 |
Sjećanje
21.10.2006., subota
Oduvijek sam, prebirući po sjećanjima zamišljala kako će ta ista sjećanja izgledati za jednu, dvije, pet, deset godina. Zamišljala sam, prisjećala se i bilježila detalje, mirise, okuse, osjećaje i boje kako bih što duže živjela i disala te neke momente, meni izuzetno bitne.
Da me neko pitao prije 5 godina, gdje se vidim danas, 5 godina kasnije, možda bih i imla nekakvu ideju, iluziju, sjenovitu projekciju želja koje sam tada osjećala i imala. No zasigurno, ni u najluđim snovima ne bih odgovorila: "vidim se u Zagrebu, udanu za ljubav svog života, blagoslovljenu najljepšim životnim darom: djetetom". Taj se koncept ni po čemu nije uklapao u definiciju mene kao osobe, bilo da se definiram sama ili da to čini netko drugi.
Daleko od toga da obitelj i majčinstvo nisu bili dio mojih planova, dapače, ja oduvijek tvrdim kako sam "rođena za roditi", no tako brzo, tako iznenadno i neočekivajuće, ma ni u snu.
Ipak, život i sudbina su nepredvidivi i uvijek nas zaskoče i iznenade kada to najmanje očekujemo.
16.10.2002.
Naprasno probuđena trudom u ravno 3:00, sjećam se roze spavaćice, ogromnog trbuha, trčanja na zahod, ponovnog lijeganja, slatkog sna, novog truda za 15 minuta, ležanja na podu ispred kupatila, vrištanja, zbunjenog izraza na licu moje pospane majke, moje ruke u njenoj, milovanja po kosi, masiranja leđa, muževog zabrinutog pogleda, hitne, vožnje, bolnice, hladnih bijelih zidova, ljubazne sestre Marine, najboljeg doktora (Fudurića) kojeg sam u tom trenu mogla poželjeti, njegovih riječi "ti to možeš", snažne, nadljudske boli, tiskanja, izgona, vrištanja, malog crvenog lišca s naježenom crnom kosom, skupljenih okica koje su se otvorile upravo u momentu kada su mi ga stavili na grudi, mojih suza i spoznaje da sam mama, dvosatnog šivanja, neopisivoh drhtanja, debele deke, doktorovih riječi "ona može spavati, zaslužila je, neka je netko cijelo vrijeme promatra da nam ne iskrvari", buđenja, vrećice sa sokom od borovnice, Milkom i Gloriom (ah mama :) ), poruke na mobitelu u kojoj mi muž ponovno izjavljuje ljubav na najljepši mogući način upličući u tu ljubav naš novi život, našeg sina (neću si nikad oprostiti što sam zabunom izbrisala upravo tu poruku), dolaska u sobu s drugim rodiljama, telegrama od oca i brata na kojem je pisalo "vole te i more ljubavi šalju dide i barba" (i sada plačem kada se sjetim), prvog dojenja, Tijievih ručica koje su se igrale s gumbima na mojoj spavaćici, spoznaje da nakon 9 mjeseci konačno umjesto 2 cjepanice imam članke na nogama, keksa "Batons" koje sam gutala u rodilištu, orhideje koju mi je muž poklonio, sunca koje se ta 4 dana nije micalo s prozora u Petrovoj bolnici, izlaska iz bolnice, dolaska doma, promatranja svog usnulog anđela, nadimanje njegovih prsa dok je neopterećen ležao u sigurnosti svoje kolijevke i moje sreće, pregoleme, nadnaravne i rječima neopisive sreće...
16.10.2006.
Puno je mogućih rečenica koje bih tu željela napisati a koje bi dočarale i prikazale naše 4 zajedničke godine. Besmisleno je iti ih pokušati zabilježiti jer ne bi stale u ovaj prostor, na ovaj server i medij.
Ne postoji način da ovu ljubav koju osjećam iz dana u dan sve više i više, pretočim na papir, ekran a da zadrži svu svoju veličinu i ljepotu.
Držat ću se starog, isprobanog načina. Umjesto riječi, dati ću mu zagrljaj, položiti dlan na srce i očima mu prenijeti svu ovu ljubav i svečanost koja me preplavi kada se sjetim da sam upravo ja mama tom posebnom, čarobnom biću koje je mene odabralo za svoju vodilju, prije 4 godine (i devet mjeseci).
Volim te sunce mamino, volim te više od ikoga na ovom svijetu.
Volim te toliko jako da peče i boli ponekad.
Sretan ti rođendan (s zakašnjenjem na blogu) sa samo jednom željom:
"Da zdrav i sretan voziš slalom kroz život sa što manje opasnih i bolnih prepreka".
|
Zanimanje: roditelj
05.10.2006., četvrtak
Kad sam postala mama, mnogi su mi ljudi, uključujući one bliske i one koji to nisu, davali razne savjete o njezi bebe, o roditeljstvu i o tome kako "rukovati" s bebom no nikada nikome nije palo na pamet spomenuti, makar usput da je odgoj najteži posao na svijetu i da me u skladu s tom teorijom čekaju vjerojatno najteže godine života.
Da ne bih zvučala tragično, svejedno ću (iako vjerujem da nema potrebe) napomenuti da su roditeljstvo i odgoj ujedno najljepši poslovi u životu jednog čovjeka odnosno obitelji.
Onaj tko nema djecu, uz dužno poštovanje jednostavno ne može znati kako je divno biti mama, ili tata kad smo već kod toga.
No, vratimo se mi na prvotnu temu, malo manje bajnu.
Nikad dakle, kako sam već rekla, nikome samom od sebe, nepozvanom (kako to inače biva kada ljudi bez ikakvog pitanja sipaju mudrosti iz rukava) nije palo na pamet reći: "čuj stara, nemoj misliti da će biti lako, briga o djetetu ne uključuje samo hranjenje, mijenjanje pelena i nošenje, ima tu jako puno puno posla".
Nikada mji nitko, unatoč mojoj unutrašnjoj iskrenoj potrebi za savjetom i "rukom vodiljom" nije rekao koji je najbolji način utiranja ispravnog životnog puta djetetu.
Nemojte me krivo shvatiti misleći da sam egoistična, razmažena kokoš kojoj netko treba objasniti kako da odgaja svoje dijete, možda mi samo fali riječi kojima bih objasnila ovo što želim reći.
Recimo, primjera radi, pokušavala sam razgovarati s "kolegama roditeljima" o, da se fino izrazim, spolnom odgodu djece no, često sam nailazila na odgovore tipa "pročitaj to i to poglavlje te i te knjige, tog i tog autora".
A ja zaista, bez imalo pretjerivanja ne volim "odgoj po knjigama".
Mislim, pa nisu djeca biljke ili psi pa da nam trebaju uputstva o zalijevanju i timarenju posebnom četkom.
Nemojte me shvatiti krivo, nemam ja ništa protiv niti potcijenjujem autore knjiga i roditelje koji žive po njima, dapače, neka ih, samo dozvolite da sukladno mom demokratskom pravu kažem: "hvala ali ne hvala".
Moja životna filozofija temelji se na intuiciji, na mom i tuđem iskustvu te na eskiviranju svih mogućih pravila koje mi netko apriori pokušava nametnuti kao nepisane konvencije (državni i ini zakoni su naravno isključeni iz ove rečenice).
Volim kada mi netko prepriča svoje iskustvo, kada mi otkrije neke tajne i cake iz kojih bih mogla izvući poantu i kreirati svoj princip. Ili ne, nije važno.
Kako ni mi ljudi nismo svi isti, nisu ni djeca, svako je od njih jedinstveno i zahtjeva unikatne principe odgoja i života.
Moje je naravno savršeno. I najljepše i najdraže i najpametnije. I neka se samo netko usudi reći nešto protiv.
Bez ikakvih uputstava za upotrebu, bez ikakvih smjernica i pomoći, bez ijednog stručnog članka a kamoli knjige (što ne znači da ih nemam "u malom prstu" - ako ništa onda zbog prirode posla), moje je dijete zadovoljno, sretno i neopterećeno. A to je meni kao mami najvažnije.
Pravilo je da nema pravila. Mi svoje dijete ne odgajamo kao dijete nego kao malog čovjeka.
Odgovaramo mu na pitanja istinom, prilagođenom njegovom intelektu i shvaćanju (seksanjem se prave djeca i to rade samo odrasli kada su u braku (lol, neka živi u zabludi još neko vrijeme), menga je prirodna pojava kod cura u velikoj školi, nije opasna a znači da se curica pretvara u ženu i može imati bebu (jupiiii, tataaaa, mama ima mengu, sad možemo imat još jednu bebu :) ) i ne pada nam na pamet izbjegavati odgovore samo zato što nam je neugodno, odnosno nelagodno odgovoriti na njih.
Ono što je najbitnije u mom odgoju jest da upijam i slušam tuđa iskustva i prekrajam ih po svom nahođenju, trudim se odgajati po istom principu po kojem sam ja odgojena, samo naravno modificiranom; izbacujem sheme za koje smatram da su zastarjele i neprikladne današnjem dobu (hranjenje krutom hranom već od dva mjeseca, iako sam bila primorana nešto slično učiniti i sama ali to je tema za drugu priču, batine, neimanje vremena za dijete i da ne nabrajam), improviziram i usavršavam se vremenom.
Moje dijete konkretno gleda svojoj mami u potiljak više sati dnevno, ali nakon toga slijedi sat-dva koji su samo njegovi.
Nema kompjutera, nema metle, krpe, suđa, kuhanja i tome slično. Čitamo, bojamo, šaramo, slažemo kockice, šetamo, pričamo, igramo se i provodimo kvalitetno zajedničko vrijeme.
I zaista, ne moram si postavljati pitanja niti sumnjati u ispravnost svojih postupaka, on sam na takav princip odgoja reagira pozitivno a rezultati ne izostaju.
Voljela bih kada bi roditelji bili više otvoreni prema drugim roditeljima i kada ne bi krili neke tajne koje su njima pomogle u premošćivanju problema s djecom, evo, ja ću vam prva otkriti kako smo rješili dva-tri velika problema (usporeditit ću ih sa svojim dječjim iskustvom):
1. Duda
Jednom sam, šetajući s tatom, na njegov nagovor bacila dudu ribama (imala sam oko 3 godine).
Kad smo došli doma uvalila sam prst u usta i jedva se rješila sisanja kad sam zbog totalno iskrivljenog zubala sa 17 (!!!) godina dobila fiksni i mobilni aparatić.
Kad je Tiji imao oko 2.5 god., iskoristila sam njegovu opčinjenost reklamama koje uključuju bakterije, našla staru izgriženu dudu i rekla mu da su je napale bakterije i da će se to desiti sa svim dudama i da je bolje da ih se rješimo.
Niti ju je više tražio, niti je počeo sisati prst :)
2. Spavanje
Ja sam do osme godine, kada mi se rodio brat, spavala u boravku na kauču dok su starci gledali televiziju (kasnije bi me prebacili u moju sobu). Sjećam se straha od tame, od sobe i sasvim se jasno sjećam kako sam uvijek spavala leđima zalijepljenim za zid kako me netko ne bi zaskočio s leđa. Kad se rodio braco, umro je moj strah.
Tijia smo do njegove dvije godine i dva mjeseca neuspješno pokušavali uspavati i ostaviti samog u sobi (iako, kad bi jednom zaspao, spavao je i i do 12 sati u komadu), to je uvijek rezultiralo time da bismo mi, smlavljeni od čitanja priča, maženja i sl. zaspali a on bi još skakutao po krevetu.
Onda ga je jednom moj stari stavio u krevet, ispričao mu priču, ostavio Ivana kraj njega (Ivan je ona velika lutka koja izgleda kao prava beba i stariji je od mene nekoliko mjeseci) i rekao mu neka pazi na Ivana dok on (dide) opere zube i dođe kod njega.
Osjećaj sigurnosti koju mu je pružila briga za Ivana uspavala ga je u roku od nekoliko minuta.
3. Pelene
Većinu tog jednog ljeta (imala sam valjda nepune dvije godine) sam provela gola zapišavajući svaki dio kuće. Jednom mi je valjda dopizdilo pa sam sjela na tutu.
Tijia OPĆE nisam forsirala, probala sam ga dvaput staviti na tutu, nije mu se svidilo. Smatram da djecu ne treba trenirati i forsirati na ništa na što nisu spremni. Jednom, kada je imao dvije godine i četiri mjeseca i ušao u fazu skrivanja dok kaka, izvukla sam ga iz kuta sobe, skinula i stavila na tutu (nije imao vremena protestirati jer je "govance već krenulo"). Kada je vidio što je napravio i kada je sam prosuo tutu u zahod i pustio vodu, prvi put sam mu na licu vidjela koliko je ponosan na sebe.
To isto popodne me tražio tutu, pa navečer, pa ujutro, dok mu nakon mjesec dana konačno, smijući se sama sebi, nisam skinula noćnu pelenu koja nijednom nije bila mokra.
Ovaj zadnji dio teksta nije hvalisanje, svjesna sam itekako činjenice da radim greške i da sam daleko od savršenog, no, učim se, iz dana u dan, iz minute u minutu. A sve to svjesna činjenice da sam mu jedina mama koju ima i kao takva vjerojatno njemu najdraža, no odlučna u namjeri da budem sve bolja i bolja. Jer moje dijete, takvo kakvo je, savršno, iste takve roditelje i zaslužuje. ;)
|
|
|
