Big in Japan

Prvo bi se htio ispricati sto nista ne pisem u zadnje vrijeme. Stvarno nemam vremena, na poslu ima toliko zaostataka i ostalih sranja da je to za ne povjerovat, plus aktualne stvari plus jos neki problemi. Ne stignem niti pogledat tecajnulistu, a kamoli napisat koji post. Toliko o zabusavanju, ipak sam u Japanu jel? A jebiga, ne mogu ni iz stana pisat jer mi je dosla cura, a ne mogu ni nju zapostavit. Ovo sam malo ipak odlucio zabusavat, a i danas je nekakvo zatisje pa da i ja napisem par recenica.

Dakle, za vikend sam bio slobodan i onda smo cura i ja isli okolo-naokolo ko pravi turisti. Jebote otkad nisam bio turist. Jedno godinu dana minimalno. Enivej, u subotu smo planirali ic u Hiroshimu, a u nedjelju na neki festival u jedno tu selo blizu Imabaria.Ali u subotu je padala kisa cijeli dan, a i prognoze nisu bile bajne, pa smo odgodili Hiroshimu za nedjelju a razgledavali lokalno u subotu. Prva postaja, Imabari dvorac, koji sam vec jednom opisao a bilo je bome i slika, tako da nuff said on the subject. Jedino cu stavit sliku neke male Japanke koju smo sreli ispred hrama u dvorcu.



Sljedeca postaja, hram kojem sam zaboravio ime, ali nije ni cudno, jer na ovom otoku ima cca 88 velikih hramova. Poznati su po tome. Samo oko i u Imabariu ima barem 3 velika hrama, i ko zna koliko malih.



Izgledom su svi slicni, a posto sam malo neuk na podrucju japanske vjere, suzdrzavam se od komentara, eto vam slike.





Sljedeca postaja bila je stan, jer je padala kisa, mi nismo imali kisobran, zakljucak: pokisli skroz. Doma na tusiranje i presvlacenje i nazad na turizam. Nasli smo neke prospekte muzeja rucnika. Da, da, imaju i to. Asakura je mjesto, imaju proizvodnju rucnika i sve moguce pizdarije vezane uz rucnike. Majice, torbice, igracke, ogrlice, nausnice i ko zna sta sve ne sta se proizvodi od istog materijala ko i rucnici. I naravno muzej, ali sto? Dosli smo u 17:40, a muzej radi do 17:30. Shit. Sta je tu je, malo smo se prosetali po kompleksu,da kompleksu, stvarno je ogromno, malo slikali, kupili poklon paket od 16 rucnika za nesto manje od 20 dolara(koliko bi to kod nas kostalo?) i pravac kuca.
Usput, Asakura proizvodi rucnike za neke poznatije svjetske marke, DKNY bi bila jedna od njih, ostalih se ne sjecam. I vrlo su kvalitetni. Kad se kupuju pojedinacno, onda su dosta skupi, onaj poklon paket je mozda od skart robe ili nesto slicno, ne znam zasto bi inace bio tako jeftin.

Usput, sam dolazak do Asakure je bio avantura, jer se ima vozit poprilicno,a vecina znakova je na japnskom, plus lijeva strana, plus pada kisa stalno, plus plus plus....

Eto, toliko za sad, a sutra-preksutra cuvampisat kako namje bilo u Hiroshimi.

I jos jedan podatak o tome koliko malo ljudi govori engleski:

Cura je setala po gradu prije neki dan i vidi tablu za muzej ali ne zna gdje je tocno, i naravno pokusava pitat nekog. Ispred suda i poreznog ureda koji su u istoj zgradi. I pita ona i mlade i stare, one u Diesel obleki i one u odijelima s aktovkama, one s uniformama koje jos zovemo policajci, i ko zna koga sve ne, dok joj nakon nekih 10 minuta nije prisao neki zaposlenik japanske verzije Konstruktora, u trlisu, s kacigom sav prasnjav od napornog rovanja ulice i na vise nego dobrom engleskom joj objasni gdje sto i kako.

I sad se ti snadji u Japanu.


Citajte u sljedecem nastavku:

Dozivljaji iz Hiroshime, specijalni dodatak FOOD FESTIVAL (????)