Marketing
Hiroshima opet
I onda smo malo odlucili prosetat po gradu, malo shoping malo ovo malo ono. A grad je stvarno ogroman. Ulice pune ljudi, auta i motora ko u prici, stalno neka akcija. I tako mi setamo i dodjemo do dijela grada sa ducanima and ostalo. Ako se ne varam, oni to zovu shoping arcade. O cemu se zapravo radi: jedna ulica, poprilicno duga, natkrivena, s milijun i jednim ducanom, kaficem, restoranom i statigajaznam.Koliko sam primjetio to je u svakom gradu u Japanu. U ovoj pripizdini di sam ja, Imabari se zove ako netko ne zna, zatim Hiroshima, a bio sam i u Matsuyami. Svugdje isto. Jedina je razlika jel jedna ili dvije ulice, jesu li jedna do druge ili se krizaju ili tako nesto, ali princip je isti.
Cijela ulica je puna znakova, svjetlecih reklama, zvucnika na sve strane, zamanta ti se ako stojis predugo na jednom mjestu. A nu je blisci, sa'te java odnija.
Ima svega, ali bas svega, cak i ducana koji u izlogu imju prastaru Mazdu kupe i Vespu u poludobrom stanju, a ne prodaju nista korisno. Neki bolesni euro retro djirevi, Bozesacuvaj.
A jos na svakom koraku igraonice, video igre, svih boja i dezena. Najkomicnija mi je simulacija voznje vlaka. Ali ne vojnog ili tako nesto vlaka, nego ono, vlak vlak. Stajes ne stanici, ili ne ovisi. Ljudi prelaze preko tracnica itd. Svasta. I pachinko. Pachinko je jedna vrsta igraonice, ali se tu da izgubit puno para. Aparati s igrama na srecu. Ali o tome drugom prilikom, jos moram napravit jedno dobro terensko istrazivanje za napisat pravi report.
A nakon napornog setanja po ulicama i ulicicama i nakon bjesomusnog obilazenja ducana, potreban je predah i odmor. Kako nije bilo bureka ni cevapa, bili smo prisiljeni pojest nesto barem polu-prepoznatljivo, znaci mekdonaldz. Da sam doma ne bi da mi plate, ali japanski fast food stvarno smrdi, pa jebiga onda.
Primjecena je ogromna razlika u broju ljudi koji govori engleski. Vidi se da je ovo veliki grad, koji ima dosta prihoda od turizma. Skoro svaka osoba u ducanima s kojom smo pricali je znala engleski. Za razliku od ove moje selendre. Ah well, sta je tu je.
I tako, sretni, veseli, siti i umorni zaputismo se na autobus. Natrag u selendru.
The end
Post je objavljen 10.11.2005. u 01:59 sati.