Toni...
Prije točno dvije godine, bilo je dvije godine kako se nismo vidjeli.
Tu večer, iako trudna imala sam neodoljivu potrebu poslušali nekoliko dobrih starih i novih Gibinih.
Očito si i ti mislio isto.
Venjeranda je bila prepuna ljudi, ali ja sam svejedno u masi vidila tebe i Josipa.
On mi je prišo, izljubio me, pomazio trbuh i reko kako jedva čeka da me vidiš, tako okruglu i sretnu.
Ti me nisi vidio.
Tek ti je kasnije Josip reko da sam tu, a ti si mu reko da me jedva čekaš vidit na rivi kad ovo završi.
Nisi me dočekao, Toni moj.
Niti sam ja tebe dočekala.
Što te natjeralo da sjedneš u taj prokleti auto i odeš bez da me pozdraviš, izljubiš, pomaziš moje buduće dijete?
Što te natjeralo da ba štu večer, taj sat odlučiš kako ti to mjesto na kojem si bio nije bilo dovoljno.
Zašto, Toni moj?
Zašto si baš ti, od petero ljudi u autu morao ispasti?
Zašto je baš tebe prignječilo to jebeno kolo i izmuzlo iz tebe zadnji dah tvog mladoh, tek procvalog života?
Zašto je, Toni moj, i nakon ovoliko vremena tuga ovako velika?
Zašto nam bog nije dao priliku da se pozdravimo prije tvog finalnog puta?
Toni moj...nadam se da je tvoj odlazak imao smisla, jer ako nije, ne znam čemu sve, ne znam čemu život, ne znam čemu trud...
Od onda, Toni, više ne slavim rođendane.
Nek ti je i danas laka zemlja, prijatelju moj!
|
