Dječak se popeo na malu penjalicu na dječjem igralištu, sjedio je na vrhu nekoliko trenutaka, a onda se ohrabrio i skočio u pijesak. Doskočio je na stražnjicu, ali ipak je uspio. Izvrstan skok za četverogodišnjaka! Pogledom je tražio oca.
- Tata! Tata, jesi vidio!?
Tata je sjedio na klupi i žalio se susjedu na svoj stari auto, za koji nikad ne zna hoće li upaliti otprve i kad će ga ostaviti na cjedilu. Kad bi barem dobio kredit da kupi nešto novije ...
- Tata, vidi me, opet ću skočiti! Gledaj me, nemoj sad pričati!
- Vidim, vidim, tu sam! – dobacuje tata, smirujući ga.
- Sad! Gledaj!Ha, je l' bilo dobro!? Hoćeš da opet skočim?
- Odlično je bilo! Pazi da ne padneš! – odgovorio je obožavani otac i nastavio razgovarati sa susjedom o onome što ga najviše muči.
Djeca su skakutala po igralištu. Najmanji predškolci povremeno bi donosili travčice i kamenčiće mami i tati. Dodavali bi im igračke, pa ih opet tražili natrag. Svi su htjeli da ih roditelji neprekidno gledaju, da sva njihova pažnja bude usmjerena isključivo na njih. Jer, jasno je da mama i tata postoje samo radi njih.
Glad za roditeljskom pažnjom navodi ih da se penju na višu prečku penjalice, da viču glasnije, vrište prodornije.


Ako im se učini da ih mama ne gleda dovoljno pažljivo dojurit će do nje i okrenuti njezino lice prema sebi, kako bi je pravilno usmjerili. Kao da govore: Mene gledaj!
Samo mene! – jer ne mogu podnijeti da netko drugi mami bude zanimljiv i važan.
Koliko god ih gledate, nikad im nije dovoljno.
Umorni od njihova dozivanja, kojim stalno provjeravaju jesmo li im na raspolaganju, ponekad se i naljutimo na njih. Pomislimo kako su sebični, potjeramo ih za kaznu u njihovu sobu i vičemo: Da te nisam čula! Bježi tamo da te ne vidim!
A onda godine prolete u trenu i odjednom shvatite da vas djeca više ništa ni ne pitaju. Kao da su prebrzo poželjela da ih više ne vidite i ne čujete, osim u rijetkim trenucima kad žele da im nešto kupite ili učinite za njih. Vaš im pogled i pažnja nisu više tako važni. Mogli biste se, napokon, malo odmoriti.
Za još nekoliko godina neće vas više ni primjećivati. Kao da su ona vremena, kad su vas dozivali s vrha penjalice, nepovratno zaboravljena. Zapravo, dok se nadmudrujete sa svojim tinejdžerima, koji ubrzano jure prema punoljetnosti, moglo bi vam se učiniti da ste nekako sami dospjeli na tu penjalicu. Kao da je sad na vama red da dovikujete:
- Vidi me, sine, tu sam! Halo, to sam ja, tvoj tata! Sjećaš li se!?
A sin vas ne čuje, zabavljen drugim prevažnim poslovima, za koje misli da vas se ne tiču. No, tata na penjalici nalazi se u nepovoljnijem položaju i ne može se onoliko derati, izvodeći vratolomije. Pogotovo ne može dojuriti do sina ili kćeri i usmjeriti njihova lica prema sebi.


Isječak iz teksta, autorice Maje Flego