bigg

 28.12.2006., četvrtak

Moj prijatelj (Prva školska zadaća)

Moj prijatelj nije baš lijep. Genetika mu je podarila ličku fizionomiju, a da stvar bude gora, kao prilog mu je dodala i lički osjećaj za estetiku. Stoga on smatra da su potpuno bijele tenisice (bez ikakvih šara na sebi) najljepša ležerna obuća, a bijela majica s ogromnom roza svinjom koja kaže „oink“ najdraži mu je odjevni predmet. Jedina prilika u kojoj si sređuje frizuru je kad se naljuti. On tada rokće kroz nos i ljutitim si pokretima snažno zalizuje kosu od čela prema gore. Stvarno nije naročito lijep. Da ga moram prodavati, definitivno ne bih reklamirao sklad njegovih linija. Moj prijatelj uopće nije taktičan. Kad ga neka blagajnica u trgovini ili na prodaji karata počne muljati i uskraćivati mu uslugu, ili kada jednostavno njena brzina rada nije zadovoljavajuća, on će joj svu njenu nesposobnost, lijenost i općenitu niskost njenih kvaliteta vrlo temeljito elaborirati, stilski bogato uresiti i takvu nacifranu sasuti u lice. Ukoliko se u red ispred njega ubaci osam opasno izgledajućih skinsa on je u stanju glasno komentirati njihove glupe frizure i nacistički primitivizam. Općenito, sklon je svojih 195 cm nadnositi nad sve one ljude koji su počinili nepravdu u njegovoj blizini, njemu ili bilo kome drugom. Vrlo plemenito, ali ne baš pristojno niti pametno. Ne znam kojim je čudom do sada uspio izbjeći batine. Moj prijatelj je bahat i drzak. Kad god nešto nešto pogriješim uvijek iskoristi priliku reći mi da sam glup, nesposoban ili lijen, već prema prigodi. Kada o nečem raspravljamo nikad ne želi priznati da je u krivu, čak ni ako je to već bjelodano jasno nama obojici, svima prisutnima te smo k tome konzultirali i enciklopediju. On se jednostavno nastavlja raspravljati, svađe radi. Dok te ne izludi. Moj prijatelj nije frajer. Sjećam se jednom kada smo nas četvorica mladića ljetovali u njegovoj vikendici na moru. Bilo je to ludo ljetovanje, slike vožnje na čamcu, picigina, roštilja i tulumarenja izmjenjivale su se sa alkoholnom izmaglicom i mamurlukom. Tog ljeta mu se konstantno upucavala izrazito simpatična djevojka, pametna i puna duha. Ali on nije bio za ljetne ljubavi. Bile su mu besmislene i prolazne, plitke i strastvene, upravo onakve za kakve bi si bilo tko naših godina dao odrezati svaki komadić tijela koji baš nije nužno potreban za njihovo sprovođenje. S jednom se drugom djevojkom našetavao po Maksimiru godinu dana, po kiši i snjegu, suncu i žegi. Konstantno smo joj zajednički opsjedali stan, praznili frižider, vodili duge i duboke razgovore, ali on se nikako nije mogao odlučiti želi li vezu ili samo duboko prijateljstvo. A ona ga je gledala zaljubljenim očima od dvanaest cola i čekala da blesan već jednom shvati. Tek odjednoć, nakon dvije prikolice pojedenih kolača i nakon požvakanih šunki od stotinjak svinja, odlučio je da je ona baš za njega. Dalje je priča znana: prohodali, hodali, hodali, hodali, skućili se, vjenčali, razmnožili se, pa se onda razmnožili još jednom. I eto, sada žive. Koji frajer, nema što. Moj prijatelj je budala. Previše ždere i ne bavi se sportom. Ne sluša što mu pametni ljudi govore. Kao da pokušava što prije prdnuti na rosu. Ali, nije meni krivo što ne sluša pametne ljude. Krivo mi je što ne sluša mene. Zapravo, taj moj prijatelj općenito i nije Bog zna što. Ali ga svejedno trpim. Zašto? Kada smo bili klinci napao me Reljić, stariji dvije godine, veći za glavu i toliko lud da mu razrednica, pedagog, policija i Freud zajedno ne bi mogli stati na kraj. Ne sjećam se čime sam ga isprovocirao, ali se sjećam kako Reljić, ubrzo nakon što me zgrabio za kragnu, prkosi gravitaciji u svom elegantnom letu preko fićeka parkiranog ispred O.Š. Rudolf Tomšić. I sjećam se svog prijatelja, zajapurenog i odlučnog, kako zadovoljno prati putanju kojom je lansirao napasnika. Mislim da je to bio jedini put u životu kada se potukao. Ili makar jedini put kada je on započeo tučnjavu. I taj jedini put bio je zbog mene. Sjećam se, tokom istog tog djetinjstva jedan mi je drug tip, obavljajući dužnosti lokalnog starijeg maloljetničkog delikventa, šakom smrvio nosnu kost. Dvadesetak godina nakon toga moj ga je prijatelj poslao da po radnom zadatku plazi po izgorenom mazutu ispod ogromnog kotla. Osveta je jelo koje se servira hladno. Zapravo, jedina osoba od koje me on nije uspio obraniti je Diana. Ona me namlatila i prošla nekažnjeno. Ali, možda je prijatelj predosjećao da će ona dosta kasnije postati velika astrofizičarka, istraživati sudare galaksija i daleke planete na kojima možda postoji život te je prihvatio da je moja žrtva vrijedna. A možda joj tek smišlja osvetu, nikad se ne zna. No, kad ovako razmišljam, ja sam u mladim damima doživio popriličan broj udaraca u glavu. Čini mi se da to objašnjava dosta stvari koje su došle kasnije. Sa svojim sam prijateljem znao cijelu noć pisati humoreske i umirati od smijeha na sav glas, dok je njegova jadna cura sklopivši svoje oči od dvanaest cola drijemala na kauču. Nas smo se dvojica znali pretvarati da smo pederi i da nam je Dejan (upola sitniji od bilo kojeg od nas), koji se u istoj sobi prestrašen pravio da spava, strašno privlačan. Moj prijatelj mi je dao sve skripte za faks, bez obzira što je znao da mi ni one ni Bog ne mogu pomoći. Zbog njega sam zavolio vina. Nema veze što je moj podrum sada tristo puta bolji nego njegov (he he he...), mog podruma nikad ne bi ni bilo da me on nije naučio po čemu se razlikuje glavoboljček od Kutjeva. Uz njega sam zavolio računala. Prvi programi nastali su na njegovom „C64“ debeljku. Bez njega nikad ne bih počeo programirati, ne bih se krenuo patiti na ETF-u, bez njega nikad ne bih imao stresan posao niti bi mi okulist rekao da imam oči starca. Ovo zadnje mislim na najljepši mogući način. Nekada sam mislio da imam puno prijatelja. Mnogi od njih su me napustili kad mi je krenulo loše, kad sam bio jadan i bezvezan te se nije bilo poželjno družiti se sa mnom. Neki su i ostali. Oni su me uglavnom ostavili kad mi je krenulo dobro, kad je počeo nestajati osjećaj nadmoći, a zavist se krenula uvlačiti u „prijateljstvo“. Jednog sam čak izgubio, a da i ne znam zašto. Samo je otišao i nikad mi nije rekao što nije u redu, čime sam ga potjerao. Ali, moj prijatelj je bio tu i kad je bilo loše i kad je bilo odlično, uopće ga nije diralo kolika sam faca. Dapače, uvijek mi je govorio što sam skrivio, glasno i zdušno. No, nikad nije odlazio. Ni onda kad sam ja odselio nije želio pustiti. Više zbog njega nego zbog mene nastavili smo se družiti i na daljinu. Pazite, tada nije bilo maila, pisala su se samo pisma na papiru. Kad je zbog mene trebalo progutati ponos i spustiti glavu da mu po njoj seru, i to je učinio rađe nego da izabere lakši put i makne se. Vjerujem da mu je malo toga u životu bilo teže napraviti. Sada imam osjećaj da je oduvijek tu. I zauvijek. Ne moram ga dugo čuti, ali kad ga nazovem sve zvuči kao da nastavljamo razgovor. Da ga ovog trena probudim i zamolim da dođe, vjerojatno bi sjeo u auto i prevezao tih tristo kilometara bez suvišnih pitanja. I to je vjerojatno jedna od najmanjih stvari koje bi bio spreman učiniti, samo kad bi trebalo. Pa neka onda neko kaže kako kako tvrdoglava budala ne može biti najbolji prijatelj na svijetu.

- 23:13 - Komentari (22) - Isprintaj - #

 19.12.2006., utorak

Rugala se sova sjenici...