Big in Japan

Evo pisem raport s malo zakasnjenja, s obzirom da smo bili tamo prije dva tjedna, ali dobro, sta je tu je. Inace, planovi su nam se poremetili taj vikend jer smo planirali odlazak u Hiroshimu u subotu, a u nedjelju neki posjet nekom festivalu u blizini. Anforchunetli, u subotu je padala kisa cijeli dan, pa smo Hiroshimu odgodili za nedjelju i odjebali festival.

Hiroshima je grad s oko milijun i nesto stanovnika, a nalazi se preko puta Imabari Cityu. Na drugom otoku naravno. Postoje tri nacina na koja se moze doci u Hiroshimu iz Imabaria, jedan je autobus, drugi auto, treci trajekt. Otoci su povezani mostom, dug je oko 40 km I fino izgleda. I mostarina je skupa za popizdit, zbog cega otpada auto. 40 dolara u jednom smjeru plus jos 20 dolara autocesta od mosta do grada, a da ne spominjem najveci problem, parkiranje, koje je usput i skupo za poludit. Trajekt je spor, dakle, autobus. Cijena karte, povratne, je oko 60 dolara. Voznja traje oko 2 ipo sata. Trajala bi i krace ali autobus staje na milijun stanica, ali i ovako je ok.

Polazak u 8:49, u Hiroshimi smo u 11:22. Sve tocno u minut. Stigli smo pripremljeni I oboruzani turistickim kartama, foto aparatima, bocama vode i statigajaznam. Krecemo. Prva postaja – Hiroshima Castle. Nalazi se kraj neke poljane do koje smo hodali nekih 10 minuta kad tamo, ljudi ko u prici. Sta se dogadja, upitasmo se? Pa naravno, Food Festival. Japanese Food Festival. Koja tragedija, festival uglavnom smrdljive japanske hrane. Tu sam vec duze vrijeme pa sam se navikao na hranu, i ima stvarno dobrih stvari, ali ovo je tako smrdilo da smo samo gledali kako pobjec sto dalje od svega. Vidimo dvorac u daljini, dobro je trcecim korakom stizemo do dvorca, kad sta: glavni dio festivala je u dvorcu. Pas mater, japanski junk food na sve strane, smrdiiiiii. A koliko ljudi.




Untar zidina dvorca smo naisli na neke Japance koji su se malo obukli u kostime i veselo mahali macevima i kopljima.




Malo smo gledali cudnovatu povorku i onda smo usli u dvorac. A nu mene ispred dvorca.



Inace dvorac je bio oko 800 metara od mjesta eksplozije atomske bombe i bio je unisten. Kasnije, cini mi se u osamdesetima je obnovljen i sad im tu dolazi hrpa turista i zaradjuju masnu lovu na dvorcu. Upad prava sitnica, 350 jena. A iz daleka izgleda ovako:



Kasnije smo malo ozednili pa smo kupili koka kole na aparatu, 150 jena pola litre. I hrabro krenuli dalje. Dobra stvar je sto je sve bitno u centru i moze se obic pjeske. I tako smo malo pjesacili. I dopjesacili do muzeja, koji je imao neku gostojucu izlozbu.



Beogradski muzej je gostovao u Hiroshimi. Mislili smo se malo kulturno uzdizat, ali upad, odnosno cijena istog nas je odgovorila od tog nauma. 1200 jena. Po glavi. Skupo brate, s obzirom na mali budzet. Odlucili smo se za setnju do Memorial parka. Ali o tom nekom drugom prilikom, jer ima puno slika i ne da mi se sad pisat. Ajte bog, nastavit cu s Hiroshimom uskoro.

Prvo bi se htio ispricati sto nista ne pisem u zadnje vrijeme. Stvarno nemam vremena, na poslu ima toliko zaostataka i ostalih sranja da je to za ne povjerovat, plus aktualne stvari plus jos neki problemi. Ne stignem niti pogledat tecajnulistu, a kamoli napisat koji post. Toliko o zabusavanju, ipak sam u Japanu jel? A jebiga, ne mogu ni iz stana pisat jer mi je dosla cura, a ne mogu ni nju zapostavit. Ovo sam malo ipak odlucio zabusavat, a i danas je nekakvo zatisje pa da i ja napisem par recenica.

Dakle, za vikend sam bio slobodan i onda smo cura i ja isli okolo-naokolo ko pravi turisti. Jebote otkad nisam bio turist. Jedno godinu dana minimalno. Enivej, u subotu smo planirali ic u Hiroshimu, a u nedjelju na neki festival u jedno tu selo blizu Imabaria.Ali u subotu je padala kisa cijeli dan, a i prognoze nisu bile bajne, pa smo odgodili Hiroshimu za nedjelju a razgledavali lokalno u subotu. Prva postaja, Imabari dvorac, koji sam vec jednom opisao a bilo je bome i slika, tako da nuff said on the subject. Jedino cu stavit sliku neke male Japanke koju smo sreli ispred hrama u dvorcu.



Sljedeca postaja, hram kojem sam zaboravio ime, ali nije ni cudno, jer na ovom otoku ima cca 88 velikih hramova. Poznati su po tome. Samo oko i u Imabariu ima barem 3 velika hrama, i ko zna koliko malih.



Izgledom su svi slicni, a posto sam malo neuk na podrucju japanske vjere, suzdrzavam se od komentara, eto vam slike.





Sljedeca postaja bila je stan, jer je padala kisa, mi nismo imali kisobran, zakljucak: pokisli skroz. Doma na tusiranje i presvlacenje i nazad na turizam. Nasli smo neke prospekte muzeja rucnika. Da, da, imaju i to. Asakura je mjesto, imaju proizvodnju rucnika i sve moguce pizdarije vezane uz rucnike. Majice, torbice, igracke, ogrlice, nausnice i ko zna sta sve ne sta se proizvodi od istog materijala ko i rucnici. I naravno muzej, ali sto? Dosli smo u 17:40, a muzej radi do 17:30. Shit. Sta je tu je, malo smo se prosetali po kompleksu,da kompleksu, stvarno je ogromno, malo slikali, kupili poklon paket od 16 rucnika za nesto manje od 20 dolara(koliko bi to kod nas kostalo?) i pravac kuca.
Usput, Asakura proizvodi rucnike za neke poznatije svjetske marke, DKNY bi bila jedna od njih, ostalih se ne sjecam. I vrlo su kvalitetni. Kad se kupuju pojedinacno, onda su dosta skupi, onaj poklon paket je mozda od skart robe ili nesto slicno, ne znam zasto bi inace bio tako jeftin.

Usput, sam dolazak do Asakure je bio avantura, jer se ima vozit poprilicno,a vecina znakova je na japnskom, plus lijeva strana, plus pada kisa stalno, plus plus plus....

Eto, toliko za sad, a sutra-preksutra cuvampisat kako namje bilo u Hiroshimi.

I jos jedan podatak o tome koliko malo ljudi govori engleski:

Cura je setala po gradu prije neki dan i vidi tablu za muzej ali ne zna gdje je tocno, i naravno pokusava pitat nekog. Ispred suda i poreznog ureda koji su u istoj zgradi. I pita ona i mlade i stare, one u Diesel obleki i one u odijelima s aktovkama, one s uniformama koje jos zovemo policajci, i ko zna koga sve ne, dok joj nakon nekih 10 minuta nije prisao neki zaposlenik japanske verzije Konstruktora, u trlisu, s kacigom sav prasnjav od napornog rovanja ulice i na vise nego dobrom engleskom joj objasni gdje sto i kako.

I sad se ti snadji u Japanu.


Citajte u sljedecem nastavku:

Dozivljaji iz Hiroshime, specijalni dodatak FOOD FESTIVAL (????)

Stovani citatelji,

Unatoc tome sto sam se vratio u Japan i mogu uzivati u blagodatima ultramegaturbobrzog interneta, malo cete se morat strpit dok napisem pokoji post, jer zbog izbivanja i nerada imam toliko zaostalog posla u uredu da to nije normalno. Cim sredim sve pizdarije u uredu i uhvatim malo slobodnog vremena, napisat cu pokoju dogodovstinu. Ali ne nadajte se da cu pisat od doma, jer mi je dosla cura, a nakon 2 i nesto mjeseca nejebice....ne trebam objasnjavat.

Dakle, cim budem imao vise vremena na poslu, ponovo pocinjem pisati. Po mojoj slobodnoj procjeni, to ce bit za dva dana.

Do citanja, biljezim se sa stovanjem.

Primjetih neobicno velik broj komentara na moj zadnji post, cak 8 (slovima: osam) od kojih su neki bili vezani za moje zdravlje i nastavak pisanja. Dakle, jedna obavijest: DOMA SAM!

I zato se nemojte cuditi sto nista ne pisem, i sto necu nista pisat jedno 7 dana. Vracam se nazad u Japan iduci vikend pa ce onda bit nesto za citanje, a do onda zivite u neizvjesnosti, dok se ja bavim gradelama, vinom, sexom i tako dalje.