Nedavno sam s kolegama s posla krenuo na gablec u restoran Viva, mali i ugodan ugostiteljski objekt smješten na potezu od hotela Panorama prema Zagrebovom stadionu u Kranjčevićevoj. Mjesto je super. Onaj tip zalogajnice u kojem se, u vremenskom okviru malo duljeg gableca, može pojesti ukusna i raznovrsna hrana što ostavlja dovoljno snažan privid zdravlja i prirodnosti, za tek nešto višu cijenu od one koju bi pristojnost nalagala. I uređenje prostora je udobno te oku ugodno. Imaju čak i malu terasicu smještenu na dvorišnoj strani restorana, ograđenu zidom i bršljanom koji uspješno prikrivaju pogled na okolne derutne fasade. Na toj terasi u ljetnim mjesecima možete, gušeni kravatom i oklopljeni sakoom, grcati pod suncobranom i silnim stupnjevima celzija dok normalni ljudi jedu normalan obrok u klimatiziranom prostoru. Sve u svemu, mjestašce kamo bi svatko želio povremeno stvariti. Osim što ja to ne činim, kad god si mogu pomoći.
Zašto? Pa zbog konobara. Općenito ne pridajem veliku pažnju kvaliteti usluge, nisam jedan od onih kojima je važno da netko trči za njihovom guzicom i gladi je percem, no što je previše – previše je. Jednom sam prilikom u Vivu doveo poslovne partnere. Bila nas je veća grupa, nešto njih – stranaca – a nešto i nas koji smo sudjelovali u ovećem sastanku. Odlučili smo sjediti na terasi te je trebalo pospajati par stolova. Zamolili smo konobare da nam to organiziraju, što su oni i učinili - uz to nam ljubazno dajući do znanja koliko im se ne da navlačiti namještaj i koliku nam uslugu upravo čine. Kad je sve bilo na svome mjestu i u trenutku kad smo napokon trebali sjesti, neke od kolegica ustanovile su kako klupe nisu baš naj toplije i kako su im potrebni jastučići u svrhu smanjenja rashoda HZZO-a, posebice na kontu liječenja policističnih jajnika. Kao pravi đentlemeni ponovo smo pozvali konobare i zamolili jastučiće za dame, na što su oni rekli da nema problema, da će odmah riješiti stvar i potom otišli. Ne vrativši se. Čovjek bi rekao da su krenuli na jug SAD-a ubrati pamuk, koji će potom prati na potoku, sušiti na suncu i sve ostalo što je potrebno da tkanjem dođu do platna. Iz njega će, uz malo sreće, za koju godinu za nas sašiti jastučiće. No, pouzdano znam da nisu išli na jug SAD-a jer sam ih vidio kako unutra ćaskaju oko šanka i povremeno poslužuju druge goste, dok kolegice stoje uz velike drvene stolove kao kumice na placu. A vidio sam i hrpu jastučića na jednom stolcu unutar restorana. Nakon naših dodatnih inzistiranja dovukli su proklete jastučiće i eto nas usput pitali što želimo. Tu smo se našli u užasnim problemima, budući da je skoro svatko htio jesti nešto drugo. To je shvaćeno kao vrlo bahat postupak s naše strane jer konobar nije mogao sve popamtiti već je morao zapisati – a to mu je vidljivo išlo na živce. Tokom preuzimanja narudžbi, a i kasnije tokom obroka, sa ženama se šalio priglupim sirovim humorom koji je uvijek bio negdje na rubu da ga netko pošalje u vražju mater, ali „bolje je sada ne raditi probleme pred klijentima koji ga ionako ne razumiju“. Nakon svake „uspjele šale“ tražio je namigivanjem solidarnost muškaraca za stolom. Dakle, ručak je bio uglavnom grozan bez obziran na ukusnu hranu i jedva sam dočekao odlazak. Ja sam bio taj koji je, o firminom trošku, trebao platiti za cijelo društvo. Trošak ovakvih ručkova firma pokriva, ali u zonu pokrivenosti napojnice za konobare ne ulaze. Bez obzira na tu činjenicu često sam sklon ostaviti konobarima nešto na svoj račun, pogotovo ako sam zadovoljan uslugom. U ovom slučaju to mi nije ni palo napamet. Platio sam što je bilo na cehu i sa izrazitim zadovoljstvom poslušao antipatičnog konobara kako se pjeni, zahvaljujući se za izdašnu „manču“. Izlazak iz te ustanove bio mi je jedan od najboljih trenutaka tog dana.
Ovaj put s kolegama nisam imao namjeru ići na gablec baš u Vivu, ali druga mjesta u kvartu su uglavnom hramovi masnoće i čireva na želucu. U DG-u je sve izrazito ukusno, nikad ne znaš što bi najrađe jeo, ali kao što je u našoj firmi profesionalno oboljenje loš vid uslijed blejanja u monitore, tako i svi imaju povišen kolesterol zbog DG gableca. Horok je gablecaški restoran kojeg nam je već pomalo dosta i nije baš mjesto kamo bi se išao družiti i ćaskati. Bio je prije jedan mali restoran-kiosk negdje gore na terasi Doma sportova. Tamo smo često uživali u suncu i predivnoj kuhanoj hrani „na žlicu“, ali su nam ga prije nekog vremena oni gadovi iz sanitarne zatvorili. Stara Poštarica je super, uvijek ima bunceka i kiselog zelja, ali kao što je Drug Tito u mladosti prouzročio patnju cijeloj svojoj obitelji onom legendarnom svinjskom glavom, tako i kolegicama koje uglavnom jedu povrće i klice metabolizam ne može podnijeti zdravu hranu od zdravih debelih krmača – kako su se hranili naši stari. Na kebab ne idemo, ne toliko stoga što nismo sigurni kad je crklo to što nam režu na kripice, koliko stoga što ne znamo je li neposredno prije smrti jadno stvorenje mukalo, blejalo ili lajalo. I eto, tako me cure nagovoriše da naše gablec–druženje održimo u Vivi.
Čim sam kročio kroz vrata, odmah me prepoznaše i na sav glas pozdraviše kao „onog koji ne ostavlja napojnice“. Na trenutak sam posumnjao u svoju odluku o dolasku, poželio okrenuti se i otići, ali sam ipak zbog društva posustao u toj namjeri. Krivo, pokazalo se naknadno. Sjeli smo za jedan veliki trokutasti stol, naizmjence muško – žensko, šaleći se i veseleći kao grupa mladih japija. Osim što mi više i nismo toliko mladi. Niti imamo bijesne aute i Rolexe. No dobro, šalili smo se i veselili kao grupa sredovječnih, visokoobrazovanih bivših mladih nada, sada pomalo nagriženih kolotečinom života. Konobar je odmah skužio da nam je previše lijepo pa je došao provocirati. Ubacio je nekoliko sirovih šala, par puta nam spomenuo napojnicu – valjda u nadi da će ovaj puta biti drugačije - pokupio narudžbe i otišao. Ekipi je tek tada počelo svitati u što smo se upustili te je mrmljanje lagano počelo. Ja sam zabio nos dolje, prema stolu, boreći se sa željom da uhvatim konobarov vrat u polugu na podlaktici i stežem sve dok mu kičma ne napravi „krc“, a kolegica do mene je – kao da mi čita misli – počela pričati o tome kako bi bilo lijepo da ja sada ustanem i odem pridaviti konobara. Kao da moja unutarnja borba nije bila dovoljno teška i bez toga! Atmosfera za stolom donekle je degradirala. Dobro, ne mogu reći da je bilo kao na sprovodu, jer nitko nije plakao, a ni raštimani trubači nisu nam u uho svirali „Falu“. Bilo je više kao na karminama nakon nekoliko rakijica, svi su se htjeli veseliti ali ih je neki crv u dnu mozga priječio da se opuste koliko bi željeli, unatoč dobrom društvu i ukusnoj hrani. Koja je bila zaista ukusna i koja je stigla u relativno normalnom roku. Jedino što sam ja naručio salatu od hobotnice, a ona je sama po sebi dovoljno sluzava da čovjek ne može prepoznati da li mu je netko pljunuo u hranu. I tako sam cuclao krakić po krakić, razmišljajući o tome može li se konobarov hračak prepoznati po okusu. Nakon nekog vremena mi je dojadilo žderati se pa se bacih na žderanje kao takvo, kud puklo da puklo. Netko je pokrenuo temu o plodovima mora i dagnjama kao pripadnicama te gastronomske obitelji, na što sam ja pripomenuo da znam dobro uzgajalište na Krku. Uslijedila su pitanja o njegovoj lokaciji, a kako se velik trokutasti stol za kojim smo sjedili pokazao kao izvrsna podloga za simulaciju topografije našeg najvećeg otoka (svi sa barem dvojkom iz zemljopisa vjerojatno razumiju o čemu pričam) odmah sam krenuo rukama razmahivati i razmještati grad Krk, Vrbnik, Malinsku, a kad me kolega s lijeve strane pitao gdje bi tu onda došla Crikvenica, bez gledanja sam rukom zahvatio u desno, preko Velebitskog kanala. Moja greška odmah je bila vidljiva na licima svih prisutnih koji su se počeli smijuljiti, a bezobrazniji i otvoreno cerekati. Naime, desno od mene sjedila je kolegica i bilo je vrlo jasno da nisam toliko rukom zamahivao oko Crikvenice, koliko mi je malo falilo da je zgrabim za vrhunce Velebita. Polako spoznajući neugodnost pozicije u kojoj sam se nalazio nisam uplašeno povukao ruku, nisam se niti šokirano okrenuo udesno. Ne, iskusno i hladnokrvno sam odlučio učiniti točno ono što činim i kad prdnem na treningu – pravio sam se da ništa što se zbiva nema veze sa mnom, niti sam ja svjestan da se nešto zbiva – u nadi da će za zlodjelo možda optužiti nekog drugog. Ekipa je i dalje otkidala od smijeha. Moram priznati da mi je ovaj mali incident popravio raspoloženje. Blo mi je puno draže ispasti glup na veselje cijjelog društa nego misliti na kretensko osoblje restorana. Obrok je polako došao kraju, a kako nas je bila cijela hrpa nitko se nije isprsio platiti klopu svima. Zato je svatko na sredinu stola stavio nešto više nego što je njegov obrok koštao. Sve skupa, skupilo se i za više nego zadovoljavajuću napojnicu. No, jedan od kolega bio je dvoljno mudar da prebroji, izdvoji višak i plati točno dvije kune više nego je ceh iznosio. Naravno, konobari su odmah počeli vikati kako smo plemeniti i široke ruke s naših dvije kune. Čak mi je jedan od njih pri izlasku pokušao „dati pet“. No, više me ni njihov jad nije mogao oneraspoložiti. Izašao sam van dobro se prije toga osvrnuvši oko sebe. Ipak je važno biti pažljiv kada nešto gledaš zadnji put u životu.
Viva je još uvijek jedan od boljih restorana u kvartu, tu se još uvijek za samo malo previše novaca može dobiti hrana koja daje izvrstan privid zdravlja i prirodnosti. Ambijent je još uvijek pristojan i ugodan. Sigurno će vam biti lijepo odete li tamo. Ako ste gluhi. I ostavljate izdašne napojnice.
|
