< | lipanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Još jedan lijep dan. Obožavam takve. Energija navire. Duh mi se hrani. Ajme hrana.. Hedonizam. Anakreontika. Vino. Zaleđena kruškovac kola u frižideru. Volim ih. Jednostavnost. Hm da. To pali samo u ovakvim trenucima. Ili ne? Primjećujem da je dvojba neophodna. Jeste li ikada ogulili naranču i odjednom osjetili val sreće? Ja jesam. Dugo sam jela crvene naranče(koje naprosto mrzim), naranče s koščicama, one suhe i mlohave, bezukusne, tretirane pesticidima,....a kada sam napokon našla jednu sočnu i bogatu... Sreća, oduševljenje, ispunjenost, zadovoljstvo. Mislite, pa zar zbog jedne naranče? Da dugo dugo ne jedemo trule naranče ne bi nikad pronašli sreću u onoj dobroj koju čekamo i priželjkujemo. Ili ne?? |
(koristila sam se se sinonimom kako bi shvatio da je o tebi riječ, maco...) Mislim da je svakom čovjeku potrebna dnevna doza sreće da bi mogao normalno funkcionirati. No što ako je ne dobije, što se meni zna često desiti. Onda tjera ljude od sebe, ljude koji su mu važni, kojima je zahvalan i koje cijeni, iskaljuje se na njima jer želi ispiti dio koji mu fali. I poslije žali. Jako, teško i neponovljivo žali. Da maco, teško ti je za povjerovati. U pravu ste, to sam ja napravila, radila, radim, kako god. Tada se nište sve odluke donesene u trijeznim trenucima, granice svijesti su nedefinirane i varljive i kadra sam učiniti svakojaka zlodjela. Jer sam uvjerena da me kolitečina ubija, te da mi treba promjena u životu i onda sam spremna na najradikalnije postupke i to najčešće podrazumijeva ljude s kojima najprisnije komuniciram, možda o nevažnim stvarima, da ne kažem glupostima, no one su bitne, jako bitne, sorry maco ako sam te uvjerila u suprotno. A moja svijest o tome se tek počela formirati, naravno s njome i uočavanje da su promjene potrebne u meni, a ne u mojoj okolini, a ovo spada u teško i bolno priznanje, jer nije površno. Rijetki su trenuci kada stvarno doživljavam sebe iz neke realne perspektive, a ovo je jedan od tih. Sada znam da sam pogriješila, ne samo s tobom, maco, već sa mnogim ljudima. Zašto? Zato što nemam snage mijenjati sebe, to već znaš da je najteže. Znam da ništa ne će promijeniti ono što sam učinila, a to ni ne želim, jer ne bi bilo dolično od tebe dati mi još jednu šansu, ali samo želim da znaš da sam shvatila, ali ne onako, u površinskim stvarima kao što sam ti dala naslutiti, već stvarno i duboko. Možda još nisam spremna za promijene potrebne unutar sebe, i zato te ne molim da mi oprostiš i da me ponovo gledaš u oči kao prije, ali ti samo dajem do znanja da se više ne prestavljam: Hej, ja sam ...... i nikada se neću promijeniti... |
Dvojba. Život ili san. Ili je jedno drugo? Pitam vas slijepi putnici koji ste iskusili sok života a niste se ugušili. Ja se bojim gušenja. Nebrojeno mnogo puta sam moljakala anđele da me uzmu k sebi. Govorila sam im da su mi tijesne granice mojih nožnih prstiju te da mi zapinju dok pokušavam dostići svoje snove, te da to ne ću moći učiniti dok moja težina iznosi mg. Konstanta, konstanta, muka kojoj su podložni samo «zemnici». Ja bih voljela živjeti a da me ne množe njome. Kada bi bilo tako ljudi bi nosili samo svoj efektivan iznos i međusobno bi serazlikovali mnogo više nego danas i sad.. Ovako, ah žalosno, ali istinito, svi smo isti i svih nas pritišće taj prevelik iznos. I koliko god mijenjali svoju masu u skladu sa savršenstvom uvijek će nas 9.81% svemira odbijati i to će biti dovoljno da nikada ne poletimo. |
Umrla je u vlastitom zagrlljaju, pjevala sama sebi uspavanku. Uvijek se stidjela vlastite čežnje za koncem sudbine. Tko će joj u paklu reći da je rajska ptica? Ona to nije mogla znati jer ptice poput nje ne čuju svoj pjev. Zbog toga se prilagodila paklu, a perje joj je zauvijek nestalo u Luciferovoj utrobi. |