Big in Japan

Opet se ide na put. Nije turisticki nego poslovno, sta znaci da nista od sightseeinga i ostalih sranja.prvo malo do Rotterdama, pa u Houston. Pa onda ko zna. Tako da necu pisat sigurno sljedecih 15-20 dana. Nije bas da sam se nesto raspisao u zadnje vrijeme ali eto. A stvarno mi se ne da pisat nista, pa cu vas pozdravit. Pozdrav.

I onda smo malo odlucili prosetat po gradu, malo shoping malo ovo malo ono. A grad je stvarno ogroman. Ulice pune ljudi, auta i motora ko u prici, stalno neka akcija. I tako mi setamo i dodjemo do dijela grada sa ducanima and ostalo. Ako se ne varam, oni to zovu shoping arcade. O cemu se zapravo radi: jedna ulica, poprilicno duga, natkrivena, s milijun i jednim ducanom, kaficem, restoranom i statigajaznam.Koliko sam primjetio to je u svakom gradu u Japanu. U ovoj pripizdini di sam ja, Imabari se zove ako netko ne zna, zatim Hiroshima, a bio sam i u Matsuyami. Svugdje isto. Jedina je razlika jel jedna ili dvije ulice, jesu li jedna do druge ili se krizaju ili tako nesto, ali princip je isti.

Cijela ulica je puna znakova, svjetlecih reklama, zvucnika na sve strane, zamanta ti se ako stojis predugo na jednom mjestu. A nu je blisci, sa'te java odnija.



Ima svega, ali bas svega, cak i ducana koji u izlogu imju prastaru Mazdu kupe i Vespu u poludobrom stanju, a ne prodaju nista korisno. Neki bolesni euro retro djirevi, Bozesacuvaj.



A jos na svakom koraku igraonice, video igre, svih boja i dezena. Najkomicnija mi je simulacija voznje vlaka. Ali ne vojnog ili tako nesto vlaka, nego ono, vlak vlak. Stajes ne stanici, ili ne ovisi. Ljudi prelaze preko tracnica itd. Svasta. I pachinko. Pachinko je jedna vrsta igraonice, ali se tu da izgubit puno para. Aparati s igrama na srecu. Ali o tome drugom prilikom, jos moram napravit jedno dobro terensko istrazivanje za napisat pravi report.

A nakon napornog setanja po ulicama i ulicicama i nakon bjesomusnog obilazenja ducana, potreban je predah i odmor. Kako nije bilo bureka ni cevapa, bili smo prisiljeni pojest nesto barem polu-prepoznatljivo, znaci mekdonaldz. Da sam doma ne bi da mi plate, ali japanski fast food stvarno smrdi, pa jebiga onda.



Primjecena je ogromna razlika u broju ljudi koji govori engleski. Vidi se da je ovo veliki grad, koji ima dosta prihoda od turizma. Skoro svaka osoba u ducanima s kojom smo pricali je znala engleski. Za razliku od ove moje selendre. Ah well, sta je tu je.

I tako, sretni, veseli, siti i umorni zaputismo se na autobus. Natrag u selendru.

The end

Jebo impasmater japansku, pa nisu normalni. Mozda to nisam spomenuo, ali trenutno imam cimera, tu ce bit jos 10ak dana i tako. I iz kroejse je. Enivej dogovorimo se mi sinoc da cemo na veceru jer nam se ne da nista kuvat i tako. I usput pitamo japanca iz ureda oce li s nama. I on (nakon jedno 5 minuta razmisljanja i prenemaganja, picka im materina jesu komplicirani, nikad nista iz prve) pristane. I ajde odlucimo di idemo, i tako. I dodjemo mi tamo, necu rec restoran jer to nije, vise nesto kao birc, bife, prcvarnica, burekdzinica bez bureka, cevabdzinica bez cevapa, ili prosto receno - rupa. I jede se na sanku, a nazad je jedna prostorija gdje se jede na podu, jebo ih pod. I ajde daj po pivo pa cemo vidit sta cemo jest. Naravno sve na japanskom, ne da Bog da slucajno negdi ima meni na engleski.

I narucimo. Ja uzeo neku friganu ribu, kokos, i to vrlo malo kokosi na gradele i porciju pomfrita. Ova dva isto nesto slicno. I tako jedemo,popijemo jos po pivo-dva i tako zajebancija bla bla. I sad treba ic nazad. Mala, daj racun. I ono jeboitpasmilumater, 4000 jena po glavi. Za sta? Malo ribe, kokose i 2-3 do 4 piva? Pas mater i vama i cijenama, od sad vise ne idem ni u kafice ni restorane ni igdi drugo pizdavammaterina, i onda jos platit 700 jena za taksi, srica isli smo utroje, da sam bio sam 2100. Jebo pas mater vama i cijenama.

Ali ako gazda bude zva na veceru, normalno da cu ic, jer on placa, jel.

I onda smo se uputili u Hiroshima Memorial park. Na ulazu se nalazi zgrada, A-bomb Dome je zovu. Sagradjena je oko 1920, projektirao je neki ceskiarhitekt a nalazila se oko 600 m odmjesta eksplozije. Prije se tu nalazilo kao ministarstvo trgovine ili nesto slicno. Nakon eksplozije to izgleda otprilike ovako.



A-bomb dome je bila jedna od rijetkih zgrada koje su ostale polucitave, manje-vise sve u krugu od 2 km od centra eksplozije je bilo sravnjeno. U parku se nalazi nekoliko spomenika, memorial centar, muzej itd. U centru se nalaze slike posljedica bombe, slike zrtava, izvadci iz dnevnika prezivjelih a u sredini se nalazi okrugla prostorija koja pokazuje kako je izgledala okolica gledana s te tocke, a oblozena je s oko 140 000 plocica, sto je broj ljudi koji je poginuo u eksploziji i u danima nakon toga. Tocan broj ljudi koji su poginuli nije utvrdjen, jer su knjige s popisima stanovnistva izgorjele, a i biloje mnogo ljudi iz drugih krajeva Japana, kao iz drugih zemalja.



Next stop-muzej. A ispred muzeja hrpa japanskih srednjoskolaca i srednjoskolki. Obratite pozornost na krivonoge Japanke.



Muzej-upad 50 jena po glavi, 2 glave 100 jena. U muzeju ima svega i svacega, a najvise predmeta skupljenih u gradu poslije eksplozije, npr. salice za caj spojene zajednozbog ogromne temperature, odjeca, komadi kuca i statigajaznam. Najveci efekt je na mene ostavio rucni sta koji je stao u vrijeme eksplozije. Ima svega i svacega, a sve skupa ostavlja jeben dojam. Covjek shvati koje je ranje ta atomska bomba i kolku katastrofu moze naprvit. I onda kad se sjetim da su oni americki majmuni rekli da bi trebalo preventivno bacat atomske bombe, jebo im pas milu mater u usta, stoka neobrazovana.

I to je otprilike to, sta se tice parka, mozda ne izgleda tako ali za sve obic ipak treba 2-3 sata. Sve skupa je vrlo dojmljivo, ne moze se opisat tako lako, pogotovo nakon sta dodjes mrtav umoran s posla i ne da ti se nista pisat, zato cu probat napravit kakav-takav zakljucak u nedjelju jer sam onda slobodan.

A u sljedecem postu citajte:

Shoping u Hiroshimi i jebote patak kolko krivih nogu