Neki je dan moj ponosni sin zgriješio. Grijeh je bio stravičan... ako se promatra u okvirima njegovih trenutnih mogućnosti i njegovog šestogodišnjeg životnog iskustva. Ne sjećam se točno o čemu se radilo, ali bilo je nešto poput nereagiranja na treće dozivanje, krkanja slatkiša prije ručka ili balavljenja kožne garniture u dnevnom boravku. Preneražena sveobuhvatnošću i dubinom njegovog prekršaja, majka je po svome djetetu sasula drvlje i kamenje: da kakav si ti to dječak, da koliko ti puta samo moram isto reći, da ja više ne znam što ću s tobom... Klinjo ju je prvo strpljivo saslušao, a onda je na kraju tiho ali odlučno prokomentirao:
- Zašto vi odrasli uvijek vičete na nas djecu i govorite nam da nismo dobri? Kakvi ste vi? Na primjer, učite nas da ne smijemo lagati. Danas se teta u vrtiću preobukla u Svetog Nikolu i dijeli nama djeci slatkiše. A ja znam da je to zapravo preobučena teta, a ne Sveti Nikola, znam da nas laže i da nam glumi. Kakva je onda ona? Kakvi ste onda vi odrasli? Vičete na djecu kad rade ono što od vas velikih vide.
Da je majka u tom trenutku čula Bandića kako pjeva „Suzu za zagorske brege“ manje bi se šokirala. Ostala je zijevati i treptati, dok je mozak stao opasno ulaziti u crveno...
Ova pričica može djelovati simpatično i naivno, ali razmislimo li malo bolje o njoj, potrudimo li se biti iskreni prema sebi, uvidjet ćemo ono što je klincu koji je do juče žvakao vlastite šmrklje bjelodano jasno na prvu: kriteriji koje mi postavljamo drugima puno su labaviji nego oni kojih smo se sami spremni držati; sebi po pravilu gledamo kroz prste.
U tom kontekstu bila mi je vrlo zanimljiva aferica na kojoj su neki dan mediji dizali prodaju, snimka govora našeg predsjednika. Čovjeka su uhvatili s prstima u pekmezu, snimilo ga kako promovira NDH. Ako stavimo na stranu da je on osoba koja je svojim dosadašnjim radom pokazala kako totalitaristički pogledi nikako nisu dio njegovog svjetonazora, definitivno se može reći da je ustaševanje nešto čega bi se svaki normalan čovjek trebao sramiti. No, sjećam se (nije to tako davno bilo) kako je u to ratno doba ustaševanje bilo dio folklora. Većina ekipe koja se sada, čitajući novine i gledajući vijesti, zgraža nad predsjednikovim postupcima, u to doba je sve u šesnaest revala „Juru i Bobana“ te mislila kako su hrvatstvo i ustaštvo jedno te isto. Pogotovo mi je zanimljivo bilo kako se predsjednik pokušao izvući iz nezgodne situacije. Rekao je kako on zapravo nije Ustaša, već je lagao kako je Ustaša ne bi li se dodvorio ekipi u emigraciji i tako dobio lovu i političku podršku. Što to znači? Da su Ustaše zločesti, a lažovi i beskompromisni muljatori dobri? Ili da se podrazumjeva da političar uvijek mulja i laže kako bi postigao ono što želi? Hm. Koliko god mi je Tomson glup sa svojom komercijalizacijom nacionalističkog šunda, puno mi je draži političara muljatora. Ustaša bio, Ustaša ostao. Makar znaš na čemu si.
Osobno, drago mi je što ne pušim. Bit će mi lakše objasniti klincu zašto je to loše. Samo, ne znam kako da ga sad zgrabim za uho ako ga uhvatim kako psuje.
|
