Oduvijek sam, prebirući po sjećanjima zamišljala kako će ta ista sjećanja izgledati za jednu, dvije, pet, deset godina. Zamišljala sam, prisjećala se i bilježila detalje, mirise, okuse, osjećaje i boje kako bih što duže živjela i disala te neke momente, meni izuzetno bitne.
Da me neko pitao prije 5 godina, gdje se vidim danas, 5 godina kasnije, možda bih i imla nekakvu ideju, iluziju, sjenovitu projekciju želja koje sam tada osjećala i imala. No zasigurno, ni u najluđim snovima ne bih odgovorila: "vidim se u Zagrebu, udanu za ljubav svog života, blagoslovljenu najljepšim životnim darom: djetetom". Taj se koncept ni po čemu nije uklapao u definiciju mene kao osobe, bilo da se definiram sama ili da to čini netko drugi.
Daleko od toga da obitelj i majčinstvo nisu bili dio mojih planova, dapače, ja oduvijek tvrdim kako sam "rođena za roditi", no tako brzo, tako iznenadno i neočekivajuće, ma ni u snu.
Ipak, život i sudbina su nepredvidivi i uvijek nas zaskoče i iznenade kada to najmanje očekujemo.
16.10.2002.
Naprasno probuđena trudom u ravno 3:00, sjećam se roze spavaćice, ogromnog trbuha, trčanja na zahod, ponovnog lijeganja, slatkog sna, novog truda za 15 minuta, ležanja na podu ispred kupatila, vrištanja, zbunjenog izraza na licu moje pospane majke, moje ruke u njenoj, milovanja po kosi, masiranja leđa, muževog zabrinutog pogleda, hitne, vožnje, bolnice, hladnih bijelih zidova, ljubazne sestre Marine, najboljeg doktora (Fudurića) kojeg sam u tom trenu mogla poželjeti, njegovih riječi "ti to možeš", snažne, nadljudske boli, tiskanja, izgona, vrištanja, malog crvenog lišca s naježenom crnom kosom, skupljenih okica koje su se otvorile upravo u momentu kada su mi ga stavili na grudi, mojih suza i spoznaje da sam mama, dvosatnog šivanja, neopisivoh drhtanja, debele deke, doktorovih riječi "ona može spavati, zaslužila je, neka je netko cijelo vrijeme promatra da nam ne iskrvari", buđenja, vrećice sa sokom od borovnice, Milkom i Gloriom (ah mama :) ), poruke na mobitelu u kojoj mi muž ponovno izjavljuje ljubav na najljepši mogući način upličući u tu ljubav naš novi život, našeg sina (neću si nikad oprostiti što sam zabunom izbrisala upravo tu poruku), dolaska u sobu s drugim rodiljama, telegrama od oca i brata na kojem je pisalo "vole te i more ljubavi šalju dide i barba" (i sada plačem kada se sjetim), prvog dojenja, Tijievih ručica koje su se igrale s gumbima na mojoj spavaćici, spoznaje da nakon 9 mjeseci konačno umjesto 2 cjepanice imam članke na nogama, keksa "Batons" koje sam gutala u rodilištu, orhideje koju mi je muž poklonio, sunca koje se ta 4 dana nije micalo s prozora u Petrovoj bolnici, izlaska iz bolnice, dolaska doma, promatranja svog usnulog anđela, nadimanje njegovih prsa dok je neopterećen ležao u sigurnosti svoje kolijevke i moje sreće, pregoleme, nadnaravne i rječima neopisive sreće...
16.10.2006.
Puno je mogućih rečenica koje bih tu željela napisati a koje bi dočarale i prikazale naše 4 zajedničke godine. Besmisleno je iti ih pokušati zabilježiti jer ne bi stale u ovaj prostor, na ovaj server i medij.
Ne postoji način da ovu ljubav koju osjećam iz dana u dan sve više i više, pretočim na papir, ekran a da zadrži svu svoju veličinu i ljepotu.
Držat ću se starog, isprobanog načina. Umjesto riječi, dati ću mu zagrljaj, položiti dlan na srce i očima mu prenijeti svu ovu ljubav i svečanost koja me preplavi kada se sjetim da sam upravo ja mama tom posebnom, čarobnom biću koje je mene odabralo za svoju vodilju, prije 4 godine (i devet mjeseci).
Volim te sunce mamino, volim te više od ikoga na ovom svijetu.
Volim te toliko jako da peče i boli ponekad.
Sretan ti rođendan (s zakašnjenjem na blogu) sa samo jednom željom:
"Da zdrav i sretan voziš slalom kroz život sa što manje opasnih i bolnih prepreka".
Post je objavljen 21.10.2006. u 12:35 sati.