraviti sama...
ništa...
za sve traži dozvolu...
za sve traži podršku...
a kad nema podrške?
ona je manja od makova zrna...
ona se izgubi...
ona nestane...
ostaje samo sjena...
sjena koja daje znak da je tu bila jedna osoba...
jedna tužna, slomljena osoba...
naivna...
da ona je naivna...
lako ju je zavesti...
još lakše povrijediti...



Please, please forgive me,
But I won't be home again.
Maybe someday you'll look up,
And, barely conscious, you'll say to no one:
"Isn't something missing?"

You won't cry for my absence, I know -
You forgot me long ago.
Am I that unimportant...?
Am I so insignificant...?
Isn't something missing?
Isn't someone missing me?



Even though I'm the sacrifice,
You won't try for me, not now.
Though I'd die to know you love me,
I'm all alone.
Isn't someone missing me?

Please, please forgive me,
But I won't be home again.
I know what you do to yourself,
I breathe deep and cry out,
"Isn't something missing?
Isn't someone missing me?"



Even though I'm the sacrifice,
You won't try for me, not now.
Though I'd die to know you love me,
I'm all alone.
Isn't someone missing me?

And if I bleed, I'll bleed,
Knowing you don't care.
And if I sleep just to dream of you
I'll wake without you there,
Isn't something missing?
Isn't something...

ali ona će se boriti...
ona će uspjeti...
uz pomoć ljudi koji je vole...
ona iskreno vjeruje u to...
Bog će joj pomoć...
ona neće više patiti...
ona će se vratiti...


Even though I'm the sacrifice,
You won't try for me, not now.
Though I'd die to know you love me,
I'm all alone.
Isn't someone missing me?


ona vas ponovo moli za oprost...
ona vas moli za razumjevanje...
i ona vas moli da ništa ne pitate...
ona vas poštuje i cijeni...

Nisu me nikad učili
šta da radim kad me prevari
koliko treba vremena
da tuga prođe?

Eto mene i novog postića...
primijetili ste da imam novi dizajn... nije savršenstvo... ali slikica je mojih ruku dijelo...
ili barem tekst na slikici...
riječi sam uzela iz pjesme stena od stoje...
nekad sam slušala cajke... znam ih slušat i danas, ali rijeđe...
ima lijepih riječi u nekima...


Forgotten Fairytales by `zemotion on deviantART

Nisu me nikad učili
šta treba da se učini
koliko treba čekati
da drugi dođe?

Još uvijek sam sretna...
barem mislim da jesam...
zna me uloviti depresija... jer ipak nisam dobila ono čemu sam se nadala...
ali opet...
mirnije spavam...
boli me činjenica kako se u ljubavi uvijek pati....
ako se dvoje voli... zašto treba postojati toliko razloga koji ih razdvajaju?


possible impossible by ~msChilli on deviantART

Stijena, budi takva, kažu mi
ne daj da se primijeti tvoja tuga
spremna budi da mu oprostiš
nije bolja od tebe ta žena druga!

Zašto ga moram gledat ko prijatelja, a ne mogu?
Zašto me još uvijek boli kad ga vidim...
zašto mi srce još uvijek želi iskočiti iz grudi kad ga vidim?
da moram se potruditi...
hoću...
dat ću vremenu da učini svoje...
tko zna... možda ga zaboravim...
a opet možda budemo zajedno...


be together by ~cha-feily on deviantART

Ali ja plakat ću poput kiše
tri dana, nijedan vise
ali ja probat ću ipak sama
pa nek traje godinama
žena nije to sto misliš ti
neće svaku tvoju laž da oprosti...


Ne...
neću više gajit lažne nade...
niti živjeti u iluziji...
moram se suočit sa istinom...
toliko sam vjerovala da ću bit sretna samo kad saznam na čemu sam...
zašto sad ne mogu biti sretna?
zašto mi uvijek tako malo fali za sreću?


I Wanna Fly Away by *angelreich on deviantART

Nismo baš stvoreni svi
da nas ne zabole porazi
koliko puta treba ustati
i opet pasti?


Neznam tko je kriv za ovakav post...
možda ova pjesma...
koja me uvjerava da moram biti jaka i hladna poput stjene...
da moram hodat uspravno.... i sakrit tugu...
možda i hoću...
možda je krivo ovo ružno vrijeme...
a možda sam kriva ja...

Teška su to pitanja
tko je kriv, on ili ja?
koliko srce treba imati
da manje pati?

obećajem...
sretan post drugi put...
i ja ću bit sretna...
drugi put...


Smile by ~gloeckchen on deviantART

Igra je pri kraju, samo potez ili dva,
par nevažnih figura, kralj i kraljica.
Ispred mene ponor, nazad više ne mogu,
i nebo je bez zvijezda cijelu godinu,
sad maske skinimo, da svi vidimo
u ovoj igri tko je tko!

Ovi stihovi su me jučer pratili cijeli dan...
skinimo maske...
to već toliko dugi želim...
i sad ponosno mogu reći da sam to uspjela...

Danas sam pretražujući stranice na netu našla na jedan zanimljiv članak...
koji bih htjela podijeliti s vama... zanima me vaše mišljenje o tome....
zar zaista muškarci imaju "kasno paljenje"?
zar oni zaista neke stari shvaćaju puno kasnije od nas žena?



Muškarci za razliku od žena stvarno „kasno pale“, barem što se tiče odnosa. Kad je ženi već sve potpuno sve jasno, muškarčići su tek na pola puta do shvaćanja.



Haloo!? Tko je rekao da svijet vode muškarci?! S kolegicom brbljam kao navijena o muško-ženskim odnosima. Opet ista priča. Totalno zaljubljena, a njega nigdje nema. Čas ludim, čas se smirim. ''Mislim da je Sari već dosta mojih ludosti'', pomislim. Svojom pričom me ubrzo uvjeri da nije tako. I ona se našla u gotovo identičnoj situaciji: tri mjeseca potpune euforije, a zatim tip nestane, ne odgovara na pozive i ignorira sve SMS poruke. Što se to događa? Jesam li u školi izostala s predavanja o muškarcima ili su pripadnici ''jačeg'' spola jednostavno ostali nezreli dječaci?
Jesam li postala robinja zaljubljenosti? Jesam li postala zatočenica osjećajnih užitaka? Možda. Nemam volje filozofirati, samo želim njegove dodire.
Kako je nedavno i mene pogodila Kupidova strelica, mogu vam jamčiti da sam njome ili, bolje rečeno, s njegovom pomoći poletjela u visine i pala u nizine, bila sam uzburkan ocean i uplovila sam u mirnu luku. Sve to zbog ljubavi … Upsss … Zaljubljenosti. No, može li to prijeći u ljubav? To će vrijeme navodno pokazati …

Ali trenutačno živim u panici … Zašto se, dovraga, više ne javlja!!??
Zašto me ne nazove?



Gledam telefon … I dalje ništa. Brojim, proteklo je pet dana. Ponovno panika, što je sad to? Zašto mi se ne javlja? Hoće li se uopće više javiti? Zašto sumnjam, zašto se bojim? Nemam odgovora, još tražim. Osjećam se kao srednjoškolka koja doživljava svoje prvo ljubavno iskustvo. Zar moram ponovno u prvi razred? Sjetim se izreke »muškarci su kao gumica«. Mora se od žene (emocionalno) udaljiti, otići u svoju špilju, razmišljati, procjenjivati, ocjenjivati sebe, nju, sve da bi joj se mogao vratiti kao pravi princ na bijelom konju. Dakle, ako muškarac nakon prvog spoja ili seksa ne nazove, onda je to dobar znak, bih li morala vrisnuti i skakati od sreće, misleći: »Moj potencijalni frajer razmišlja, i to o meni!!?« Hm-hm? Malko se utješim, možda će se stvarno vratiti, ali sigurno ne kao princ na bijelom konju, neka se vrati samo on, takav kakav je i kaže mi koliko sam mu nedostajala, koliko me želi, kako je sretan što čuje moj glas i jedva čeka kad ćemo se vidjeti.
Zašto me ne nazove?




Realnost: sama u sobi puna čežnje i mašte. A na neki čudan način zahvalna jer sam svjesna da je to vrijeme u kojem mogu mnogo naučiti, sazrijeti, obogatiti se. Trudim se ne biti tužna. Pokušavam zaustaviti suze, ali mi ne polazi za rukom. Pitam se, zašto baš ja? Je li jedini pravilan odgovor stvarno – sve ima svoj smisao. Moj najvažniji školski sat: odnos između muškarca i žene. Pitam se kamo su otišli svi ti muškarci, svi ti hrabri muškarci kojima su žene predstavljale izazov? Zašto danas svi bježe? Kamo su nestali svi oni odnosi u kojima si znao kome pripadaš? Kada je između muškaraca i žena nastala tolika provalija? Bojimo li se pa si u borbi za uspjeh i bogatstvo ne želimo dopustiti ljubav? Toliko pitanja, a (pre)malo odgovora.



Nakon cijelog tjedna praznine ostaje samo zrno nade. Odlučna sam da to tako ne ide, ne mogu samo čekati i zatim reagirati na njegovu želju, ne, to tako ne ide. Pet minuta nakon toga se predomislim, i dalje ću čekati, neću ga izbrisati iz sjećanja. Pitam se, što ja zapravo želim? Ni sama ne znam, znam samo da sam očito zaljubljena do ušiju, da ga neizmjerno želim, da čekam njegov poziv, onaj trenutak uzbuđenja kad na telefonu ugledam njegovo ime i kad će mi srce potpuno podivljati, kad na drugoj strani začujem njegov glas i napokon ga ponovno osjetim. Kad se dani čekanja pretvore u događanje, akciju, kad njegova želja postane moja, a moja njegova, kad ću mu se moći baciti u zagrljaj i ostati tako koliko god budem željela, kad ćemo se odvesti daleko, u prirodu, duboko u šumu i voditi ljubav cijelu noć, sve do jutra, kad će nas potjerati prve sunčane zrake ... Zato, dragi moj, nemoj me pustiti da dugo čekam … A što ako se čekanje nastavi?


Izabela Pal / Izabela - http://zadovoljna.dnevnik.hr/